Kultura

Sreda, 22.02.2012.

10:30

Lambchop – Mr. M

“Mr. M” je jedna od najlepših ploča u karijeri grupe iz Nešvila, a ujedno i prvi bitan album u ovoj godini.

Autor: Piše: Vladimir Skočajić, B92

Podrazumevana plava slika

Na početku karijere grupa Lambchop je sebe opisivala kao „the most fucked up country band in Nashville“, što nimalo nije bilo daleko od istine. Od tada je prošlo skoro dve decenije tokom kojih je ovaj bend objavio 11studijskih albuma (ako „Aw Cmon/No You Cmon“ računamo kao jedan album, onda ih je bilo 10), a poslednji „Mr. M“ stigao je u prodavnice 21. februara. Pun naziv ovog novog albuma trebao je da bude “Mr. Met”, no pošto bejzbol klub New York Mets ima maskotu istog imena, grupi je savetovano da ga promeni kako bi izbegla tužbu.

Ono po čemu je ovaj album specifičan jesu gudački aranžmani kojima se pozabavio Mark Nevers, dugogodišnji član grupe Lambchop, a sada renomirani producent. Iako su Lambchop i na ranijim albumima imali gudače, način na koji su oni usnimljeni za “Mr. M” posve je drugačiji. Naime, dok su pre gudači na slušalicama slušali muziku benda i svirali svoj deo koji je kasnije završio na finalnoj verziji albuma, ovde je upravo taj završni deo Mark Nevers uradio drugačije. Raščlanivši gudače on je uspeo da dobije zvuk svakog instrumenta posebno, da bi ih posle ponovo sjedinio čime je melodija dobila na intenzitetu. Sličan način rada praktikovali su Sinatrini producenti, te ne čudi da je Nevers došao na ovu ideju nakon što je mnogo puta za redom preslušao Sinatrinu verziju klasika “September Song”. Drugim rečima, Lambchop i Mark Nevers su ovaj put rešili da studio iskoriste kao poseban instrument i sudeći po rezultatu, potpuno su uspeli u tome.

Poezija Kurta Wagnera je obično uvek bivala sastavljena iz odlomaka iz svakodnevnog života, pa je isti slučaj sa numerom koja otvara album “If Not I’ll Just Die”. Naime, tokom božićnih i novogodišnjih praznika Kurtovoj porodici je u Nešvil u posetu došla familija njegove žene, tačnije njih petneasetak svih dobi - od male dece do staraca u godinama. U jednom nedavnom intervjuu Wagner kaže kako generalno voli taj osećaj kada je kuća puna, ali da mu se u retkim momentima javljala želja da bar na kratko pobegne od te gužve. Tada je obično sedao za svoj kompjuter na kom je pisao stihove, a jedne takve večeri nastali su i oni za pomenutu prvu pesmu: “Don’t know what the fuck they talk about / Maybe blowing kisses, blowing…/ Grandpa’s coughing in the kitchen / But the strings sound good / Maybe add some flute..” . Mešavina te svečane, pomalo i monotone familijarne atmosfere o kojoj Kurt ovde peva, podvučena je gotovo savršeno aranžiranim gudačima.



U numeri “2B2” Wagner se na najdirektniji način “obračunava” sa demonima koji su ga progonili posle smrti Vica Chesnutta. Vic je bio veliki Kurtov prijatelj, sarađivali su zajedno mnogo puta (možda najuspelija saradnja na Vicovom albumu “The Salesman and Bernadette” iz 1998), te ne čudi što je Wagner u potpunosti posvetio “Mr.M” Chesnuttu. Kurtovo stanje šoka nakon gubitka prijatelja na katolički Božić 2009. slikovito je dočarano u stihovima “Took the Christmas lights off the front porch / February 31st” (božićne svetiljke na Kurtovoj verandi su stajale više od dva meseca, a kada ih je konačno uklonio krajem februara, bio je to simboličan potez kojim je sebi priznao da život teče dalje i bez Vica) odnosno stanje depresije u kom se nalazio tada “I don’t want to go to sleep when I’m hungry / I don’t want to wake up when I’m stoned”. Ko je bio “tu”, potpuno mu je jasno o čemu Wagner peva.

Jedna od najupečatljivijih pesama na albumu je sedmominutna “Gone Tomorrow”. Obratite pažnju na njen drugi, instrumentalni deo, čija psihodelija podseća na neku čudnu mešavinu Sinatrinih i Scott Walkerovih aranžmana, eklektizam koji gaje bendovi Radiohead i Yo La Tengo, odnosno “melodično-bučnu raspojasanost” svojstvenu muzici grupe Velvet Underground. Kad već pričamo o muzičkom delu ovog albuma, nemoguće je ne pomenuti dva predivna instrumentala “Gar” i “Betty’s Overture”. Obe kompozcije imaju onaj “lounge/easy listening” prizvuk na tragu Henryja Mancinija, dok iz svake note izbija romantika iz nekih “crno-belih” vremena. Najbolji opis pesme “Betty’s Overture” čuo sam od jedne drage osobe koja je rekla da je melodija neodoljivo podseća na atmosferu filma “Višnja na Tašmajdanu”. Taj opis ne može biti bliži istini.

Album zatvara predivna balada “Never My Love”, koja je po rečima Kurta, najdirektnija ljubavna pesma koju je do sada napisao. Takođe, nemoguće je ne primetiti simboliku koju nose stihovi prve pesme “Don’t know what the fuck they talk about”, odnosno poslednje numere na ploči “I've never been in love before, and I needed nothing, nothing more, than to be with you”. Biće da nije sve tako crno kao što izgleda na prvi pogled, zar ne?

Ta instrumentalna slojevitost propuštena kroz studijsku magiju Marka Neversa, kao i gudači koji se čuju tačno u onim delovima pesme u kojima im je mesto, čine ploču “Mr. M” možda i najlepšim Lambchop izdanjem još od albuma “Is a Woman”. Upravo zbog pomenute slojevitosti, gotovo je nemoguće da vam ova ploča dosadi. Poslednjih mesec dana je preslušavam bar jedanput dnevno i gotovo svaki put otkrijem nešto što nisam čuo ranije.

Smrt Vica Chesnutta je toliko pogodila Wagnera da je na kratko razmišljao da batali muziku i posveti se svojoj prvoj ljubavi slikanju (omot albuma je njegovih ruku delo). Srećom, ta misao ga nije dugo držala i lagano je počeo da piše pesme u kojima se suočavao sa životom pre i posle Vica. Da li namerno ili sticajem okolnosti, no činjenica je da su to najlepše pesme koje je Wagner napisao u poslednjih desetak godina. Kada na to dodamo bogatu orkestraciju, savršene aranžmane i produkciju, zaključak se sam nameće, a on glasi da je “Mr. M” prva velika ploča u ovoj godini.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

10 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: