Peđa Azdejković - Da se ne lažemo, ja sam sladak

Rođen 15. jula 1978. godine u Leonbergu - Nemačka kao sin jedinac srpskih gastarbajtera, koji su šest godina nakon njegovog rođenja odlučili da im nedostaje šljiva ranka i kruška karamanka. Vratili su se u otadžbinu i tako mu upropastili svaku mogućnost na normalan život.

Tekst: Jovana Polić,
Foto: Marko Risović
Izvor: magazin Status

Život

Izvor: B92

Petak, 06.08.2010.

12:10

Default images

Ovako, na sopstvenom web portalu, sebe opisuje Predrag Azdejković, višegodišnji aktivista Socijaldemokratske omladine i jedan od osnivača Queeria centra, pokretač i nekadašnji urednik Queeria web portala, a danas urednik regionalnog gej sajta GayEcho.

Kako kod Peđe ništa nije u granicama normi i društveno prihvađenih pravila ponašanja, tako ni ova priča o njemu ne bi trebalo da počne time.

Umesto biografskih podataka koji se obično nađu na ovim stranicama, puštamo deo njegovog testamenta (tekst, istog, u celosti, možete naći na njegovom B92 blogu, pod naslovom: Kad budem mrtav i krut).

Sahrana

Dobro znate da sam za života poštovao sve pravoslavne običaje. Nije prošao nijedan post a da ga se nisam pridržavao. Zato želim da budem sahranjen po pravoslavnim običajima. Hoću krstaču, hoću popa (može Amfilohije, on baš drži divne posmrtne govore), i pod obavezno narikače. Bez narikača nema sahrane, kao ni bez bacanja na sanduk. Neću posle da se priča po gradu da na sahrani „raspale pederčine“ nije bilo kukanja i bacanja na sanduk. Bobane Stojanoviću, tebe obavezujem da se makar tri puta baciš na sanduk i vrištiš „Bože, što mene nisi uzeo…“, to od dugogodišnjeg prijatelja i kolege očekujem.

Drugarica Biljana S. da pročita prigodan govor, kako srpska blogerska zajednica neće biti ista posle moje smrti. Može i ona spontano da se baci na sanduk. Da se na blogu B92 proglasi trodnevna žalost. A sada ono najvažnije. Garderoba. Obucite mi onu moju crvenu fake Cavalli haljinu, koju sam nosio na dodeli „Oskara popularnosti“ 1998. i na „Melosu“.

Oduvek sam govorio da mi ona savršeno stoji i da bih najradije u njoj večnost proveo. Razmišljao sam o opciji da me kremirate i iz poljoprivrednog aviona raspršite po celoj Srbiji (Kosovo included, pošto mi je ono uvek bilo u srcu), ali mi se ideja da budem sahranjen u Aleji velikana mnogo više dopada.
Rođen si u Nemačkoj, a odrastao ovde. Tvoji su tamo živeli i radili. Kad ste se vratili u Jugoslaviju?
Tačno. Moji su pobegli još odavno. Otac je otišao šezdesetih, onda se oženio mojom majkom, pa je i ona otišla. Njoj je jedan od motiva da se uda za mog ćaleta i bio da ode u Nemačku. Da pobegne iz Jugoslavije. Onda se prvo rodila moja sestra, posle pet godina i ja. Međutim, sestra je ostala da živi u SFRJ kod tetke, dok sam ja ostao u Nemačkoj. Tako da smo bili razdvojeni sve do petog razreda, kad smo se svi zajedno vratili iz Nemačke u Srbiju.

Zašto ste se vratili?
Da bi moja sestra krenula u peti, a ja u prvi razred. I da bih naučio jezik, jer srpski uopšte nisam govorio, a da mojima miriše "šljiva ranka i kruška karamanka" ispod prozora. Oni su uvek imali tu ideju da se jednog dana vrate. Čak su imali ponudu da dobiju dvojno državljanstvo, što su odbili. Ma, ništa me ne pitaj... Mislim da bi meni život bio mnogo jednostavniji i mnogo bolji u Nemačkoj. Hiljadu puta sam razmišljao šta bih bio da sam ostao tamo. I mislim da bih bio od onih najgorih debila, gastarbajtera, koji troše novac da kupe BMW i da nose odeću Hugo Bos i zlatni sat.

To baš nije u tvojoj prirodi...
Jao, ne znam šta bi se desilo da sam ostao tamo. Srbija je nešto drugo učinila od mene, da odem na sasvim desetu stranu. A verujem da se u Srbiji nisu desile devedesete i Slobodan Milošević, ko zna kakav bih ja bio. U stvari, kakvi bismo svi mi bili. Mislim da smo mi, kao društvo, bolesni zbog tih devedesetih. Da smo totalno odlepili i da je to uticalo na sve nas, da je na neki način kreiralo sudbine koje su otišle u nekom sasvim drugom pravcu nego što bi trebalo. Umesto da se fokusiramo na školu, učenje jezika, fakultet, prijemni ispiti, mi smo se bavili Otporom, pisanjem grafita, kako se boriti protiv režima, ljudskim pravima...

I onda, kada ste se vratili ti si krenuo ovde u školu! Kako je to izgledalo, nisi govorio jezik, druga sredina...
Prvo sam došao u zabavište da bih naučio srpskohrvatski, koji nisam znao. Do sedmog razreda život mi je bio normalan. Detinjstvo i sve drugo bilo je lepo. A onda je došao taj sedmi razred, to je bila 92. godina, kad mi je umro ćale koji nas je izdržavao. Kad imaš smrt u porodici ti si godinu dana u procesu da naslediš njegovu penziju, a krenule su te devedesete, ludila, nemamo love. Sedmi razred je mene nekako izgradio u ličnost kakva sam danas. Prvo što sam postao muško, glava porodice, drugo, to je period kada je, pored svega, trebalo da vodim računa i o tome kako nabaviti brašno, ulje, šećer, benzin. Sve ono što kreće tih godina, sva ta ludila, plus nemaš novac za sve to... I, negde, imam traume od toga... Nisam imao ni za sveske nego sam pisao matematiku u onoj na linije. Na mene je sve to uticalo da se izgradim, da počnem da razmišljam o društvu u kojem živimo, kako ga menjati. Tada su nastali moji prvi tekstovi koji sam napisao o društvu i režimu Slobodana Miloševića...

U osmom razredu?
Da. Imao sam sjajnu nastavnicu srpskog koja je bila u fazonu: "Divno, samo piši". I mnogo sam voleo da pišem. Ali, pisao sam malo bolesne, socijalne, tekstove: jad, beda, čemer, ono što deca u sedmom ili osmom razredu ne bi trebalo da pišu.

Bio si primoran da ranije sazriš...
Jeste. Prvo zato što mi se desila smrt u porodici, a drugo zato što je društvo takvo. Čitava ta generacija gurnuta je u nešto u šta nije trebalo da bude gurnuta. Kad sam krenuo u politički aktivizam upoznao sam mnogo ljudi sličnih sebi, koji su prošli kroz mnogo gore stvari, kada su sa 19-20 godina poslati u rat i nikada nisu izašli iz toga. I danas imaju traume, to ih je uništilo. Ipak sam ja tu dobro prošao, što sam bio mlađi i nisam tada išao u vojsku. Ali sada kad razmišljam ne mogu da kažem da bih to menjao. Samo ne bih želeo da sam bio jedan od onih praznoglavih MTV klinaca koji su samo razmišljali kako da nabave nove patike. Pa, iako je to bio pakao, zadovoljan sam. Ima tu neke egzotike, sve ima svoj plus i minus.

I negde u tom periodu prepoznaješ sebe, ovakvog kakav si danas?
Da. Mada, imao sam ja i period kada sam bio dete-debil. Posle tih teških godinu dana, kad smo ostvarili nemačku penziju, a devedesetih je to bilo ogromno, ja sam počeo da kupujem „kapa“ trenerke, „nike“, „airmax“... Hteo sam da nadoknadim sve što nisam imao u sedmom i osmom razredu. Ali sam onda jednog trenutka shvatio da na sebi imam garderobu vrednu 1.000 maraka. Osetio sam se kao debil, bolesnik, i od tada to više nikada nisam radio. Rekao sam: "Super, proživeo si ono što si kao patio, sad zajebi to". Mada i danas imam taj mali fetiš za garderobu, volim to. Ja sam gej, šta ću. (smeh) Volim dobru garderobicu, ali to ne sme da me definiše kao osobu.

Iako kažeš da je to vreme kada si morao da sazriš, verujem da je bio i period kad si sebe tražio, kao ličnost!?
Da, svakako. Jer, uopšte, kad si tinejdžer prvo ludiš. Ludiš seksualno, društveno, buntovan si... Sećam se da sam do sedmog razreda imao sve petice i bio vukovac, a u osmom razredu, na polugodištu, imao sam pet kečeva. Totalno ludilo u glavi. Naročito što sam tada shvatio da nisam kao druga deca.

Kako si to shvatio?
Shvatio sam da se meni sviđaju dečaci.

Tada već, u osnovnoj školi?
Ja sam to shvatio prvog dana u osnovnoj školi. Tada nas teraju da zajedno, u klupama, sede dečaci i devojčice. Vidim klinca koji je presladak i hoću s njim da sedim. Ali ne može. U tom trenutku to je sasvim normalno. Mada, čim kreneš u školu odmah te pitaju: da li si našao neku devojku, imaš li simpatiju... Ne mislim da je smisleno pričati o seksualnoj orijentaciji dok nisi seksualno zreo, a to ti je već šesti–sedmi razred, kad počinješ da razmišljaš o tome. I ja sam tada znao da mene privlače drugi muškarci. Drugari iz odeljenja.

To nije baš uobičajeno. Kako si se borio s tim, zapravo sa samim sobom i svojom različitošću?
Ja sam se više borio sa okolinom. Bio sam od onih feminiziranih dečaka, u sedmom razredu sam bio malo buckast pa sam imao još i sise, i onda te zezaju. Znam da su me zvali virdžina. A ja sam bežao od toga, nekako sam imao potrebu da bežim, jer shvatiš da je to, kao, sramota.

Je l’ te bilo sramota?
Jeste. Znaš, ono, dobacuju ti na ulici.

Ali, ti se nisi stideo što ti se sviđaju dečaci?
Ne to. Sam sa sobom sam bio u redu, ali imao sam problem što okolina to ne može da prihvati. Onda, ukradeš neki novac i kupiš „Pan-erotiku“ i u stvari gledaš tipove, a ne gole devojke. I meni je to bilo u redu, ali u svemu tome imaš problem sa okolinom koja te bombarduje porukama da se vratiš na pravi put. Koliko god mi to hteli ili ne, okolina nas tera da budemo heteroseksualni. A, osim toga, i da budeš ok u tom heteronormativnom smislu, da budeš kao „pravo muško“. Mene su, recimo, zezali što sam prekrstio noge dok sam sedeo u školi. To je bilo, kao, strašno. Jer, ako si muško, pravo muško, moraš da raširiš noge. I onda, da me ne bi zezali, počnem da radim sve što je „kako treba“ i da bih se pokazao kao pravi, preteram u tome i postanem, zapravo, homofobičan.

Ali, ti si tada bio tek sedmi ili osmi razred. U principu, deca tada još uvek nemaju potpuno razvijenu svest o svojoj hetero ili homoseksualnosti!?
Nemaš, ali te vrlo brzo izbombarduju s time. Znaš da bi trebalo da juriš devojke. I ja to radim. Imao sam devojku u osmom razredu, imao nešto u srednjoj školi. Ja sam se tu nešto tražio, pokušavao da budem heteroseksualan.

Kako je to izgledalo?
To je vrlo smešno.

Kako si uopšte našao devojku? Kako si izabrao, ako te devojčice nisu privlačile, kako si za tu, neku, rekao: „To je ta s kojom ću okušati svoju heteroseksualnost“?
Ma, ne. Našla je ona mene. I, eto, kad se ona ne buni, kad hoće, onda bih ja samo trebalo da pristanem. Dobro, hajde da se ne lažemo, ja sam sladak. Mene žene vole. (smeh) Kad bih bio heteroseksualan mogao bih da nađem pristojnu devojku. Ali nisam to ja. Kao: ja imao devojke, muvam se, ja sam, kao, frajer. Ma, ne...

A kako se „desila“, onda, ta druga devojka?
Pa, to je bila druga. S prvom je to bilo nešto kratko, tri-četiri dana. Ljubili smo se, kao držali se za ruke i to je to. A u srednjoj školi sam, kao, imao ozbiljnu devojku tri meseca. Igrao sam na loptu: dobre devojke ne daju pre braka, nemam ja problema s tim, samo ćemo da se ljubimo. I stvarno, ja volim da se ljubim, bez obzira na to s kim: muško, žensko, nebitno. Ali, u jednom trenutku ona kaže: "Meni tata nije tu, hoćeš da prespavaš kod mene?" A ja pomislim: "Kuku meni, šta ću sad da radim?" I to je ona obrnuta situacija, jer uvek imaš da muškarci kažu: "Hajde kod mene malo", a žene se nećkaju: "Ne, ne, ne dam na prvom sastanku". Ovog puta u toj ulozi sam bio ja: „Ne dam na prvom sastanku“, pa: „Ne dam pre braka“, pa: „ne dam ispod pojasa“... I shvatim da bežim od svega toga i da je bolje da raskinem, da ne zaluđujem nekoga, to je nepravedno.

Čekaj, a jesi li pre toga imao nekog muškarca?
Jesam, imao sam i momke. Prvi put je to bio moj drug iz osnovne škole, s kojim sam dve godine radio domaći iz matematike svakog dana. Ne znam kako se to desilo, imali smo seks i nekako je krenula ta veza i trajala krajem sedmog razreda i ceo osmi, malo i u srednjoj školi. On je posle toga bio strejt, oženio se, razveo i svojoj ženi rekao da je gej. I onda otišao iz zemlje.

Javio si se i na jedan oglas iz „Pan-erotike“, ako se ne varam?
To sa Pan-erotikom je već bila srednja škola. Kupim ja to, ima oglasa i napišem pisamce, javim se nekom liku koji je „okačio“ sliku tela, ali nema glave. Pošaljem i čekam da vidim šta će da se desi. I javi se on meni.

Koliko si tada imao godina?
Malo nešto, 16-17 godina. Smislio sam kako ću da slažem kevu, kako ću da odem da se vidim s njim. I vidimo se, čovek ružan, jeste da ima lepo telo, al’ ružan... I ništa se tu nije desilo.

Bez straha si otišao da se s nekim vidiš, tek tako, „na slepo“?
Strah mi je došao tek posle. Kažem: „budalo jedna, išao si onako... Preko oglasa odeš kod nepoznatog, niko ne zna gde si, sve si slagao...“. To se i sada dešava, klinci se tako upoznaju, a može svašta da se desi. Zato je vrlo opasno kad se sve to krije. Može da dođe i do silovanja, do svačega... Kad nisi gej, a klinac si, kažeš roditeljima i oni te podržavaju, onda ti možeš da uđeš u normalne kontakte i možeš da kažeš: "Ja idem na dejt". Oni znaju gde si ili možda možeš da dovedeš nekoga kući...

A kad si ti prvi put mogao da dovedeš nekoga kući?
Kažem ti, radili smo domaći iz matematike(smeh). Ali, da znaju da je moj frajer, to je bilo sa 23-24 godine.

I kako su reagovali?
Zavisi kako s kim. Neke nisu podnosili, a neke su obožavali. Moja keva je od onih žena koje vole titule. Sad je baš moj dečko završio matematiku pre vremena sa prosekom 10 i upisao Kembridž. Pa kako da ga ne obožavaš. Još ga komšinica prepozna i pita: "Jesi li ti onaj dečko, onaj supergenije iz matematike", a on kaže: "Jesam", a moja keva samo što ne kaže: "To je moj zet".
Kad si prvi put javno rekao - da, ja sam peder?
„Autovao“ sam se, kako se to kaže, sa 19 godina. To jest, ljudi su znali. Moji prijatelji su znali, sve im je bilo jasno. Samo sam tada već počeo slobodno sa svojom drugaricom da komentarišem frajere. I onda sam krenuo da se zezam: "Jao što je ovaj frajer dobar"... Bilo je, na neki način, suptilno. I moja okolina je vrlo dobro to prihvatila. Ni sa muškim ni sa ženskim prijateljima nisam imao nikakvih problema. Za razliku od mojih gej prijatelja koji su prošli pakao - ili su ih maltretirali, ili tukli, vređali. A ako su feminizirani to je tek strašno. Ja sam imao fenomenalno društvo i srednja škola mi je bila nešto najlepše na svetu: zezali smo se, pravili gluposti, skandale, bežali iz škole... Uz to, družio sam se s najlepšim curama u odeljenju, a onda su svi drugari hteli da budu prijatelji sa mnom kako bih im nabacivao devojke.

A pri tom im nisi bio konkurencija...
Nisam konkurencija i to je super.

Ali nemoguće da uopšte nije bilo onih koji su te odbacivali zbog toga što jesi?
Ne. To se desilo kasnije, kad sam počeo da budem politički aktivan.

Pre nego što uđemo u priču o tvojoj političkoj aktivnosti, reci mi kako je reagovala tvoja porodica, bliža okolina, majka, sestra?
Prvo sam sestri rekao, ali ona je već znala. Shvatila je, bilo je više nego očigledno. I cela rodbina je znala, sumnjalo se da sam gej, tako da sam ja samo potvrdio ono što su oni odavno mislili. Keva me je prvi put pitala u osmom razredu da li sam normalan. Ja sam rekao - jesam. A znao sam na šta cilja. Nikada nisam došao i rekao joj da sam gej. Ali...

Jednom si mi ispričao epizodu sa svojom rodbinom i televizijom, kad ste imali goste u kući dok se emitovala neka emisija u kojoj si ti učestvovao. Tada je tvoja majka isključila ton da rođaci ne bi slušali šta govoriš...
Ah, da... Najlepše od svega je što tada nisam pričao o homoseksualnosti, bila je neka druga tema. Ali, ona se „isekla“ šta ću da kažem, pa je isključila. Oni su pitali: "Šta ćeš ti na RTS?" Kažem: "Šta ćete, ja sam slavna ličnost". Ima moja keva taj problem. Ne može ona to sto odsto da prihvati. Ona mene voli i podržava u svemu, ali ima ogroman strah. I stalno mi, iz tog straha, govori: "Nemoj da praviš gluposti". Sve ostalo će nekako da proguta. Sestra mi je velika potpora i podrška, zato što je ona između nas dvoje i gladi odnose. Nije to savršeno, ali funkcioniše.

A kako sad, pošto si i javno rekao da si gej, funkcionišu tvoji odnosi sa drugarima iz škole?
Imao sam problem s tim drugarima iz srednje škole, u smislu da je naš odnos odjednom zahladneo. Jer, hajde kad si gej ti nešto gladiš odnose, to mogu i da prihvate. Ali kad krećeš radikalno, tražiš prava, hoćeš da paradiraš, onda je to veliki zaokret. Sad smo na zdravo - zdravo. Oni su ostali tu, na tom nivou, a ja sam krenuo dalje i stvorio nove prijatelje. Nedavno sam shvatio da sam sve prijatelje koje danas imam stekao od trenutka kada sam postao politički aktivan. Oni su me prihvatili takvog kakav sam, odmah su znali ko sam, šta sam, odakle. I prihvatili su me sa svim tim pakovanjima i koferima koje vučem sa sobom. Ne brinem da li će da se naljute, ili šta već, zbog toga. I ja svoje prijatelje obožavam, jer shvatam da ljudima treba mnogo hrabrosti da sa mnom izađu na ulicu.

Pre svega muškarcima...
Da, pre svega muškarcima... Drugo, to je pitanje bezbednosti. Uvek može da ti priđe neki ludak i krene da te maltretira, a onda i tvog prijatelja samo zato što je tu. Rizična sam ti ja grupa za druženje. Mislim da su nove generacije mnogo otvorenije za eksperimentisanje u ponašanju. Meni je fenomenalno kad vidim klince iz srednje škole koji, kad se sretnu ne zdrave se, oni se ljube u obraz. To je muški: "Gde si brate - cmok, cmok". Nije gej ni ono, u fudbalu, kad se zaskaču, ljube, ili u košarci kad se lupe po dupetu. To je totalno mačo iz njihove percepcije, a meni je zanimljivo.

Setila sam se sad zanimljive priče o tome da si o homoseksualnosti i homoseksualnom ponašanju i odnosu, pre takozvane ere Interneta, „učio“ iz neke knjige o seksualnom vaspitanju koja je objavljena šezdesetih godina... Zanimljive si stvari tamo pronašao?
(smeh) Bilo je to devedesetih. Kad si strejt ti odeš kod mame, tate i pitaš kako se prave deca, kako se radi ovo, kako ono i oni ti sve lepo objasne. Dobro, ima i tu problema, mnogo heteroseksualnih ljudi nema taj odnos s roditeljima, pa znanje stiču iz porno filmova, što je loše. Ali, oni ipak nekome mogu da se obrate i da pitaju. Kome ja da se obratim? Koga ja da pitam: „Izvinite, kako ću ja da imam analni seks sa svojim dečkom? Šta bih ja sad trebalo da radim, kako da se pripremim, šta, gde...“. To ne može niko da ti objasni. I nađem ja tu knjigu iz 64. i počnem da čitam... Kada se danas setim tih rečenica, to je kako Perica zamišlja pedere? To su baletani, konobari, frizeri... Svi stereotipi na jednom mestu. Glupost. Stvarno, neke knjige treba spaliti jer su glupe.

Ali, ti si tu našao i nešto interesantno. Zapravo, više strašno, nego interesantno...
Da, tu je ta priča o lečenju elektrošokovima kojom nas plaše.

Ti si tada još uvek bio klinac, kako si ti to video, kako je na tebe uticalo?
Malo mi je bila frka, jer to je stvarno veliki teret koji stavljaju na leđa: bolest, elektrošokovi, frizeraj, baletan... I ti si u problemu. Onda te uplaše da ne smeš nikome ni da kažeš. Jer, šta ako samo jedno veče dođu kući, pokupe me i onda me priključe na struju.

I onda, iz tog straha ili nelagode, to sve deliš samo sa sobom!?
Da. Najstrašnije je što u to vreme nemaš makar nekog gej druga, da se njemu iskukaš. Nema ni toga.

A nemaš mogućnost u tom trenutku ni da razgovaraš sa sestrom kao, ipak, najbližom osobom u svom okruženju?
Da, jer ni oni nemaju znanja. [ta oni mogu da ti kažu kad ni oni nemaju pojma. Danas je to malo bolje, jer informacije možeš da dobiješ, postoje čak i info telefoni koje možeš da pozoveš i pitaš što te interesuje.

U Srbiji?
Od ove godine postoji za muškarce info-telefon. U to vreme nije postojalo ništa. Opasno je što može da dođe do HIV transmisije, svašta može da se dogodi, da naiđeš na svakakve ljude. I, zaista, očekujem od današnjih roditelja da budu na višem nivou i, ako im je dete gej, da mu pomognu. To im je posao. Nije super, ali dete vam je gej i ne možete to da izmenite. Naučite da živite s tim, pokušajte da učinite sve da ono bude srećno. Jer, biti gej već samo po sebi nije divno. Imaš mnogo problema u današnjem društvu. Verujem da nije divno čak ni u Holandiji. Možda će za 50 godina to biti totalno nebitno, ali danas je to i dalje bitno, a dužnost i posao roditelja je da učine sve da njihovo dete bude srećno.

Imam utisak da si ti, ipak, srećan!?
Da, i pored svega veoma sam srećan.

A šta je bio razlog za tvoj odlazak kod psihijatra, ako ne zbog suočavanja sa seksualnošću? To je bilo kasnije. Nema veze s tim. To je interesantna priča. Da je čujemo...
Regrutovanje dečaka za vojsku počinje sa 17 godina, možda čak i ranije. Tada sam bio u procesu traženja sebe. Još uvek mi je bila frka da me ne provale da sam peder. A najveća sramota je da te odbiju za vojsku, da kažu da si nesposoban. Pored toga što sam feminiziran, samo mi još fali da me odbiju za vojsku. I učinio sam sve da prođem najbolje što mogu na tom testu. Čak su hteli da mi daju nešto da popunim da idem za specijalce. Kažem: „To je već previše“. I tada me regrutuju. Ali, posle više godina shvatim: "Šta je meni to u životu trebalo? Kakva vojska, jesi li normalan?". Umesto da sam tada lepo rekao - ja to neću, hajd’ ćao".

A onda je došlo vreme da stvarno ideš u vojsku!
Mene su „uhvatili“ posle studiranja da idem u vojsku. Podnesem ono za civilnu službu, oni me odbiju. Primenili su neku nevažeću odredbu zakona, ali je pravda bila na mojoj strani. Međutim, kao i sve, dok dođe ta pravda ti je čekaš u kasarni. To je bila, recimo, 2005. ili 2006. godina. I ja sam rekao: "Ne dolazi u obzir, idem opet na lekarski pregled". I odem ja lepo kod čika doktora, kažem: "Ja sam gej i treba mi to napismeno, da nisam za vojsku". A on meni: "Pa dobro, fino, ali ti imaš da se lečiš". Pitam: "Kako?" I on mi objasni kako izgleda ono sa elektrošokovima. Objasni mi kako bi da me postavi na jednu stolicu, stavi mi elektrode na glavu i pušta slike golih mladića i pušta mi struju u glavu. Tako se mozak nauči da kad vidiš golo muško telo tebi bude gadno. Inače, problem s tom terapijom je što oni tebi samo ubiju da se „pališ“ na muškarce. Od tebe naprave - ništa. Ne mogu da naprave da počneš da se „pališ“ na žene. Na kraju postaneš aseksualan. A njima je super, jer nisi peder. Samo to ne! Mada, u mnogim slučajevima nije uspevalo ni to.

Jesi li tada bio uplašen kao kad si čitao onu knjigu?
Ma, ne. Ali, počnem da zamišljam kakve bi on meni slike puštao, gde bi to čika doktor nabavio, naročito što je čika doktor mator. Najverovatnije bi mi puštao one erotske i porno slike iz šezdesetih, „frajere“ sa brkovima, kakva je tada bila pornografija – smešna. I ja bih umirao od smeha, u stvari to mi je s jedne strane bilo mnogo zabavno...

Ali, nisi otišao na tu zabavu?
Nisam, on je meni samo rekao da je to na dobrovoljnoj bazi, niko me ne tera, ako hoću da se menjam mogu da dođem kod njega na prženje. Nisam mogao da verujem da mi to neko predlaže. I onda sam otišao u vojni odsek, pa na ponovni lekarski pregled i oni meni daju godinu dana da ne idem u vojsku. Posle toga me nikada više nisu ni zvali. I vrlo sam ponosan na to što nisam išao, jer imam veliki problem s tim da muškarci vraćaju neki dug državi. Mislim da je vojska, čak i civilna služba, najveća nepravda muškarcima ikada nanesena.

Ali ta knjiga, kao i onaj čika doktor, naterali su te da pokušaš da saznaš kako su živeli tvoji „gej preci“. šta si saznao od deda „Andrije“.
Jao, da... Na netu sam „nacimao“ čika Deku da mi priča kako je bilo tih šezdesetih. Zanimalo me je i ono što sam čitao u knjizi Vjerana Miladinovića Merlinke. On opisuje period SFRJ, kako im je bilo tih godina, gde su se okupljali, šta su radili... S jedne strane postoji to: kad je nešto zabranjeno mnogo je slatko i ima te egzotike.

Misliš da ima kod tebe i toga?
Pa ima.

Ali, s tim da si gej se nekako rađaš, to nije ono što postaješ!?
Istina. Ali, kad bi društvo to prihvatalo mislim da ne bih imao nikakvu potrebu ni za aktivizmom. Kad nekom kažeš "ja sam gej" to je politika, to je politički čin.

Danas si više puta upotrebio tu politički korektnu reč - gej. A, zapravo, češće za sebe govoriš da si peder, što u principu ima pežorativno značenje.
Koristim ja i jednu i drugu, mada se trudim da budem peder. Moramo da ubijemo ono da je to negativna reč. Kad ti kreneš dovoljno dugo da ponavljaš u neutralnom ili u pozitivnom smislu ona to počinje da gubi.

Odosmo u drugu priču, a nismo čuli šta si saznao od deda „Andrije“...
On mi je pričao kako su se okupljali ispred bioskopa Partizan, onog porno, preko puta železničke stanice i kod parka Manjež. A sad je sve to prebačeno na Internet. Tada si imao park, javni toalet i ništa više. I tu dođeš ako tražiš dečka, nekoga za seks. Iako je bilo zakonom zabranjeno, do 94. godine mogao si da ideš u zatvor ako imaš gej seks, nema primera da se to ikada desilo, to je više bilo za ucenjivanje. Policija je čak tolerisala. Znalo se da se tu okupljaju i žmurilo se na jedno oko. Dolazili su nam svi živi u to vreme, filmske i muzičke zvezde, pa su tako bili i poznati svetski gejevi koji su dolazili na BITEF, BELEF... Pravile su se gej žurke, najstrašnije orgije i to ne mnogo skriveno. I tursko kupatilo je tada radilo, bilo je poznato gej mesto, kao i staklenac, onaj toalet na Trgu bio je gej okupljalište.

I niko ih nije dirao?
Nisu ih tukli. Tolerisalo se, ali to je bilo andergraund, vrlo skriveno. Mi kažemo da čim postaneš vidljiv poveća se nasilje. Dok se kriješ nema nasilja, ali to ne znači da je dobro biti skriven.

A onda su došle devedesete...
Čekaj, još ovo da ti kažem. Ono što je bitno za SFRJ, a to je isto i danas - imaš „lou klas“ pedere koji idu u park i javne klozete i imaš „haj klas“ pedere, koji idu na Dedinje, u vile. To su totalno dva različita sveta i to je problem podele u samoj gej zajednici. I to je normalno. Mi, kao zajednica, nismo svi isti. Čak se međusobno i mrzimo. Ali, onda su došle te divne devedesete i sve upropastile: kulturu, umetnost, politiku, nacionalizam je eksplodirao. Život su nam upropastile. To je bio pakao koji nikada ne sme da se ponovi i tu nema ničeg što je bilo dobro. Mislim da je tu ono što je nama upropastilo život, pederima, jer smo mi prepoznati kao nešto loše što je došlo sa Zapada.
Maltene izdajnici!
Pa, da... Naročito to ide, kao: pederi su pičkice, feminizirani, oni ne idu u vojsku i neće da brane svetu zemlju Srbiju. Srpski nacionalisti su imali svoje neprijatelje, prvo Hrvate, Muslimane, pa Albance, Crnogorce i sve. Sad, kad nema više neprijatelja, ostali smo mi. Sad su samo pederi neprijatelji. A desničarske organizacije svoj aktivizam baziraju na neprijatelju i na mržnji. Sad je interesantno koliko je to bolesno, koliko su oni bolesni i mislim da tu nema nikakve ljubavi prema državi. To je lično profiterstvo, da se oni izgrade kao neki lideri i samo iskorišćavaju tu priču. NAŠI, ona organizacija iz Aranđelovca, izgradili su se na tome. Zapravo, zašto pričam u množini, on (Ivan Ivanović, predsednik NAŠI, prim. nov.) se izgradio kao najveći neprijatelj pedera i na tome stvara čitavu svoju karijeru.

To je, zapravo, najvidljivije kad počne da se govori o gej paradi.
Prošle godine kad je Alijansa pokrenula kampanju 10.000 potpisa za paradu, oni su izdali saopštenje da će platiti 150.000 dinara onome ko im da taj spisak, koji je svakako bio javan, jer će biti objavljen na sajtu. Ali, to nema veze, oni su na taj način prisutni u javnosti, na tome se grade. E, posle toga napravili su lažnu gej fejsbuk grupu „kvirlajf“ na kojoj, kao, kukaju: "Jao, kuku, NAŠI će, sve će da nas pobiju". Tebi treba neprijatelj koji će da kuka i da se tebe plaši. Ako to nemaš onda tvoje postojanje nije bitno. Tako su oni napravili i sebe i neprijatelja i rade medijsku kampanju, sami sa sobom se igraju. Ali to je čisto debilstvo, spletkarenje i lična promocija. I, naravno, kandidovali su se za lokalne izbore u Aranđelovcu. Tvoj put od prikrivanja da si homoseksualac do, sad već desetogodišnjeg, veoma ozbiljnog „gej aktivizma“, išao je preko političkog angažovanja.

Otkud ti u politici?
Prvo, u meni se odavno javila želja za politikom i političkim aktivizmom. Tu moram da se zahvalim prvo Žarku Koraću. Gledao sam ga na TV Pančevo i bio mi je simpatičan. Za razliku od drugih političara bio je običan čika, nepretenciozan, skroman i to mi se mnogo svidelo. A onda sam gledao Dejana Nebrigića i Atilu Kovača, isto na TV Pančevo. Voditelj koji kao da čita vest: "Ubiće me za pet minuta", totalno zbunjen, izgovorio je kako je Dejan Nebrigić podneo prvu tužbu protiv homofobije, protiv oca svog ljubavnika koji ga maltretira. To su bile prve vesti, prvi put na televiziji se čulo nešto tako - gej. Atila Kovač isto tako. I onda sam bio u fazonu - aha, postoji i ta vrsta aktivizma, ja bih se u to uključio. Imao sam 22 godine kad sam krenuo u politički aktivizam 2000. godine. I mislim da mi je to jednostavno upropastilo život. S druge strane, imam nešto što se izrodilo iz tih deset godina konstantnog rada, što je uspeh sam po sebi.

Zašto kažeš upropastilo ti je život?
Kad smo se “razvodili“ sa Kvirijom odlučio sam da izađem iz svega toga, kažem - ma nosite se svi, neću više. Tražio sam posao. Ali, ti si kao javni gej, obeležen, još ti je CV pun gej organizacija, ljudskih prava, nevladinih organizaciji i kao obeleženi gej u Srbiji ne možeš da nađeš posao. Užasno je teško. Atila Kovač se povukao iz aktivizma, isto kao i ja hteo je da traži posao u Srbiji i nije ga našao. Javio se na 200 konkursa, niko ga nije pozvao. I on je otišao u Češku. Pobegao je iz zemlje zato što nije mogao da nađe posao.

A kako je izgledalo tvoje traženje posla? I ti si se javio na stotine konkursa. Jesu li te uopšte zvali na razgovore?
Javio sam se na 200 konkursa, išao na dva razgovora i ništa od toga. Pozovu me i onda im je sve jasno kad me vide. Razmašem se ja ručicama i sve upropastim. Dobijao sam honorarne poslove, ali kao gej, kao kolumnista, i kao novinar. Ali sad da odeš, na primer, u neku firmu, hoćeš da budeš p.r. menadžer - ne.

Ti si dizajner?
Ja sam završio marketing, ali sam studirao i dizajn. Radim oba posla, ali teško je. Negde si obeležen i vrlo je teško da iz toga izađeš. Ako nađeš nekoga ko kaže: „Ja nemam problem s tim šta si ti radio“, to je sreća.

Kako živiš, onda, ako ti je posao, zapravo, gej aktivizam, a to nije nešto gde ima mnogo novca, ne živi se od toga...
Moja mama mi je najveći donator.

Ali to ne može tako u nedogled.
Ne može u nedogled i to je problem koji je svima nama, aktivistima, nad glavom. Sama ideja da ti je aktivizam posao, da ti dobiješ platu od toga, jeste malo gadna. Ne bih ja da povezujem ljudska prava i novac. Čim se pojave ljudska prava i novac tu onda odoše ljudska prava. I to je problem o kojem se uopšte ne govori: kako to funkcioniše sa donacijama, novcem, nevladinim organizacijama, fondacijama. S druge strane, treba ti novac da bi živeo. E sad, pitanje je kako naći balans - da možeš da živiš a da budeš aktivista, a da ne budeš bezobrazni aktivista koji se vozi skupim kolima i nosi Luj Viton ili Guči.

Šta je onda tvoj poriv da se i dalje baviš time, ako ćeš se mučiti da uopšte preživiš. Zato i ima tako malo aktivista.
Pre ovog zvaničnog dela razgovora, dok smo ćaskali rekao si - dvoje aktivista, tri grupe. To je drugi veliki problem. A prvi je što nas ima malo, što se malo ljudi uključuje, a mnogo njih izlazi iz toga. Kad sam kretao u priču o aktivizmu kolege su mi bili jedni, sad, 10 godina kasnije, oni su otišli, nestali, pobegli iz zemlje... Ljudi se neverovatno troše. Poslednji problem koji imamo jeste da nas špijuniraju, što preko Fejsbuka, što nam provaljuju pasvorde na mejlovima, čitaju poruke... Nedavno sam na našem oficijelnom mejlu video da su nam upali u nalog. Kako - nemam pojma. Samo vidim IP adrese koje nisu naše nego Sezampro Novi Sad. Znam i da su mi upali na fejsbuk nalog i da su mi printskrinovali pojedine komunikacije s ljudima i to komunikacije o tome gde se nalazim - recimo, biću sedam dana na Majorci, to znam, imam dokaze da se to desilo.

Plaši li te to?
S jedne strane to me plaši, imam napade panike, a s druge, pa dobro, šta da se radi.

Je li te nekada strah od mogućeg nasilja paralisao, da se zapitaš da li možeš da nastaviš takav život?
Imam strah od toga da mi upadnu u stan. Ne zbog mene, nego zbog mojih.

Živiš sa majkom?
Da, živim sa kevom i sa sestrom i njenom ćerkom. I zbog njih me je strah.

Ti si osetio kako izgleda kad te i fizički napadnu, samo zato što si homoseksualac...
Jeste 2001. upali su nam u prostorije, organizacija „Krv i čast“ koji više, kao, ne postoje. To je bilo na samom početku moje aktivističke priče, kad smo preko omladine Socijaldemokratske unije poslali saopštenje da zahtevamo legalizaciju gej brakova. Kad to gledam sada bilo je tako naivno, smešno, tako glupo. Desio se 5. oktobar i 6. oktobra smo mislili da živimo u drugoj zemlji. Sve ono je nestalo, grozni ljudi su nestali, to je nova planeta.

A zapravo je 6. oktobar izostao.
U stvari, 5. oktobar je jedna velika šarena laža, tu se ništa nije desilo. Mi smo verovali da se desilo čudo, a ono - šipak. To naše je krenulo kao bum: jedna politička partija u DOS-u traži legalizaciju gej brakova. I tu kreće ta priča: ogromna medijska pažnja, prvi put sam bio na televiziji, Studiju B. Prvi put da neki gej aktivizam bude na televiziji. I onda se desio taj 9. mart 2001. Nama su njih dvadesetorica upali u prostorije i sve su polupali.

Onda se desila gej parada koja je nastavak nasilja... Kako si ti tada „prošao“?
Mene nisu tukli. Ali su prošetali do naših prostorija, koje su bile u Beogradskoj ulici, i kamenovali ih. Zapravo, mi smo bili na drugom spratu, a oni su kamenovali prvi. Drugo, ja i danas ne znam šta se s tom paradom desilo.

Ali, dobio si batine taj prvi put?
Misliš 9. marta 2001?

Da.
Meni su tada slomili zub, rasekli mi usnu, šutnuli su me u usta. Bio sam sav plav, išao na ušivanje, bilo je grozno. Tako razvaljen odem ja u kupatilo da se vidim u ogledalo i izustim - aaaa, neeee, moje lepo lice". To mi je glavni adut. Ja imam taj vizuelni problem s batinama. Nemam ja problem to što će da me boli, neka boli, samo da mi ne promene lični opis. (smeh) I ono što sam malopre rekao, ja i danas ne znam šta se izdešavalo s tom gej paradom. Mislim da je tu potrebna jedna dobra analiza. Ja sam imao informaciju da će se nasilje desiti. Moj tadašnji, hajde da ga nazovem, ljubavnik bio je navijač koji je učestvovao u gej paradi, ali na onoj drugoj strani.

Navijač – ljubavnik?
Uh, to je ljubavna priča za film. On je mene zvao i rekao da se spremaju, hiljadu njih će da dođe. Ja sam istog momenta zvao Labris i rekao im - planirajte da otkažete, ovi se spremaju da biju. Oni kažu: „Ne, nećemo, nas će policija da štiti“. I onda se desilo ono što se desilo.

Tvoj ljubavnik, dečko, bio je navijač? I bio je na onoj drugoj strani?
On je, kao, samo otišao zato što su ga svi zezali. Bio je član SDU-a, svi su ga drugari zezali: „Aha, ti si u pederskoj partiji“ i hteli da ga biju, a on, da bi se oprao, otišao tamo, stajao i gledao šta se dešava. Mi smo kao nešto eksperimentisali. On je i danas strejt. Mi smo se kao ljubili i to je sve, ali smo se ljubili i u prostorijama stranke, gde su nas videli, što je bila mala katastrofa. Žarko zbog mene ima i sada ogroman problem da još vuče taj rep da je peder. I SDU je označena kao pederska partija. I to će večno da ostane samo zbog toga. Šta da se radi, takva je sudbina. Sad kad gledam s vremenskom distancom, to mi je nekako zabavno. Da pišeš knjigu, da snimaš film. Ima tog filmskog i egzotičnog, ali u tim trenucima je užasno, strašno i grozno.

Misliš li da se homofobija isplati u Srbiji?
Pa, politički da. Evo, Palma igra na homofobiji, sad mu je to glavna fora. Video je da je to priča na kojoj može da se probije u velike igrače. To su oni politički poeni, proistekli iz činjenice da 70 odsto stanovništva veruje kako je homoseksualnost bolest. Taj procenat se smanjuje vremenom, ali homofobija se isplati, jer si odmah većinski.

S druge strane, homoseksualnost se ne isplati nikako i nikome, zato pretpostavljam da nema javnih ličnosti koje se deklarišu kao homoseksualci!?
Evo, ja se deklarišem.

Istina. Ali ti si postao javna ličnost iz tog svog aktivizma.
Čekam da se to desi, da dobijemo javnu ličnost koja će da kaže: „Dobar dan, ja sam gej“. Makar kad završi karijeru. Ode u penziju i kaže: "E, sve sam vas zeznuo, sve vreme sam peder". Ne verujem da ćemo skoro dobiti i mene to nervira, naročito kod ljudi za koje svi znaju. Znaš, onako, očigledno je i ne izvlači se iz gej klubova i sa gej žurki, a posle kaže: „Nisam, nisam, oči mi ispale ako lažem“.

Koliko vam država (ne)pomaže u zaštiti, makar onih osnovnih, ljudskih, prava? Donet je taj zakon o diskriminaciji, ali...
Mi sada imamo taj divan zakon - i šta s njim? šta će mi zakon ako bi po tom zakonu trebalo da uhapsimo 80 odsto ljudi. Ako hoćeš da ga primenjuješ, sutradan idi hapsi 80 odsto ljudi zato što bi oni pobili pedere. Žao mi je, ali dok ne smanjimo taj stepen homofobije, to nema veze. A mislim da zakoni neće nikoga da nateraju da se to desi.

Misliš li da država može da pomogne vaš aktivizam?
Prvo, ovo je sad totalno menadžment priče. S jedne strane, da bi organizacije postojale moraju da imaju neke fondove. A fondova je u Srbiji sve manje, više im nismo zanimljivi. Imaju Avganistan, Irak, neku novu egzotičnu destinaciju. U Hrvatskoj je finansiranje nevladinih organizacija preuzela država. Ovde budemo srećni ako nam daju 1.000 evra. U tom smislu treba neka podrška. Drugo, država mora da pošalje poruku da je nasilje neprihvatljivo. To znači da kad ovi prete i hoće da biju, oni ih pohapse i stave u zatvor, a mediji objave. Ovde toga nema. Posle onoga od prošle godine, šta se desilo? Ništa! Bio Miša Vacić u zatvoru mesec dana i postade heroj. Mislim da je taj problem mnogo bolje rešiti putem medija. Država je tu više... Jednom ste dobili novac od Ministarstva kulture pa se digla frka.
Jednom vam je odobren novac od iste institucije, pa ga niste dobili. Lečić otišao, došli Kojadinović i Bora Đorđević i nikada vam nije isplaćeno.
Meni je bilo smešno da je tolika frka dignuta za 3.000 evra. I to za šest meseci rada. A pored toga imaš aferu: ovaj proćerdao koliko miliona za onaj satelit i nikom ništa. I tu sam upotrebio onu rasističku: da se ciganče za 3.000 evra. Baš je bilo bljak. To je bila tema dva meseca. Dobro, super, hvala za reklamu.

A šta je problem među vama samima, organizacijama koje se bore za homoseksualna prava? Niste baš u najboljim odnosima? Oko čega se svađate? Borite se za istu stvar, ne vrte se tu neke pare, a opet ste na ratnoj nozi!?
Što je manje novca to se mi više bijemo, jer ti je egzistencija ugrožena. To je ono: miševi će da se pobiju oko jedne male kocke sira. Ako imaju dva kilograma neće da se tuku, jer će svi nešto da dobiju. I onda se mi bijemo oko malih sredstava. Jer, ako ne dobiješ lovu ne možeš ništa da radiš. Mi ne možemo da se samofinansiramo. Ti u Srbiji ne možeš da nađeš firmu koja će da ti bude sponzor neke kampanje. Meni se plače kad vidim plakat Kvir Zagreba i dole 50 firmi koje su sponzori festivala. Ovde ne možeš da nahvataš Dureks, što jeste ciljna grupa. Sve se uvek svede na novac.

Imate li onda kapacitet da se organizujete i napravite tu paradu ponosa, ili kako god da se zove?
S jedne strane, imamo taj problem novca, a s druge, mi kao aktivisti imamo problem ko će da bude glavni. Ko će to da vodi. Kome je najveći. Ima tu mnogo i lične ljubomore, kao pevaljke smo: koja je veća - Ceca ili Jeca. To je otišlo u malograđanštinu. Preuzimam odgovornost za taj deo kolača malograđanštine. Svi smo se mi tu vukli po blatu međusobno i mislim da nam je to jedna od najvećih grešaka.

Kako onda mislite da organizujete šetnju? Jeste li sada uspeli da utvrdite „kome je najveći“, ko će to da bude na čelu povorke?
Mislim da će to biti...

Ove godine?
Najverovatnije ove godine i da će biti kompromis. Moramo da uradimo nešto na pomirenju i na rešavanju internih aktivističkih problema. Interesantno je da Srbija nije usamljeni primer. Najveće svađe u Evropi su - da li dozvoliti travestitima da idu na prajd, da li dozvoliti gola dupeta, pa se onda međusobno posvađaju oko toga.

Kako bi, prema tvom mišljenju, trebalo da izgleda ta parada u Beogradu?
Kao što sam i prošle godine rekao, ja paradu ponosa ne volim. To je sat vremena u jednom danu, a šta je u ostalim danima? Ali, ni dalje ne može da se ide ako to ne uradimo. Već hiljadu puta ponavljam da nam je to ispit iz prve godine koji nam ne da da upišemo treću. Ti sad odeš i pričaš sa evropskim aktivistima i kažeš: "Mi organizujemo tako divan filmski festival svake godine", a on: „Jeste, super, a šta je s paradom“. I to je glavna tema svima, samo o tome pričaju, samo to hoće da finansiraju i samo to moramo da uradimo.

Nisi mi rekao kako bi, prema tvom mišljenju, to trebalo da izgleda u Srbiji?
Ja bih najviše voleo da bude golih dupeta. Ono najgore. Ali mislim da toga neće i ne može biti u Beogradu. Prvo, ne znam da li ćemo da nađemo nekoga ko je dovoljno hrabar da se skine i pokaže svoje dupe.

Misliš da Srbija to može da proguta?
Prvo, mislim da mora da proguta jednu konzervativnu i dosadnu paradu. Ja nikome ne bih zabranjivao. Ako neko hoće da dođe sa golim dupetom - dobar dan, izvolite. Hoće neko da se trandžira, dođe sa štiklicama - dobrodošli, svi ste dobrodošli. I to je greška od prošle godine, jer je bilo eksplicitno zabranjeno.

Ali, ovo je Srbija, i dalje vrlo konzervativna, čak i kad je reč o Beogradu.
Jeste.

Zar ne misliš da bi bilo bolje prvo organizovati tu dosadnu šetnju, pokazati da homoseksualcima ne rastu rogovi i repovi, da su isti kao i svi ostali, približiti sve vas onom delu populacije koji drugačiju seksualnost vidi kao bolest ili nešto loše za moral...
I to je deo populacije koji mora da bude prihvaćen. Ne tuku ovde pedere koji su muževni, koji su fini, dobri. Tuku one koji su feminizirani, tuku one koji su travestiti, njih tuku. A one koji su, kao, baje, koje po fizičkom izgledu ne možeš da provališ da su pederi, koji ne mašu ručicama, njih ne dira niko. I ako njima obezbedimo da ih niko ne tuče, svi možemo da se radujemo, jer automatski svi dobijaju.

Bili ste nedavno kod predsednika Tadića, koji vam je obećao podršku.
Pričali smo o paradi. On nam je rekao da je prošle godine razgovarao sa onima koji bi trebalo da garantuju bezbednost takve povorke i da su shvatili kako postoji opasnost ne samo od toga da će nas oni napasti u centru grada, već i da mogu, recimo, da iznajme stanove u Knez Mihailovoj i da nas sa prozora gađaju kamenicama, staklom, ko zna čime sve. Sve i da u centru grada bude 100.000 policajaca.

I onda je rešenje da naprave kavez na Ušću i da vas stave u kavez da tu šetate?
Bilo bi super da može da bude Trg Nikole Pašića, da to bude stari Beograd, ali ne znam koliko je izvodljivo. A nama je, iskren da budem, važno da održimo paradu i da se to pojavi u medijima, da građani vide da to nije ništa. Tadić nam je obećao podršku, u svakom slučaju.

Reci mi, kakav je Tadić frajer?
Ne priča se bez razloga da je dobar. Mnogo se on dobro drži, a ima 52 godine. Izgleda super, ne znam da li je radio nešto, da li se zatezao, ali ja bih voleo da izgledam tako kad porastem.

Kakav je tvoj odnos prema ozvaničavanju gej brakova i usvajanju dece? Jesi li, uopšte, nekada pomislio da bi želeo da budeš otac?
Hajde prvo brak. U čitavoj toj priči o ravnopravnosti to se sve svodi na pravo da možeš da naslediš imovinu, penziju, socijalno, zdravstveno, ako odeš u zatvor imaš bračne posete. Ja sam o tom poslednjem razmišljao posle ovih fotomontaža Zukorlića, da ja nemam pravo na bračne posete u zatvoru. Ali ja stvarno mislim da je brak jedno teško sranje i mislim da ga treba ukinuti i za strejt i za gej. Jer, diskriminiše ljude koji žive kao samci. Zašto oni kao samci nemaju prava, zašto bi sad neko, jedan par, imao veća prava da dobije neki kredit, a ne samac. A što se tiče dece, ja sam trenutno nesposoban sebe da izdržavam, a kamoli dete. Ne znam, možda bi me jednog dana to interesovalo, da imam i dete, ali dok Srbija bude legalizovala usvajanje za gej parove ja ću automatski da usvajam unučiće. Ali znam gomilu gejeva koji žele decu. Moja sestra ima klinku, tako da sam joj ja, s obzirom na to da je ona razvedena, kao zamena za oca, muška figura.

Dobro, ti si gej aktivista. Ali, to nije jedino što si u životu. Zašto onda imaš potrebu da uvek i svuda prenaglašavaš homoseksualnost. Tebi je gotovo sve što postaviš, recimo, na Fejsbuk povezano s tim, ponekad čak i ekstremno, vulgarno, napadno...
To je politički. Što kažu feministkinje - ja sam politička lezbejka zato što je to politički bitno. Ja ću to prestati da radim onog trenutka kada se niko ne bude skandalizovao kad kažem: "Ja sam peder i volim da pušim kurac", a oni kažu: „Hm, dobro, pa?“. Tada smo mi posao završili. Tada krećeš da živiš normalnim životom. A to će gej parada da pokaže. Kad se bude desila, kad tih sat vremena ljudi vide koja se frka digla oko ovoga, reći će: „To je, bre, jedan dosadan događaj. Šta, izašli i mahali zastavicama“.

Gde se, inače, okupljate?
U krevetu.

A van kreveta?
Pa, ja kao oženjen čovek okupljam se u bračnom krevetu. Ima nekih mesta u Novom Sadu i Beogradu, a ostalo je već užas. U Beogradu postoje dva kafića koja non-stop rade i to već dugo.

Kako to izgleda? U čemu se razlikuje u odnosu na ostale beogradske lokale?
Nema razlike, sem što možeš da se ljubiš sa svojim dečkom i da se držiš za ruke i da se grlite... Nema tu nikakvih perverzija. Dosadno je. Ja sam imao priliku da odem u Berlin, u najozloglašeniji gej klub. To je pakao, pa dva sprata ispod. Katastrofa. Prvi nivo je kao diskoteka, tu imaš svašta, od onih koji su celi u gumi i ne vide se, imaju maske, sva čuda, do trandži, malih Azijata koji su k’o tetkice... Odmah pored toga seksi šop, bar i ispod zemlje tri sprata „dark rum“. U tom poslednjem nivou nema svetla, tu se ne zna ko koga i šta i postoji legenda da je jedan čovek umro od seksa na tom poslednjem nivou. Ima neka ljuljaška gde je on legao, podigao noge i ovi krenuli: seks, seks, seks i on od srčke umro. Dobro, egzotika, video sam, to ali nije to za mene. I ne verujem da će to Beograd ikada imati. Ali ja sam za to da cveta hiljadu cvetova. Ako nekoga to pali: samo napred. Ja ne želim nikome ništa da zabranjujem.

Ima li, kad je reč o, pre svega, muškoj homoseksualnosti, malo više promiskuiteta nego u takozvanom heteroseksualnom svetu?
Mislim da postoji ta sloboda, jer smo muškarci. I strejt muškarci bi imali seks pet puta na dan. Ali nema žena koje bi im udovoljile. Patrijarhalno smo vaspitani da se žene čuvaju za brak, a muškarci da jebu sve što ide na dve noge. Ovde imaš samo muškarce, seksualnu slobodu, ali mislim da se preteruje s tim da su gej muškarci toliko promiskuitetniji. Mislim da lezbejke nisu ništa bolje.

Pa čekaj, i one su odrasle u tom istom konzervativnom, patrijarhalnom, svetu gde bi trebalo da se čuvaju „za brak“.
Da, ali mislim da to kreće, da sada ima seksa, ali se o tome ne priča. Mislim da, generalno, kreće seksualna revolucija. Kreće to oslobađanje žena. Samanta je učinila svoje. Za sve nas.

Make-up za Palmu

Jedan si od osnivača Queeria LGBT radne grupe koja je 2000. godine nastala u okviru Socijaldemokratske unije. To je bila jedina radna grupa te vrste unutar neke političke partije. Kako je to izgledalo?
Radna grupa je brzo postala vidljiva i medijski prepoznatljiva i zbog saopštenja za javnost u kojem zahtevamo da se u Srbiji legalizuju gej brakovi. Političari, sveštenici, estradne zvezde određivali su se povodom naše inicijative. Opozicija je to iskoristila da DOS nazove pederskim, dok su se oni branili da sa tom inicijativom nemaju ništa. Razumem da je DOS-u tema gej brakova u tom trenutku pravila velike komplikacije, čak su i sumnjali da sam ubačeni element iz JUL-a poslat da uništi DOS, ali je za gej pokret to bila jedva veoma važna prekretnica.

Posle pokušaja organizovanja gej parade 2001. godine, organizovan je veliki sastanak svih LGBT aktivista i stvorena je DP (Dan ponosa) mreža, koja je imala za cilj da koordiniše zajedničke akcije i ujedini LGBT pokret. Kakve su vam tada bile aktivnosti?
Queeria LGBT je u septembru 2001. godine pokrenula medijsku kampanju „Stop nasilju i homofobiji“ koja je sprovedena preko bilborda. To je bila prva medijska gej kampanja u Srbiji. Većina bilborda je već prve nedelje bila pocepana. U okviru kampanje pokrenut je i gej-lezbejski internet portal www.queeria.org.yu. Kasnije medijske kampanje imale su problema s marketinškim agencijama koje nisu želele da ustupe svoje bilborde, dok sa ovom prvom nije bilo nikakvih problema. Jedan od razloga je bio i taj što nisu znali da je reč o gej kampanji sve dok nisu dobili grafičko rešenje bilborda.

Sajt www.queeria.org.yu prvi put je dobio finansijsku podršku Ministarstva kulture 2003. godine, kada je ministar bio Branislav Lečić, ali novac nikada nije isplaćen jer je došlo do smene u vlasti.
Novi ministar bio je Dragan Kojadinović, a njegov pomoćnik Bora Đorđević, koji je izjavio za Politiku ekspres da Ministarstvo kulture neće da isplaćuje novac tamo nekim pederima. Kao odgovor na ove izjave pokrenuli smo akciju „Sapun za Boru“, u kojoj smo pomoćniku ministra kulture na adresu Ministarstva kulture slali sapun da poboljša svoju ličnu higijenu. Akcija je možda politički nekorektna i provokativna, ali je srž moje aktivističke filozofije koja je često bila na udaru kritike LGBT populacije i javnosti. Mnogi smatraju da homofobe i nasilnike ne treba dodatno provocirati. Odbijam da budem žrtva koja, osim što trpi nasilje, mora da bude fina i dobra prema svom nasilniku. Ne, hvala. Provokacija i pokazivanje zuba oduvek su bili sastavni deo mog aktivizma, koji su naročito vidljivi u mom pisanju, pre svega na B92 VIP blogu.

Queeria blog je ubrzo postao jedan od najčitanijih. [ta je to donelo gej aktivizmu?
Taj blog je bio revolucionaran jer su prvi put srpski gej aktivisti dobili mesto u mejnstrim mediju da iznose svoja mišljenja i zapažanja. Ubrzo su i drugi mediji obratili pažnju na naš blog, naročito tabloidi. Bilo je tu raznih skandala, pretnji, vređanja, ali ono što je od velike važnosti jeste da je LGBT tematika zahvaljujući tom blogu postala izuzetno vidljiva i da je on otvorio mnoge teme, koje su kasnije preuzimali drugi mediji i dodatno ih obrađivali. Blog mi je otvorio vrata i u drugim medijima, tako da sam počeo da pišem i za dnevni list „Sutra“, „Borbu“ i mesečnik „Yellow Cab“. Ove godine biće objavljena i knjiga „Vreme hemoroida“ u kojoj se nalaze moji odabrani tekstovi sa bloga koji su objavljivani u protekle četiri godine.

Krajem 2008. godine Ministarstvo kulture je opet podržalo Queeria sajt. Ovoga puta Ministarstvo je uplatilo 265 hiljada dinara, za razliku od prvog puta, ali je to u javnosti bio veliki skandal.
Na čitavu priču oko finansijske podrške našem sajtu nadovezala se skupštinska rasprava oko Zakona protiv diskriminacije, koja se pretvorila u pijačno prepucavanje, izlive homofobije i reklamiranje ružičastih čarapica. Usred te skandalozne rasprave dogodio se i interni sukob unutar Queeria centra, koji je od 2006. godine nezavisna nevladina organizacija koja više nije imala nikakve veze sa Socijaldemokratskom unijom. Sukob je nastao oko moje fotomontaže - našminkani Dragan Marković Palma, koja je procurela s mog Facebook profila u medije i iskorišćena je kao još jedan argument protiv Zakona protiv diskriminacije. Poslao sam javno izvinjenje Draganu Markoviću Palmi i napustio Queeria centar. Posle nekoliko meseci registrovan je Gej lezbejski info centar, čiji sam predsednik, a Queeria web portal je postao Regionalni gej lezbejski portal – GayEcho, koji svojim sadržajem pokriva BIH, Hrvatsku, Crnu Goru i Srbiju.

Iako je šminkanje Dragana Markovića Palme dovelo do toga da napustiš organizaciju koju si sam osnovao, ono je odgovorno i za dva veoma zabavna događaja. Ispričaj nam.
Prvi je moje gostovanje u emisiji „Ljubav i moda“ koju vodi Ruška Jakić, a koja se emituje na Televiziji Palma, čiji je vlasnik Dragan Marković Palma. Povod za emisiju bila je knjiga „Biti gej u Srbiji“ Lidije Obradović, ali Ruška Jakić nije baš bila upoznata s tim koga je pozvala u emisiju. Drugi mediji i tabloidi jedva su dočekali što je gej aktivista koji je šminkao Palmu gostovao na njegovoj televiziji. Repriza emisije je otkazana, Ruška Jakić je umalo ostala bez posla, a Palma je, kako saznajem iz njemu bliskih izvora, tog dana bio vrlo besan. Drugi događaj je izložba „[minkeri“, koja je motivisana šminkanjem Dragana Markovića Palme, samo što su ovde bili našminkani svi relevantni domaći i svetski političari. Izložba je dobila veliku medijsku pažnju, što u Srbiji, što u inostranstvu.

Gej lezbejski info centar je najavio planove za pokretanje gej lezbejskog magazina u Srbiji! To će biti prvi magazin te vrste, posle Dečka, koji je ugašen pre više godina?
Cilj ovog projekta je pre svega da osnaži gej lezbejsku zajednicu u Srbiji, edukuje i informiše o LGBT dešavanjima u zemlji i svetu. Kao LGBT pokret mnogo radimo na tome da nas većina prihvati, ali vrlo malo radimo da gej populacija prihvati samu sebe. Sve te godine bombardovanja da smo bolesni, manje vredni, čudovišta i monstrumi dovode do toga da sami pripadnici LGBT populacije počnu o sebi tako da misle i vrlo je teško osloboditi se toga. Magazin bi bio način da se to postigne. Trenutno smo u procesu nalaženja sredstava, što i nije lak posao u ovo krizno doba.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

66 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: