Žene u bespućima hrvatskog turizma

Osmogodišnja veza?! U modernom društvu? To zaslužuje romantično putovanje na kojemu se ne štedi Taj zaključak iznosim dok Petra i ja, znojne, uplakane i očajne, sjedimo usred jednog od hrvatskih otoka u mom uzavrelom autu i shvaćamo da zlaćane trake sunca škakljaju otočki krš dok polako nestaju, a mi nemamo gdje spavati.

Stop. Premotajmo film ceste na početak. Dvije vesele dame u ranim tridesetima u maleni, šareni auto stavljaju sve što im treba za produženi robinzonski vikend na moru (fen, topli vikleri, figaro, nekoliko knjiga razne tematike, od zdrave prehrane do Ivane Brlić Mažuranić, čisti ručnici, desetak badića, tenisice za tenis, sušeno voće i mala kućna apoteka). Jedna ljubi svog zaručnika (on im je i “sredio” apartman na moru), te kreću prepune adrenalina na vikend bez planiranja.

Na izlazu iz Zagreba lovi ih oluja s naznakama tsunamija. Vozačica dobiva blagi napad panike (sad sam se otkrila, znam, ali sve u rok službe). Druga naoko hladnokrvno (s dvije zapaljene cigarete u ruci) zove HAK.

Prolom traje samo do Karlovca. Vaša kolumnistica na prvoj pumpi diše uz pomoć papirnate vrećice i skida sve svece s neba prijateljicama koje nikako da polože vozački. Potom se po serpentinama vozimo beskonačno i pred trajekt izlazimo iz auta ošamućene kao Eddy i Patsy u briljantnoj britanskoj seriji AbFab, iako alkohol nismo stavljale u sebe.

Brojne krive procjene

Prijateljica vrišti u mobitel: “Rekao si da nam treba sat i pol!!!”. “Pa ja bih već stigao, tko vam je kriv što radite kolone...”, odgovara. “Ali ovdje je lijepo...”, pokušavam odobrovoljiti Petru. “Slažem se. Ipak smo na odmoru. Treba uživati.”.

U napadu dobre volje priznajem Petri nešto nevjerojatno (zbog toga ću kasnije gorko plakati kršeći ruke): pomalo me lupa patriotizam. Petra se zagrcne: Tebe?! Ah čuj, nitko nije imun kad zamiriše Jadran...

Kao da nas je tada vještica zacoprala. Ušle smo u apartman koji izgleda kao set Kusturičinog filma: kauč na kojem su vidali rane partizanima, razvučen u “prostran ležaj za dvoje”, betonska kocka kao “privatna plaža” s deset debelih stranaca crvenih poput Chanelova laka. Baka Broj 1 obratila nam se milo: ”Nu, ove dvi ležaljke su vaše”, pokazujući na sredinu, između mame tuljanice i troje djece koja vježbaju za sumo hrvače.

Uvijek pod kontrolom

Pokušavala sam ostati simpatična i pribrana zbog sindroma polujavnih osoba: uvijek se smiješite, nikada ne znate tko može nazvati 24 sata i prodati priču za 200 kuna. No, Petra, poput Susan Sarandon u filmu “Thelma i Louise”, izgubila je kontrolu i izuzetno artikulirano (kako i priliči glumici), viknula (možda ste je čuli, ako ste bili na morskoj strani Velebita): Mi smo Hrvatice, kome vi to prodajete muda pod bubrege... Uz zvuke Marseljeze (cvrčci su prilagodljivi), odmarširala je u turističku zajednicu Jednog Otočnog Grada. Koja, naravski, nije radila. Bio je vikend, a poznato je da vikendom turisti ne dolaze.

U tom trenutku svojoj najboljoj prijateljici oduzela sam mobitel, čisto da spriječim raspad njezine veze. (Ponavljam, obje smo bile prezaposlene i s velikim guštom njezinom smo muškarcu prepustile organizaciju našeg vikenda). Ali, nije ni on kriv. Krivo je hrvatsko poimanje turizma. Kriv je moj zagrebački odgoj i roditelji koji su me naučili da kad kažeš: “Sutra su za ručak jetrica i bijeli kruh”, onda to nekako moraš i servirati. Tek sad shvaćam, doista sam odgojena pod staklenim zvonom! Obećanje nije obećanje, istina nije nužno istina, posebice ako gosta dovučeš do otoka s kojeg ne može pobjeći jer sljedeći trajekt putuje tek sutra, i to samo ako nema bure!

Značenje riječi terasa

Riječ “terasa”, primjerice, ne znači poveći balkon s ležaljkom ili dvije. Ne, to znači čudna betonska maligna izraslina na još nedovršenoj kući koja zaista, pjesnički, stoji poput čardaka ni na nebu ni na zemlji, opasna po život i posve neupotrebljiva, no, opet, dovoljna da cijenu apartmana podigne za dvadeset eura.

Na ovom bi mjestu bilo prigodno citirati prijatelja Danca koji je, ugledavši našu obalu, u čudu uskliknuo: “Zar ste vi otkrili beton tek u ovom desetljeću?! Pa obala vam izgleda kao Corbusierova zgrada...!” I zaista, Petrina bolja polovica iz djetinjstva se sjećala malenog ribarskog mjesta s kočama koje u šest ujutro donose svježu ribu, koje se u međuvremenu pretvorilo u betonski vikendaški pakao. To govorim s potpunom odgovornošću jer smo Petra i ja ostatak dana provele hodajući poput maškara od kuće do kuće i ponavljajući unaprijed uvježbanu pjesmicu: Danas je fašnik, veseli je dan, pokažite nam apartman pa idemo van...

Mislim da je problem bio u tome što smo kucale na vrata prerušene u dvije očajne žene. Ok, nije nam pomoglo ni to što je cijelo mjesto baš ulovila popodnevna fjaka. Muškarci su nas rukama tjerali poput muha, kunem se da ni jedan nije pomaknuo veći mišić na tijelu. Tako naučih još jedno pravilo hrvatskog turizma: nema rada za vrijeme odmora.

Žene su bile dobrodušnije, no poprilično nepovjerljive. Otključavale su stanove kao da će u njih zauvijek pustiti zle duhove ako puste da nas dvije provirimo. I svježi zrak, bojim se. Upozoravale su: “Ostao je slobodan samo onaj za četvero ljudi”. Petra: “Možemo li ga vidjeti?” Baka2: “Ali to je za četvero ljudi.” Petra: “Svejedno. Ako nam se sviđa, uzet ćemo ga.”

Baka2: “Ali to je za četvero ljudi.”

Zamislite što bi Ionesco dao za ovakav dijalog. Malo ćemo preskočiti, da moja prijateljica ne ispadne bezobrazna.

Petra: “Mi. Smo. Spremne. Platiti. Više. Pustite nas da vidimo.” Ili:

Petra (gospođi koja radi u nekakvoj privatnoj turističkoj organizaciji, do koje smo s vremenom uspjele doći): “Pokažite nam najbolje što imate.”

Začuđena gospođa: “Imate li problem s tim što kuća nema fasadu?”

Javno priznajem da sam ja razmažena, no Petra je amazonka. Može sama promijeniti gumu na autu, može zubima odvezati čvor na brodskom užetu, može spavati na plaži. A ja bih zbog nje podnijela svaku žrtvu. No, kad mi je u jednom trenutku postavila ključno pitanje: za koji bi od ovih apartmana, da nisi u ovoj sumanuto bezizlaznoj situaciji, zaista dala 70 eura, postalo je jasno da je i njoj puna kapa. Prema mom psihološkom profilu možete pretpostaviti da sam dosada u životu 70 eura bacila na takve idiotarije da bih to samoj sebi priznala samo pod hipnozom.

U zemaljskom raju

No, dišpet je gadna stvar. Primila sam Petru za ruku i rekla: “Draga, zajedno smo osam godina. Mislim da je krajnje vrijeme da te odvedem na medeni mjesec.” I tako smo završile u raju boutique hotelčića, čije vam ime neću otkriti. Dok sam se u hotelskom vrtu, tek malčice skupljem od onih betonskih Rubiusovih kocaka, razbuđivala uz free wireless i filter kavu, do mene je doprijela vijest o prijedlogu novog, kriznog poreza. Ako sam se zbog Milinovićevog zakona osjetila silovanom, onda sam se prekjučer osjećala kao da mi je to netko kasnije i naplatio.

Kažem Petri kako mi ne bi bio bed platiti dodatni porez u državi u kojoj me tretiraju ravnopravno bez obzira na spol, seksualno opredjeljenje ili vjenčani list, tamo gdje s tim novcem neće kupiti novog igrača za Dinamo ili graditi još jednu fantomsku bolnicu na periferiji (poligon za pranje love).

- Ma, nema šanse da to prođe. Ljudi će izaći na ulice.

- Koji ljudi, mila - upitala sam Petru sa smiješkom. - Ovi koji spavaju za vrijeme fjake? Teško. Nakon puta u crnu rupu hrvatskog turizma moj posljednji zaključak: dio ovog naroda radije će umrijeti od gladi nego izaći iz hlada.