Kultura

Sreda, 14.12.2011.

10:56

Truba - srpski rok instrument br. 1

“Kada je krenuo ritam, mi počnemo polako da ustajemo, a pred sobom vidimo talas od nekoliko hiljada ljudi kako se ispravljaju. Hteo sam da zaplačem od sreće. Na rok festivalu napraviti takvu atmosferu sa našom trubom…”

Autor: Razgovarao: Mladen Savković  |  Izvor: B92

Podrazumevana plava slika

Jedni su poreklom iz Srbije. Drugi su poreklom iz Rumunije. I jedni i drugi osvojili su svet trubama, svako na svoj način. Ako se 2012. zaista ispostavi kao apokaliptična godina, red je da se pre toga sazna ko je pravi kralj trube. Zato su odlučili da ukrste svoje instrumente. Posle pedesetak bitki širom Evrope, Orkestar Bobana i Marka Markovića pokušaće da na domaćem terenu, 16. decembra u beogradskom Sava centru, pobedi rumunski orkestar Fanfare Ćokarlija. Tim povodom Marko Marković za B92 priča o neobičnom dvoboju “Balkan Brass Battle”, ali i o svom ocu, Guči, trubi i rok festivalima.

- Na početku izlazi šef iz našeg orkestra, to jest ja, i šef iz njihovog orkestra. Prvo sviramo “Đelem Đelem”, jer svi smo Romi i to je naša himna. Polako nam se ostali pridružuju na sceni, oko dvadeset pet muzičara. Posle toga bacimo novčić i dvoboj počinje! A dalje… E pa za to morate doći u Sava centar.

“Balkan Brass Battle” vodio Vas je širom Evrope, a poslednji u nizu bili su koncerti u Oslu i Helsinkiju. Kako ljudi iz tih, uslovno rečeno “hladnijih” zemalja, reaguju na trubu i južnjački ritam?
Svi su jedva čekali da vide ovaj projekat. Čim smo objavili vest o ovome, bilo je mnogo pozitivnih komentara, svi su pitali gde ćemo nastupati. Svuda je publika bila zadovoljna jer je naša muzika srećna i to svima prija. Zato je i koncert u Oslu bio rasprodat. Još uvek vlada veliko interesovanje, a planiramo da posle Beograda napravimo dobru atmosferu i u Moskvi.

Nedavno je magazine “Songlines” svrstao album “Balkan Brass Battle” u deset najboljih albuma ove godine. Kakva je bila Vaša reakcija na tu vest?
Prvo sam zvao moje menadžere da to potvrde. Kada su mi javili da je tačno, bio sam presrećan. Jer, mnogo mi znači da budemo u tom listu, a kamoli da imamo jedan od deset najboljih albuma



Isti časopis je ranije Vašeg oca proglasio za najboljeg trubača. Sada kada je orkestar uglavnom na Vama, koliko njegovi uspesi predstavljaju teret?
Jeste to teret, ali je lepo. Baš lepo. To mi je u srcu bilo od malena, biti bar član Orkestra Bobana Markovića. On je uvek imao najbolje članove i najkvalitetnije muzičare. Sa četrnaest sam ušao u orkestar i već sa osamnaest, devetnaest godina došao sam na čelo umesto tate. Kada je video kolika je moja želja, konačno je popustio.

Kako ste ga ubedili da Vam preda orkestar ?
U početku je bilo stvarno teško jer sam ja pravio neku svoju muziku koja se njemu nije baš sviđala. Stalno mi je govorio da treba da se držimo naše trube i tradicije. Međutim, zamolio sam ga da me pusti da napravim program po svojoj želji, da vidimo kako će publika reagovati. Njemu uopšte nije bilo jasno kakva je to vrsta muzike, ali publici se svidelo i brzo smo napredovali. Posle nekoliko koncerata video je da mogu da menjam stvari na bolje i dozvolio mi je da vodim orkestar. Volim da slušam sve vrste muzike i mislim da jedino tako možeš uspeti. Iskombinujem ja i malo turske i srpske muzike, malo džeza i roka i napravim nešto svoje.

“Roskilde” je pao na kolena
Izgleda da Vas takva kobinacija vodi na nove teritorije. Letos ste nastupali na festivalu “Sziget” u Budimpešti, čija koncepcija uglavnom nije naklonjena trubačima. Kako ste se tamo snašli?
Prvo sam pomislio – Šta je ovo, gde li me je Boban doveo?! To je za mene bilo novo iskustvo, pred toliko ljudi, ali sad jedva čekam da ponovo sviramo tamo. Ipak, najviše mi je u sećanju ostala jedna scena sa “Roskilde” festivala u Danskoj. Kada sam prvo video toliko gitarista pitao sam se ko je nas tu zvao i zašto smo mi uopšte došli. Šta će tu truba?! A onda smo počeli da sviramo. U jednom trenutku, tokom pesme “Ćajorije Šukarije” Boban je kleknuo na binu i odjednom su svi u publici kleknuli dole na zemlju, a i mi za njima. I kada je krenuo ritam, počnemo polako da ustajemo, a pred sobom vidimo talas od nekoliko hiljada ljudi kako se ispravljaju. Hteo sam da zaplačem od sreće. Na rok festivalu napraviti takvu atmosferu sa našom trubom… Tada sam shvatio da ova muzika može svuda proći jer je mnogo srećna, energična i ne možeš biti miran na našem koncertu.

Kolike su onda šanse da Vas vidimo i na “Exit-u”?
Ne znam, nismo još svirali tamo. U Guči jesmo, ali to su različiti festivali. Mada, dosta su posećeni i jedan i drugi, kao i Beer Fest. Sve se to meni sviđa, ali moj otac je izašao iz Guče i ona mi je na prvom mestu.

Ipak, nikada se niste takmičili u Guči. Zašto?
Ne vidim razlog za to. U Guču odeš da napraviš ime, osvojiš prvu trubu i iskoristiš tu slavu ako si dobar. Boban je tamo apsolutni šampion i kada sam mu prvi put rekao da hoću da se takmičim, njegovo prvo pitanje bilo je : “Sa kim?” Kažem mu ja da ima tamo dobrih trubača, on me pita jesam li bolji od njih i ja kažem da jesam. On me onda pita ko je tamo najviše pobeđivao, ja kažem da je to on. “Pa šta ćeš onda da ideš u Guču? Ti i ja ćemo da organizujemo takmičenje pa mene pobedi”, predložio mi je. I tako je bilo. Takmičili smo se u kući i mnogo sam se namučio. On je iskusan i prošao je sve i svašta. Na kraju je ipak priznao da sam bolji od njega i da mi zato Guča ne treba. I sad shvatam sve to. Mi smo ipak dosta poznati, dobro radimo i zato mi ne treba pobeda u Guči.

Truba i muzika s kolena na koleno
Boban Vas, međutim, nije učio da svirate trubu, već deda. Kako se to desilo?
Tata nije želeo da ja budem trubač, nije hteo da krenem tim putem jer se on mnogo mučio. Deda je prvi primetio moj talenat i prvi je rekao da ću biti veliki trubač. Sa njim je sve išlo polako, dan po dan, mesec po mesec, godinu po godinu i do dvanaeste sam mnogo napredovao. Ali Boban me nije slušao, mnogo je radio. I kada je imao slobodnog vremena, išao je u ribolov. Tu je majka najviše uticala. Zaustavila ga je jednog dana i rekla mu: “Čoveče, kad ćeš da čuješ dokle je ovo dete doguralo i da li ima sluha?” Odustao je od pecanja tog dana i slušao me. Svirao sam jedno kolo, drugo kolo, neke naše tradicionalne pesme… Boban je tog trenutka hteo da zaplače, ali nije mogao pred majkom. Otišao je do toaleta i sigurno je plakao, znam. Kada se vratio, rekao mi je da napravim svoju kompoziciju i ako bude dobra, mogu da gostujem na njegovom albumu koji je bio u pripremi. Tako je i nastala pesma “Roditeljska sreća”.

Šta je najvažnije što ste naučili od dede, a šta od oca?
Deda mi je dao dobar start. Nisam odmah počeo da sviram virtuozno. Stalno mi je govorio da idem polako, prvo me je učio da sviram “Svilen konac”, pa neke stare pesme. Zato sad mogu da sviram bez problema i sa velikim orkestrom RTS-a, mogu da sviram i stare i moderne stvari. Od oca sam pokupio iskustvo. On je bio šef orkestra dvadeset godina i naučio me je kako treba da se ponašam sa orkestrom i članovima, kako da držim disciplinu na nivou. Najvažnije mi je da je svako u orkestru dobar muzičar, lep čovek i da je disciplinovan.

A šta mislite da je Boban naučio od Vas?
To da može da krene sa novom muzikom iako ima četrdeset pet godina. On je mislio da, što se tiče muzike, nema više šta da uči. A ja sam mu dokazao da ima, i on sada radi na tome. Ide dalje sa muzikom, sa novim stilovima i otkriva mnogo toga i pored svojih godina. Tako jedino možeš da uspeš.

Na stranicama FM-a možete preslušati albume Orkestra Bobana i Marka Markovića:
“DEVLA” (2009)
“BRASS MADNESS!” (2007)
“OBEĆANJE” (2005)

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

11 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: