Opkladio se u sendvič, pa postao jedan od najbržih Srba ikad

Aleksa Kijanović je momak koji atletiku trenira tek nešto manje od četiri ’leta’. U martu je napunio 21 godinu i ima neke od najbržih rezultata u istoriji naše zemlje.

Izvor: M.Ljubisavljeviæ

Nedelja, 06.05.2018.

12:23

Opkladio se u sendvič, pa postao jedan od najbržih Srba ikad
Foto: Privatna arhiva Aleksa Kijanoviæ

Tačno je da "kraljica sportova" u Srbiji nije popularna i da su retki izuzeci sa mestom pod zvezdama poput Ivane Španović, ali su atletičari koji nose grb Srbije najbolje što naša zemlja ima.

Veliki trud i malo novca zauzvrat u atletici ne pomažu baš mnogo da se stvore vrhunski rezultati, pa se između karijere prosečnog fudbalera ili vrhunskog atletiičara u Srbiji često bira ovo prvo.

Takvo stanje bi narednih godina moglo da se promeni jer nešto više roditelja šalje svoju decu na staze za trčanje. Sada, u zemlji koja trenutno ima druge sportske prioritete teško je reći da je Aleksa izabrao atletiku. Umesto toga, ona je birala njega.

"Uvek sam bio tu među najbržima u društvu, ali nikad ništa takmičenja i treninzi. Trenirao sam tekvondo pre atletike, to me je otac usmerio jer je mislio da je dobar i za samoodbranu i da će mi ovako trebati. A atletika, to je počelo tokom nekog perioda bez treninga na tekvondu. Tad sam bio sa drugom na času fizičkog, imali smo neku opkladu. Kladili smo se u sendvič da će onaj ko izgubi da časti. Tu sam ja njega pobedio, ubedljivo iako je mislio da je mnogo brži", počinje Aleksa priču za B92.

Opklada u sendvič i "hej, pa ti si brži od ovih sa stadiona"

Foto: Arhiva Atletski savez Srbije (ASS)
Dok je prolazio kroz zamišljeni cilj momak visok nešto manje od 186 centimetara nije ni slutio da će jedna bezazlena opklada već narednih dana početi da mu menja život i navike.

"Drugarica koja je trenirala atletiku iz odeljenja je rekla da bi trebalo da odem da treniram. Rekla je da sam mnogo brži od onih koje je videla na stadionu kako trče. Otišao sam na trening i moralo je sve to da se sledeće desi. Treneri kažu da im niko nikada nije došao u patikama i tako brzo trčao 60 metara".

Došao je bez pripreme i treninga, a jedino objašnjenje koje je dobio kada se prvi put pojavio u prostorijama AK Partizan je bilo kako da bezbednije koči. Malo je falilo da na prvo takmičenje ode već posle dva dana.

"Došao sam da treniram, mislim da je bila baš sreda, takmičenje je bilo tog vikenda i treneri su odmah hteli da me prijave. Tek posle sam saznao da je to bilo državno prvenstvo za moj uzrast. Ja sam se baš iznenadio jer sam mislio da to mnogo drugačije funkcioniše, da moram prvo da budem među boljima, pa da me pošalju. Ali, svidelo im se i hteli su. Bukvalno, da sam došao u utorak, a ne u sredu, stigao bih da se registrujem. Već sledeće nedelje je bilo neko prvenstvo Beograda za starije od mene i čisto sam izašao da vidim gde sam. To je bilo prvo takmičenje", priseća se Aleksa.

Danas kada gleda snimke sa te trke kaže da je sam sebi smešan zbog loše tehnike. Za nedelju dana treninga u tom trenutku drugačije nije ni moglo. Ipak, kada je poredio svoj rezultat sa vremenima momaka koji su trčali na državnom prvenstvu nedelju dana ranije, ispostavilo se da bi bio šesti. Tako je nastavio da trenira.

Zašto nisam odustao?

Foto: Privatna arhiva Aleksa Kijanoviæ
"Ljudi misle da mi samo trčimo na treninzima, ali to nije baš tako. Tu je teretana, tu su vežbe snage, nije samo trčanje". Za sprint je po njegovom mišljenju jedna od ključnih stvari dobar balans razvijenosti mišića gornjeg i donjeg dela tela jer svako iskakanje utiče na gubljenje brzine. Na početku je brzinu gubio kako je vreme odmicalo, šta god da je radio.

"Kasnije sam te sezone trčao sve lošije i lošije upravo zbog toga što sam došao nespreman, iz stolice, iz kućne fotelje i onda me svako takmičenje sve više umara, treninzi su naporni, nemam snage. A već posle narednog pripremnog ciklusa ti treninzi su mi bili lagani".

Međutim, kada neko neobično kasno, sa 17 godina počne da se bavi jednim sportom, gotovo na pragu seniorske konkurencije, postavlja se pitanje – otkud volja da se od svega ne dignu ruke već posle dva, tri treninga.

"Tu su treneri pomogli. Koliko god ja nisam hteo da verujem da će se sve lošiji rezultati na početku dešavati i da su to fiziološka pravila, oni su objasnili da to tako mora i da me ne pokoleba. Već naredne sezone sam bio zapažen, jedan od favorita na državnim prvenstvima i već su morali drugi da računaju na mene. Nisam bio neko ko može da iznenadi, nego neko ko je tu", objašnjava Kijanović.
Foto: Nenad Jovanoviæ / AS Beograd
A neko ko je tu, imao je još jednu dobru okolnost koja ga je održala u atletici – poboljšanje ličnih vremena.

"Imao sam tu sreću da sam svake godine i sezone trčao lične rekorde. Uvek imamo zimsku i letnju sezonu i između pripremne periode. Pripreme su najteže i tada se odustaje. Takmičenja su zanimljiva, treninzi su lakši. Mene je vukao uspeh jer sam svake godine bio sve bolji i bolji. Nisam istrčao lični i ostao na tom nivou. To će se jednom svakako desiti jer ne mogu zauvek da trčim lične rekorde naravno, ali se pripremam na to i psihički. Za sada imam još baš dosta prostora na treningu i za to moram da se zahvalim trenerima jer su sistemski radili sa mnom. Imam motivacije, taj uspeh me je motivisao", kaže Kijanović.

Takmiči se u tri discipline, na 60, 100 i 200 metara. Na 400 nikada nije hteo da ide jer ga ona ne privlači. Od tri u kojima se takmičio, ona omiljena je promenljiva.

"Uh, kako kad, moram reći. Trenutno je 60, ali svaki put kad istrčim svoj rekord, ta mi bude omiljena. Recimo sad najviše volim 60, ali znam da će na leto da se to pretvori u još bolji rezultat na 100 i 200. I znam da će mi one posle biti omiljene. A sad, disciplina za koju mislim da mi može doneti najviše uspeha na najvećim takmičenjima, imajući u vidu i prirodne fizičke predispozicije, mislim da je 200 metara".

Mada sebe najviše na postoljima vidi u kategoriji 200, neće zapostaviti ni kraće discipline.

"Dvesta jeste nešto gde sebe vidim ali, ako mogu negde da se plasiram na 100 i 200 uvek ću trčati i 100 i 200, sve tri idu jedna uz drugu", uveren je Srbin kome je najbolji rezultat na 60 metara šesti svih vremena u zemlji.

Od Nemanjića...

Foto: Arhiva Atletski savez Srbije (ASS)
"Ja to volim da kažem u šali ’od Nemanjića naovamo’, ali nije to naravno baš tako. Najbolji mi je na 60 metara 6.81 sekundu. Na 100 metara imam 10.41 ali se ne priznaje jer je vetar bio jači nego što je trebalo, dok je zvaničan 10.59. Iako ne donosi benefite, taj 10.41 je recimo peti svih vremena u Srbiji. A na 200 pamtim po tome što Bolt ima 19.19, a ja imam 21.21 sekundi. Prošle godine je ostvaren i ja sam se stvarno šokirao tim rezultatom. Da sam trčao nekoliko stotinki brže, to bi bio najbolji rezultat u poslednjih 20, 30 godina u Srbiji. Ti naši rezultati su mi parametar. Lepo je čuti ’ samo četiri čoveka su trčala’ brže od tebe i tako nešto motiviše i kad je teško i kad se lomim".

Rekord na 100 metara već 25 godina drži Slobodan Branković na 10 sekundi i 33 stotinke, dok je na 200 pune 34 godine najbrži Mladen Nikolić sa 20.74.

Prvi januar koji je za većinu ljudi početak nove godine, za atletičare to nije jer oni svoj "sat" tempiraju od oktobra do oktobra kada je početak atletske sezone.

"Posle takmičenja nedelju dana krećemo sa pripremama, to je taj prvi oktobar. Pošto radim u Partizanu sa dva trenera Stanojem Burlićem i Darkom Šapićem odmah krećemo sa pripremama. Od 1. oktobra do 7. ili 15. januara je taj period. Uglavnom imamo tri do četiri ciklusa i svaki je po četiri nedelje. Tri od četiri nedelje su žestoke, a četvrta je nedelja ’odmora’, tad se radi više brzina, da organizam ne bi zaboravio da smo sprinteri, a ne dugoprugaši. Tako zovemo momke koji trče 800, 1.000 i više", kaže Kijanović.
Foto: Privatna arhiva Aleksa Kijanoviæ
Nekada su i takmičari na 400 metara bili ’dugoprugaši’, ali su atletičari počeli da pomeraju granice i tu distancu trče znatno brže. Tako je i sa disciplinama na 100 i 200 metara u kojima je godinama dominirao Jusein Bolt.

I dok je Bolt počinjao da trči prašnjavih nogu na Jamajci, srpski atletičari iz Partizana se do januara spremaju u parku iznad stadiona jer tu ima uzbrdica kojih na stadionu nema. Kada u januaru zahladni, prelazi se u dvoranu.

"Hladnoća i brzina nikada ne idu zajedno, uvek je opasnost od povreda ogromna". Aleksa u jakom ritmu nastavlja sve do 21. februara kada dobija nedelju dana pauze. Već mart donosi novi period priprema za leto i takmičenja. U tom trenutku – šta je urađeno, urađeno je, jer se glavne stvari rade zimi.

"Od maja do polovine septembra su takmičenja, s tim što su moja kraj juna i početak jula. E sad, nadam se da će uskroo biti i ovih takmičenja u avgustu jer su to najveća, evropska, svetska, Olimpijske igre", kaže Kijanović.

"Takmičenja su nešto što te formira, gde postaješ bolji. Ti jesi na treningu super, možeš da trčiš brže na treningu, ali na takmičenjima se postaje šampion i tu jednostavno moraš da pokažeš koliko možeš. Džabe na treningu lični rekord, ako tu nije", svestan je Kijanović.
Foto: Privatna arhiva Aleksa Kijanoviæ
Nedavno je učestvovao na atletskom mitingu u Lincu na kom je bio deveti, ali ga je pozitivno iznenadilo što je pozvan jer je reč o jakom nadmetanju, dok ga je od Balkanijade u Turskoj odvojio ga je grip.

"Išlo se u petak, a ja sam se sredu razboleo i nije bilo moguće. Bila mi je velika želja da idem jer sam mislio da mogu prvi put da se umešam u borbu za neku od medalja. Možda je bude neke druge godine", kaže Kijanović. Možda se jednom i umeša u borbu za medalje, ali će jednom i udariti u zid svojih mogućnosti.

"Možda zvuči depresivno ili glupo, ali atletika je nezgodna. Za mnoge sportove važi da ništa nije nemoguće, ali u atletici nije baš tako nažalost jer dosta toga zavisi od genetike. Mnogo može da se popravi, napreduje, ali neko ko nema genetske predispozicije, ne može da postane najbolji svih vremena. Jednostavno ko sebi postavi realne ciljeve on uživa u tome. Ako neko postavi kao realan cilj da uvek bude u finalima državnog prvenstva, da se bori za medalju, moći će to da postigne. Mislim da to u Srbiji nije previše teško i svako uz trud, rad i volju to može".

Zašto u Srbiji nije tako jaka konkurencija u "kraljici sportova"? Delom jer ne znamo gde su granice naše genetike, delom i zbog činjenice da ona novac proizvodi tek kada svetla evropskih i svetskih reflektora (čitaj sponzora) privučete na sebe.

Ako se desi da još kao Bolt ima i harizme, kombinacija je dobitna. Problem je što se takva kombinacija dobije jednom u ko zna koliko godina.

U Srbiji je bolje biti prosečan fudbaler, nego jako dobar atletičar...

Foto: Privatna arhiva Aleksa Kijanoviæ
"U Srbiji nije teško to postići jer atletika nije jedan od sportova u kojima su osobe koje se njime bave bogate. Jednostavno, sport je skroman, nema toliko para i ljudi se dosta žrtvuju baš iz zadovoljstva i do kraja srednje škole ništa se ne gubi. Znam mnoge koji su prestali posle srednje jer kasnije kada dođu obaveze i fakultet, ljudi se zapitaju ’da li meni treba atletika?’, mnogo je odricanja, kao i za neke druge sportove. Ili jednostavno se ne opredele za atletiku u startu. Kažu sebi – bolje da treniram fudbal pa da budem neki prosek, imaću možda više para nego neko ko je u atletici među najboljima. Nije toliko popularan sport", kaže Kijanović koji dodaje da poslednjih godinu dana ima pomaka jer mnogo više dece sada trenira atletiku.

"Pre pet, šest godina kažu treneri da su imali po dvoje, troje dece na treningu. Sada imaju stariju, srednju i mlađu grupu, po 15, 20 klinaca. I to samo njih dvojica. Zbog toga mislim da će u Srbiji u budućnosti moći malo konkretnije da se gleda na atletiku i u smislu rezultata i u smislu novca, sponzorstava".

Samo na jednom ovogodišnjem Partizanovom mitingu bilo je oko 1.000 dečaka i devojčica, što nagoveštava neke nove rekorde u dolazećim godinama. Tome u prilog ide i činjenica da je atletika jedan od sportova za koje ne treba previše novca ulagati da bi se trenirao.

"Zaista, u atletici mislim da evo sad ti možeš da dođeš da treniraš. Samo su ti potrebne neke patike, ima mesta za svakoga. Za početak je najvažnija volja. Ne moraju ni atletske helanke, može obična trenerka gornji, donji deo i to je to. Jedina stvar bez koje ne može su sprinterice. Imam jednog druga koji je trčao dobre rezultate u patikama, ali neki profi rezultati ne mogu bez sprinterica", kaže Kijanović.

Glavni cilj je Evropsko prvenstvo 2024.

Foto: Privatna arhiva Aleksa Kijanoviæ
U "zemlji košarke", teško će atletika moći da se izbori za svoje mesto na pijadestalu pored košarke i fudbala, ali su teniseri poslednjih 11 godina pokazali da veliki međunarodni uspeh donosi veliku popularnost.

Era Ane Ivanović i Jelene Janković među devojkama i Novaka Đokovića među momcima, tako je pokrenula ’bum’ pa je mnogo dece u Srbiji uzelo reket u ruke zahvaljujući Novaku, Ani i Jeleni.

Aleksa zbog toga kaže da državna prvenstva u atletici mogu da posluže kao motivacija, ali su tek ona međunarodna pravi "zalogaj".

"Znam da jedino pobede na evropskim i svetskim prvenstvima meni nešto donose. Ali pošto uporedo idem u Višu školu za fizioterapeuta u Zemunu, raštrkan sam i cilj mi je da do kraja studija spustim svoj lični rekord do državnog rekorda (10.33 na 100) ili ga oborim. U tom slučaju bih jedan olimpijski ciklus odradio potpuno posvećen samo tome i probao da dođem do 10.20. Ispod 10.20, ili 10.10 je već ozbiljan kandidat za neku od medalja na Evropskom prvenstvu. Glavni cilj je to Evropsko i možda 2024. jer je to i olimpijska godina i tu je moja prilika da se ’ušunjam’ u borbu za medalju. Naravno, to su daleko ciljevi, ali eto, ispod 10.20 rezultatski i ako se sve složi, neka medalja na Evropskom, to je realan cilj", kaže Kijanović.

Mašta o finalu Olimpijskih igara, ali smatra da je to teško izvodljivo. Kristof Lemetr iz Francuske je van konkurencije u domovini, dominantan u Evropi, ali nikada nije mogao da parira Boltu, Geju, Getlinu na najvećim smotrama.

Njegov najbolji rezultat na 100 je 9.92, a na 200 metara 19.80. Koliko je svaki milisekund između 10.20 i rezultata ispod deset sekundi veliki, Aleksa opisuje kao ’vasionu’.

"Ako je neko došao do 10.20 posle godina truda i treninga, on je istrošen. Za njega 9.99 nije nemoguće, ali je jako teško. Primera radi, 9.58 je sada granica ljudskih mogućnosti. Svaka stotinka bliže tome nosi veću težinu. Meni je prve godine bilo lakše da spustim 20 stotinki nego sada, jer ne mogu da imam korak od osam metara".
Foto: Privatna arhiva Aleksa Kijanoviæ
Kao što svaka svaka stotinka ima težinu, ima je i svaki centimetar. Jednako je loše kad se sa starta krene ranije, kao i kada se na startu kasni.

"Kod sprinta je bitna perfekcija. Kad neko trči 5.000 metara može malo i da se uspava na početku i da kaže sebi ’ej kreni dalje, dodaj’. A ja ako ne krenem u startu dobro... Tako se desilo u Lincu, malo sam kasnio na startu. Gledao sam snimak, bukvalno izgleda da sam ja još uvek na zemlji, a jedan dečko pored mene je digao ruku tri centimetra od zemlje. To zvuči tako smešno, tri centimetra, međutim on je mene na startu ostavio dva koraka. To je bio taj jedan momenat i tu je već bila izgubljena trka, nisam imao više nikakvih šansi", prepričava Kijanović iza koga su za sada neka od značajnijih takmičenja Univerzijada i Evropsko prvenstvo za uzast do 23 godine.

"Univerzijadu ću po atmosferi i svemu prepričavati do kraja života, osim ako ne odem na Olimpijske igre. Norma je 10.12, nije nemoguće, ako se složi sve. Ljudi to, pogotovo u Srbiji jer smo mi sportska nacija, ne vide na taj način. Ako ja kažem ’na Olimpijskim igrama sam’, pitaće ’jesi li uzeo medalju, jesi bio u finalu, kako je bilo?’. Ne shvataju koliki je uspeh biti na Olimpijskim igrama. Kad dođeš na OI ti si 0.000001 posto ljudi na svetu, ti si u nekoj sportskoj eliti. Sam plasman je vrhunac, a tamo šta se desi...", kaže Kijanović.

Naježim se kad kažu"vi ste ono najbolje što Srbija ima"

Foto: Arhiva Atletski savez Srbije (ASS)
"Uvek je dodatan motiv i uvek se naježim kad neko kaže, kad čujemo motivacioni govor od nekih iskusnijih atletičara ’vi ste ono najbolje što ima Srbija’. I to je tačno, mi smo najbolje što Srbija ima u atletici i predstavljamo Srbiju u atletici. To ucrtam u glavu i pred neke važne momente, ali i kad bih da uzmem neki kolač ili nešto takvo". Nema poseban režim ishrane, ali su mu neke od slabosti tradicionalna jela poput čvaraka i kajmaka.

Svet atletike poslednjih godina žestoko potresaju afere u vezi sa dopingom. Mladi srpski atletičar je sada na prekretnici karijere u kojoj se sprema za veća i jača takmičenja, na kojima može da se susretne sa tim pojavom.

Protiv dopinga je jer nije fer i takođe je posledica slabosti.

"Atletski savez nas proverava i mislim da nema nijednog atletičara iz Srbije koji je bio na Evropskom, Svetskom ili na Olimpijskim igrama koji nije prošao kontrole. Savez ne želi takve propuste i takve situacije da se neko ovde dopinguje. Samo ljudi koji to rade znaju zašto, meni nije jasno", podvlači Aleksa i dodaje da ga je jedno istraživanje koje je čuo posebno zapanjilo.

"Bilo je neko istraživanje u kom je među grupom sportista rađeno ispitivanje da kada bi postojao recimo suplement, doping koji kada sportista uzme, uzima i medalju na Olimpijskim igrama. S tim što posle toga može da umre ili da ostane invalid. Taj suplement ne postoji, ali da postoji, pitanje je bilo – da li bi uzeli? I veliki procenat je rekao da bi. Ti ljudi su 100 odsto u sportu, vole ga, ali kada se to pretvori u opsesiju, onda ne razmišlaju da li je to dozvoljeno ili ne", zaključuje Kijanović.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

39 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: