Beograd prepun ruiniranih objekata

Beograd - metropola ili veliko selo? Zli jezici bi rekli da je metropola jer je prestonički metro sagrađen "do pola", drugi upotrebljavaju turske reči za opis - kasaba, čaršija, mahala.

Optimisti misle da je centar sveta, a Zapad, u retkim trenucima dodvoravanja Srbiji i njenim građanima proglašava Beograd "evropskom prestonicom zabave".

Istina, naravno, nije "negde tamo", već na sredini. Svaki veliki grad prepun je kontrasta bogatstva i siromaštva, vila i udžerica, "leksusa" i rikši. Ako se setimo razlike između Vol strita i Harlema, onda ne bi trebalo da se "krstimo sa obe ruke i noge" na razlike između "Erport sitija" i Starog sajmišta.

Međutim, da li makar jedan veliki svetski grad ima toliko neiskorišćenog i napuštenog prostora kao Beograd? Naravno da ima, ali da li je taj prostor bilo gde na svetu ostavljen da trune bez ikakve namere da se ikada ponovo iskoristi?

Srbija je zemlja bez bioskopa, a Beograd, nekim čudom povlašćen da ima ovu vrstu "hleba i igara", vrvi od raznoraznih "Sinepleksa", niklih uglavnom u prethodnoj deceniji. Današnji klinci nemaju predstavu kako izgleda čekanje u redu za karte među šipkama, pošto se prethodno kupe "zanimacije za zube", a kamoli kako "majstor" menja rolnu usred filma, a publika navija. Spisak ugašenih, gotovo zaboravljenih sala je poražavajući za građane i ponižavajući za kulturu ovog naroda i grada. "20 oktobar", "Kosmaj", "Odeon", "Slavica", "Jadran", "Jugoslavija", "Zvezda", pa na kraju i "Kozara", koja ne samo što je ugašena pravno, nego je i izgorela, pa potom bukvalno ugašena. Ova imena polako bi nestala u zaboravu, da nije sablasnih hodnika i katanaca iznad kojih još piše ono obavezno "Danas nema projekcija". Neko duhovit je svojevremeno ispod tog obaveštenja na bioskopu "20. oktobar" dodao "Dođi juče", jasno stavljajući gledaocu namerniku do znanja kada može da pogleda sledeći film...

I tako je kultura u prestonici gotovo ostala bez jedne od umetnosti, filmske, a preti nestanak i - savremenoj. Zgrada Muzeja savremene umetnosti (MSU) na Ušću građena je između 1960. i 1965. godine, a od 2007. je zatvorena za javnost, zbog renoviranja. Tada je predviđeni rok za restauraciju bio godinu dana, a završeni su samo krov, podrum i energetski blok. Za kulturom možemo da žalimo, ali nije strašno, reći će neki, od toga se ne živi. Šta je onda sa privredom? U skorije vreme kanali kablovskih televizija prepuni su emisija koje prate nekakve "istraživače natprirodnog", koji traže duhove po sablasnim, davno napuštenim zdanjima. Kada bi došli u Beograd, imali bi materijala do kraja karijere. Ko se odvaži da prođe potezom od Pančevačkog mosta ka "25. maju", nekadašnjom ulicom Đure Đakovića, biće zaprepašćen ogromnim halama koje bi zvrjale prazne, da nisu prepune smeća. Dok je ta ulica nosila ime proslavljenog komuniste, preduzeća u njoj su radila punom parom. Otkako nosi ime grčkog političara Venizelosa, situacija u tim preduzećima je kao u Grčkoj, bar što se ekonomije tiče, nikako turizma.

Kultura i privreda na dnu, ali bar nam je ostala tekovina modernog potrošačkog društva - kupovina. Dok se na svakom koraku grade ili renoviraju novi tržni centri, neiskorišćeni prostor i dalje zjapi prazan. "Beteksova" robna kuća na Banovom brdu, na samom početku Požeške, je oličenje javašluka koji se sprovodi nad javnim dobrom već duži niz godina. Ako to stanje potraje, možda će buduće generacije o njoj uz gusle pevati u desetercu kao epskom primeru propasti jednog sistema vrednosti, koji nam nije valjao, pa smo odabrali gori ne bismo li kroz muke postali još veći junaci. Jer, "Beteks" ne samo da propada, već se i bukvalno raspada. Vlasnik ovog objekta je "Hipo Alpe Adria rent", koja je još 2007. najavila renoviranje, ali i istakla da se čeka saglasnost, i da je "nezahvalno pričati o terminima". Takođe je nezahvalno traćiti nešto što je neko drugi sagradio.

Sekretarijat za urbanizam je izdao potvrdu o prijavi radova na održavanju poslovnog objekta pre pet godina. To se odnosi samo na unutrašnje radove, ali teško da se ljubaznošću investitora već pomenuti beskućnici brčkaju u đakuzijima.

Na kraju, ako smo već svedoci propadanja kulture, privrede i gotovo svih segmenata modernog života, valjda bi nadležne institucije trebalo da izađu građanima u susret? Samo što neke od tih institucija ne nalaze za shodno da se pozabave zgradama u kojima su bile smeštene, a koje su porušene u NATO bombardovanju 1999. godine. Mnogi Beograđani imali su dosta problema da svojim prijateljima iz inostranstva objasne zbog čega nekoliko zgrada u strogom centru grada već više od decenije izgledaju kao skladišta građevinskog materijala. Zgrade Generalštaba i Ministarstva unutrašnjih poslova srušene su aprila 1999. godine. Svakako da pokolenjima treba ostaviti u amanet svedočenje o zločinima NATO, ali koja se poruka šalje ovim nedelovanjem, naročito kada se zna da ove ruine okružuju ostale državne institucije i diplomatska predstavništva? Jedno od opravdanja nadležnih zbog čega su ove zgrade nedodirljive, iako su investitori već dali svoja ulaganja, jeste da su one zaštićeni spomenik kulture. Valjda zato što nam je kultura u stanju u kojem su i te zgrade.

Sa leve i desne strane u nekedašnjoj ulici Đure Đakovića smenjuju se "Sutjeska", "Duga", "Kartonka Avala", Beogradska pekarska industrija, "David Pajić"... Tek poneki čuvar se može videti, ali češće psi, mačke i golubovi. Ali izgleda da ni oni ne mogu da nađu ništa što bih zanimalo u napuštenim, memljivim objektima.

Na mestu bivšeg Ministarstva unutrašnjih poslova u Ulici Kneza Miloša još od 2007. se najavljuje izgradnja super modernog hotela "Plaze" sa pet zvezdica i ekskluzivni šoping centar.

Međutim, izraelski investitor, kompanija "Plaza centers" već pet godina čeka na građevinsku dozvolu.