Paradise Lost: Dosledno nedosledni

Ko se ukrcao na voz na muzičkom putovanju grupe Paradise Lost i nije sišao ni na jednoj od usputnih stanica, širio je vidike onim tempom i redosledom kojim je grupa stilski eksperimentisala.

Izvor: Piše: Aleksandar Babiæ

Ponedeljak, 15.02.2010.

18:00

Default images

Govorimo i o novom zvuku i o krupnim transformacijama - s početka nešto ekstremnije nastrojeni, ušli su u period zrelijih i temeljnije osmišljenih albuma, sredinom i u drugoj polovini devedesetih objavili su svoje najkomercijalnije ploče, zatim krenuli da upotrebljavaju i zloupotrebljavaju sintisajzere, da bi najzad sublimirali sve svoje faze, pronašli rezultantnu silu i snage stečene u dvodecenijskom radu upregli u ono što su danas.

Uz svu spremnost za promene, inovacije i tumbanje sveta naglavce, njihova staza bila je i ostala ’anatomija melanholije’, a pokretačka zamisao koja je inspirisala sve kreativne šetnje engleskog kvinteta izražena je stavom da su svaki put svirali muziku kakvu su u to vreme i sami želeli da čuju, bile u pitanju Kreator, Celtic Frost, Black Sabbath, pa čak i Depeche Mode refleksije.
Foto: Saša Šarèeviæ
Važeća žanrovska odrednica benda je gotik-metal, što je prihvatljivo kad već postoji obaveza da se njihovo stvaralaštvo nekako kategorizuje. Poštenije je kazati da Paradise Lost imaju karakteristično svoj zvuk, rođen iz pomenutih stilskih meandriranja i varijacija. Tim zvukom (srećom) opet dominira gitara, pesme su artikulisane, pitke i ne preterano kompleksne. Faza neumerenog ukrštanja sa elektronskom muzikom izgleda kao prošlost, doduše, kod njih je to oduvek značilo: ’do sledeće metamorfoze’.

Kliše jeste, ali izraz je teško umesnije upotrebiti - Jorkširci su se menjali, a ostali svoji, moguće i zato što deluju kao vrlo srećno sastavljen bend. Kohezija u sastavu mora da je snažna: od osnivanja, godine 1988, četiri petine postave ostalo je na svojim mestima, a personalnih promena bilo je samo na poziciji bubnjara. Logika govori da im iskovano zajedništvo omogućuje da budu tako briljantno i dosledno nedosledni, i da, kako god svoj zvuk preoblikovali, u sve utisnu neizbrisiv i nepogrešivo prepoznatljiv PL žig.
Foto: Saša Šarèeviæ
Nedeljni nastup u SKC-u krenuo je sa glomaznim zakašnjenjem, čiji su uzrok, prema objašnjenju, bili tehnički problemi. Englezi su sa svirkom mogli da počnu tek oko jedanaest i, možda i zbog poremećene satnice, start je ispao veoma konfuzan. Rastrzanost i dezorijentisanost nisu potrajale dugo, sastav je već do druge pesme (’Pity the Sadness’) pohvatao konce igre, mada su oscilacije u nadahnuću pevača Nika Holmsa, naravno, ostale zaštitni znak cele večeri.

Holms deluje kao najrezervisaniji i najmrzovoljniji frontmen ikada viđen. Ponekad se čini da će samo da ostavi mikrofon i jednostavno siđe s bine. Ne bi se reklo da u njegovim periodičnim ispadima sa gubitkom energije i recitatorskim fazama ima ikakve pravilnosti. Bile u pitanju nove ili stare stvari, zahtevnije pevačke deonice ili ne, svejedno je. Da sve to ranije nije već viđeno, još bi se moglo poverovati da je tip neobično indisponiran, ali on je takav očigledno rođen. Pre skoro pet godina, na istom mestu, izgledao je raspoloženiji za akciju, samo je bio još zakopčaniji u kontaktu s publikom. Ovog puta su između pesama umele da padaju cinične opaske ili pokoji trun prilično suvog humora.

Muzička slika je vrlo razgovetna i čista, uredno složena i oštro definisana u višim registrima. Ako je uopšte pošteno posebno isticati bilo čiji svirački doprinos, lovorike bi išle solo gitari, na kojoj je Greg Mekintoš imao nekoliko istinski vrućih, uznosećih i poletnih deonica, i marljivom, tkalačkom i bogatom radu Adrijana Erlandsona za bubnjevima, čoveka raskošnog u stilu i uverljivog u interpretaciji. Njihova nadgradnja na čvrstu osnovu bas i ritam gitare omogućuje Paradise Lost fluidu da dela i razvija se.
Foto: Saša Šarèeviæ
U programu od ukupno šestnaest izvedenih numera svoje mesto je našlo pet novih, što je polovina regularnog izdanja aktuelnog albuma „Faith Divides Us - Death Unites Us“. I nije ispalo preterivanje, jer te stvari zvuče silovito i sveže, prijemčive su i nisu tek mrcvareća obaveza koju na promotivnoj turneji treba istrpeti u iščekivanju klasičnog repertoara. Nezahvalno je proceniti šta je od ’klasik’ opusa popilo bolji prijem - ’As I Die’, ’The Enemy’, ’One Second’, ’The Last Time’, ’Say Just Words’... Nimalo čudno. Sve su to pesme koje će, bile odsvirane hiljadu i jedan put, hiljadu i jedan put zvučati žestoko dobro i pogoditi metu.

Puna i jednoglasna saradnja između grupe i publike uspostavljena je na bisu, onom jednom i jedinom. Drugi bis je izostao - Englezi su ga servirali u Bugarskoj, ali u Srbiji ne, pa su se i definitivno oprostili od scene SKC-a dvadesetak minuta posle ponoći. Nastup ni preko, ni ispod očekivanog, svedočanstvo o tome kako izgleda Paradise Lost u godini gospodnjoj 2010, potvrda da je kreativnost opet na visokom nivou i odlična reklama za novi disk. Zbirni utisak? Sasvim zadovoljavajuće.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: