U pretklih nekoliko godina bila je devojka Boba Dylana u filmu „I’m Not There“, sekla je svoje genitalije u Von Trierovom „Antihristu“ ali je takođe pre skoro 4 godine sarađivala sa Jarvisom Cockerom, Nigelom Goldrichem i grupom Air na svom, zvanično trećem, albumu
5:55. Ma koliko vam se dopadao njen rad ili ne, ne možete joj osporiti ozbiljnost sa kojom pristupa svakoj novoj ulozi ili novom albumu. Njena najnovija ploča
IRM nije izuzetak.
Kao i na prošlom albumu, i na ovom ima vrsne muzičare za saradnike, koje ovog puta predvodi Beck. On je producent, koautor tekstova i vokal u nekim numerama. Činjenica da je po mnogima
IRM bolji od gotovo svakog post-
Odelay Beckovog albuma, dovoljno govori o njegovom učinku na ovoj ploči. Tome još treba dodati da lista muzičara koji sviraju na ovom albumu broji gotovo 30 imena.
2007. godine, nakon naizgled naivne povrede na skijanju, Charlotte je konstantno osećala bol u glavi. Ispostavilo se da ima izliv krvi u mozak, pa je nekoliko nedelja provela u francuskim bolnicama na snimanju magnetnom rezonancijom nakon kojih je usledila, na sreću, uspešna operacija. Drugim rečima – bila je na korak od smrti. Odatle i naziv njenog novog albuma: naime IRM je francuski akronim za MRT (magnetna rezonantna tomografija). Stoga i ne čudi da je naslovna pesma jedna od najuznemirujućih i najmanje komunikativnih na celom albumu, i svojom mračnom atmosferom dosta podseća na zvuke sa poslednjeg Portishead albuma.
Na sreću, album u kompletu ne zvuči ni približno depresivno kao naslovna tema. Prvi singl, duet sa Beckom „Heaven Can Wait“ je jedna od najšarmantnijih pesama na
IRM, čini mi se najviše zahvaljujući duvačima koji podsećaju na šezdesete, dok zimsko-ponoćna „Le Chat du Cafe des Artistes“ kao da vuče korene sa njenog prošlog albuma, tj. kao da je duo Air umešao prste u melodiju.. Beckov tata David Campbell (koji je radio sa Charlotte i na ploči
5:55) aranžirao je mračnu i ledenu „Vanities“ koja bi se komotno mogla naći na saundtraku za film „Antihrist“, dok melodična i pevljiva „Time of Assasins“ poseduje potencijal novog singla. Afrički ritmovi i evropski gudači zvuče kao sulud spoj, ali činjenica je da savršeno funkcionišu u pesmi „Voyage“ uz koju se lako možete zamisliti u nekom super brzom francuskom vozu. Ukoliko je bračni par Thurtson Moore/Kim Gordon slušao ovaj album, imam osećaj da bi njegov favorit bila najgitarskija numera na
IRM „Trick Pony“, dok mi nije nimalo teško zamisliti Kim kako cupka nogom uz plesnu „Greenwhich Mean Time“. Bogato orkestrirana „Dandelion“ ima neki severnoamerički šmek koji je gajio Lee Hazlewood, a „In the End“ levitira između francuske šansone i balade u stilu Nicka Drakea.
Za razliku od njenog prošlog albuma
5:55 koji se može doživeti kao (ruku na srce – takođe odličan) Air off projekat na kom je Charlotte vokalni gost, ploča
IRM zvuči mnogo više kao njen album, bez obzira što je Beck odradio veliki deo posla. Pesme su mnogo raznovrsnije nego ranije, tako da umesto one klasične Air atmosfere ovde čujemo i nešto tvrđi elektronski zvuk, ali isto tako i folk balade, vesele pop teme kao i pesme u kojima dominira distorzirana gitara. Ono što je isto kao i pre je atmosfera – Charlotte i dalje najviše prija u gluvo doba noći, tamo negde između 2 i 6h ujutru.
Nema sumnje da je IRM ogroman korak napred za Charlotte Gainsbourg. U prilog tome govore i listom pozitivne recenzije ovog albuma sa gotovo svih renomiranih muzičkih sajtova (sa izuzetkom nekih naših za koje su izdanja Odličnog hrčka vrh svetske produkcije, pa im samim time to ne možemo uzeti za zlo). Činjenica je da je ovo praktično drugi ozbiljan album za Charlotte (ako se složimo da su
Charlotte for Ever i
Lemon Incest ipak prvi mačići, a znamo šta se sa njima radi) i ako nastavi ovim stopama, sasvim je sigurno da nas njene najbolje ploče tek čekaju.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 1
Pogledaj komentare