Sviramo po kućama povoljno

Piše: Branimir Pofuk

Izvor: Jutarnji.hr

Kultura

Izvor: B92

Ponedeljak, 10.08.2009.

23:20

Default images

Otkako se pročulo da je Beogradska filharmonija bez novca, a direktor kuvertirao ostavku, na noge su digli cijelu javnost. Mi smo u Beogradu provjerili koliko je situacija loša po Filharmoniju

Sve je počelo 27. veljače ove godine, kada je u Ninu preko čitave stranice objavljen oglas sljedećeg sadržaja: “Nacionalni orkestar Beogradske filharmonije, sa osamdesetpetogodišnjom tradicijom i bogatim repertoarom, svira po kućama povoljno. Požurite i po promotivnim cenama priuštite svojim najmilijima nezaboravne trenutke: venčanja, slave, krštenja, rođendane, razvode, sahrane... Nudimo i posebne pakete za inauguracije.

Orkestar je slobodan svakim danom osim petka, kada svira na Kolarcu.

Imamo garderobu za sve prilike.”

Povrh teksta bila je slika orkestra, a ispod nje naslov: “Otkrijte zašto više nismo samo tamo!” Bila je to parafraza prošlogodišnje medijske kampanje u kojoj je Beogradska filharmonija publiku na svoje koncerte pozivala sloganom “Otkrijte zašto su svi tamo!”

Beogradska filharmonija, naravno, nije krenula na vjenčanja, razvode i sprovode, nego je oglas bio najefektnije moguće upozorenje javnosti na loš položaj filharmonijskih muzičara koji su, pojedinačno, zbog malih plaća doista prisiljeni “tezgariti”. Poneki, kažu, znaju zasvirati i na savskim i dunavskim splavima, ali, “tezga” ipak u prvom redu znači gostovanje u ostala dva beogradska orkestra - opernom i radijskom, te rad po muzičkim školama ili davanje privatnih instrukcija.

Ostavka Ivana Tasovca

I u Srbiju je stigla kriza pa tamošnjeg ministra kulture Nebojšu Bradića vjerojatno uz tolike mnogo ugroženije slojeve nije previše zabrinuo protest filharmoničara, iza kojeg je na njegov stol smjesta stigla i ostavka Ivana Tasovca, direktora Beogradske filharmonije. Tim više što je tih dana ostavku dao i ravnatelj Narodnog pozorišta, poznati beogradski glumac Predrag Ejdus.

Kulturna se javnost tek malo uskomešala, a vlast je odgovorila primjedbama o načinu poslovanja te kazališne kuće, za koju je i sam Ejdus u intervjuima priznao da je danas više socijalna nego umjetnička ustanova.

Ali, Beogradska filharmonija pod upravom Ivana Tasovca tijekom posljednjih osam godina postala je nešto sasvim drugo, a javnost je to prepoznala. I to ne samo kulturna, i ne samo srpska. Samo nekoliko dana nakon što je Tasovac ponudio, a ministar kulture spremno prihvatio njegovu ostavku, nudivši mu pri tome, sasvim apsurdno, da sjedne na netom ispražnjenu Ejdusovu stolicu u Narodnom pozorištu, cijela se stvar digla na razinu višu od ministarske. Na adresu samog predsjednika Republike Srbije stiglo je pismo s potpisom koji se nikako nije mogao ignorirati: Borisu Tadiću iz Los Angelesa pisao je Zubin Mehta. Izrazio je zabrinutost zbog “oskudnih sredstava koje vlada Republike Srbije izdvaja za Beogradsku filharmoniju koja je poslije petooktobarske revolucije, zahvaljujući velikom zalaganju direktora Ivana Tasovca, ponovo dostigla vrlo visok međunarodni nivo”.

Hip hop za orkestar

Podsjetivši Tadića na njihov susret u Beogradu, a bilo je to upravo na koncertu koji je Mehta održao s Beogradskom filharmonijom, slavni je dirigent u nastavku napisao kako je “narodu Srbije zaista potrebno da ova sjajna grupa muzičara ostane na tom najvišem nivou” te predsjednika ne zamolio, nego pozvao da “učini sve što je u njegovoj moći kako bi utjecao na one koji su zaduženi za financijsku podršku ovog izuzetnog orkestra da daju sve od sebe i u velikoj mjeri povećaju godišnja sredstva...”

Prije srdačnog pozdrava slavni je dirigent, nipošto slučajno, Tadića još jednom podsjetio na njihov beogradski susret. Naime, beogradski su filharmoničari na dva koncerta u Sava centru svojim entuzijazmom, energijom i kvalitetom toliko oduševili maestra Mehtu da se on odrekao honorara namijenivši ga zakladi Zubin Mehta za Beogradsku filharmoniju s ciljem obnove instrumenata. Sličnu zakladu Mehta je osnovao još samo za Izraelsku filharmoniju.

Po medijima je nakon toga, u brojnim člancima, intervjuima i komentarima uglednih potpisnika krenula prava pobuna, a na Facebooku se u samo dva dana grupi podrške Tasovcu i Filharmoniji pridružilo više od osam tisuća ljudi. Direktorova ostavka proslijeđena je vladi, koja ju sve do sada nije prihvatila. Ako bude imalo pameti, sigurno i neće. Na stranu Beogradske filharmonije stali su čak i hiphoperi. Grupa Beogradski sindikat napravila je pjesmu “Disident” i posvetila je Tasovcu i Beogradskoj filharmoniji.

Prvi su je put i otpjevali na koncertu zahvalnosti kojom je Filharmonija, pred koju je Tasovac tada demonstrativno stao i kao dirigent, željela zahvaliti svima koji su je podržali. A reakcije su ih potpuno zatekle i iznenadile, priča mi glasnogovornica Nevena Šinka. Nisu ni sanjali da će dobiti toliko pisama, e-mailova, faksova, telefonskih poziva, pa čak i tortu koju im je donijela jedna baka koja je isto tako pekla kolače studentima koji su demonstrirali protiv Miloševića.

Podrška i zanimanje javnosti pretaču se ovih dana i na filharmonijsku blagajnu gdje prodaja tri, umjesto dosadašnja dva pretplatnička ciklusa ide bolje nego ikada ranije. Nedavno je, upravo za vrijeme mog razgovara s njim, Tasovcu jedan od suradnika uzbuđeno došao reći da je broj prodanih abonmana prešao tisuću.
Beta
Simboli poštenog rada

Ivan Tasovac i Beogradska filharmonija postali su tako simbol i sinonim svih onih koji, za razliku od nesposobne i rasipne vlasti, svoj posao rade savjesno, temeljito i pošteno, a od države očekuju ništa više i ništa manje nego da njihov rad prepozna i pravedno nagradi. Tasovac, stoga, ne pristaje na usporedbe BGF-a s bilo kojom drugom državnom kulturnom institucijom, pa ni sa “slučajem Narodno pozorište”.

- Mi smo posao pošteno odradili i sada smo, onako, s bijelom salvetom preko ruke, došli s računom i da vidimo koliko to državi vrijedi - govori mi Tasovac u beomski uređenom kafiću - klubu Beogradske filharmonije subverzivnog imena Informbiro. Ne pristaje na uravnilovku sovjetskog tipa, ni on, ni njegovi muzičari, što su mi posvjedočili koncertni majstor Miroslav Pavlović i solist na engleskom rogu Nenad Marinković.

Obojica znaju kako je u Filharmoniji bilo prije Tasovca, a kako je danas.

- Sada je puno teže i puno ljepše raditi u orkestru - kaže Pavlović koji je svoju jadnu, kako sam kaže, poluamatersku violinu zamijenio vrijednim instrumentom kakve su dobili i svi ostali muzičari: puhače i udaraljkaše opskrbila je velika, pola milijuna dolara vrijedna donacija japanske vlade, a sljedeći Mehtin primjer gudački su instrumenti nabavljeni s milijun eura, koliko je Filharmonija dobila od Nacionalnog investicijskog plana. Samo, država nikako da shvati, kaže Tasovac, da treba investirati i u ljude i da na tim instrumentima netko mora i svirati. I to ne bilo kako. A Beogradska filharmonija to što je danas nije postala ni slučajno, ni preko noći.

Slatka diktatura

Zatekao je zapušten orkestar, bez stalnog koncertnog ciklusa i pretplata, u oronuloj zgradi za koju kaže da je bila pravi spomenik vremenu Slobodana Miloševića. Svoj način upravljanja zove “slatkom diktaturom”. Sve je vrlo opušteno i otkačeno, osim vremena između 9.25 i 13 sati kada su probe, i koncerata koji počinju točno u 20 sati, kada se vrata zatvaraju, a dirigent izlazi na podij. U početku bi, kaže, i do osamdesetak ljudi znalo ostati pred vratima, ali danas više nitko ne kasni. Orkestar je pomlađen do prosječne dobi od tridesetak godina, kvaliteta podignuta, umjetnici svjetskog renomea zainteresirani, a isto tako i menadžeri. Pola sata prije svakog koncerta u Kolarcu o programu te večeri publici predavanje drži mlada muzikologinja Aleksandra Paladin, priređuju koncerte i za djecu, a prošli Novogodišnji koncert pod naslovom “Rame uz rame” svirao je orkestar u kojem su do filharmoničara za svakim pultom i na svakom glazbalu sjedila najnadarenija djeca iz muzičkih škola Srbije.

Obnovljeni su i zgrada i instrumentarij, sređena administracija i uprava, pronađeni brojni sponzori. Ukratko, Ivan Tasovac postao je najuspješniji ravnatelj najuspješnije kulturne institucije u Srbiji. I baš zato, nakon što su podnijeli sve žrtve i pokazali da hoće, znaju i mogu ne pitajući za plaću, Tasovac više, kako sam kaže, nije imao obraza od muzičara tražiti jednaku kvalitetu i rad za 300-400 eura mjesečno. Očekuje da njihova plaća bude barem onolika koliko imaju njihovi kolege u Zagrebu i Ljubljani, a to je barem dvostruko više.

Na veliko čuđenje ministara, bez obzira na krizu, u tome imaju i podršku javnosti, kojoj se od prije dva tjedna obraćaju i novom propagandnom kampanjom za novu koncertnu sezonu pod sloganom: “U inat svima i usprkos svemu!” i slikom pesnice koja steže gudalo. Svijet je već vidio svakakvih revolucija, a u Beogradu je, ako država ne popusti, na pomolu filharmonijska!
Ivan Tasovac preporodio je Filharmoniju

Koliko para, toliko muzike! Ta na cijelom Balkanu omiljena uzrečica često služi kao opravdanje svake vrste aljkavosti u bilo kojem poslu, a naročito u institucijama u kojima se kruh doista zarađuje sviranjem. Ali ne i u Beogradskoj filharmoniji od kada joj je direktor Ivan Tasovac. On je mnoge balkanske predrasude i navike okrenuo naopačke, što znači onako kako treba.

Umjetno plave i prirodno raščupane kose taj je čovjek - narodski rečeno - lud ko kupus. To je o njemu mislio i glasoviti slovenski dirigent Uroš Lajovic kada ga je Tasovac iz Beograda 2001. počeo telefonom progoniti po Ljubljani i Beču, nagovarajući ga da dođe dirigirati u Beograd. Lajovic o Tasovcu, kao što mi je sam više puta potvrdio, to isto misli i danas, nakon što je odradio četverogodišnji mandat šefa dirigenta Beogradske filharmonije, a i dalje s veseljem dolazi svake sezone održati nekoliko koncerata.

Doveo stručne majstore

Taj “ludi” Tasovac Lajovica je definitivno slomio kada ga je jednog dana nazvao i rekao: “Ja sam u Ljubljani i ne odlazim dok me ne primite”. A stigao je preko Mađarske, bez vize, samo on zna kako. Slovenski maestro i profesor bečke Muzičke akademije pristao je na ručak, koji je potrajao do kasnih noćnih sati. Tasovcu je obećao da će doći u Beograd dirigirati jedan koncert, bez ikakvih obaveza. Muzičari i ljudi su ga osvojili i ostao je četiri godine na mjestu šefa dirigenta.

Tasovac je i sam glazbenik, pijanist koji se 11 godina, sve do magisterija 1991., školovao na moskovskom Konzervatoriju Čajkovski. Blizak ljudima iz tadašnjeg DOS-a, vratio se u Beograd nakon pada Miloševića i prihvatio se mjesta direktora Filharmonije.

Brusitelj kvalitete

Od tada, osim mjesec dana nakon postavljanja, nije više održao ni jedan koncert jer je shvatio da i jedan i drugi posao zahtijevaju potpuno predavanje. Ali, još uvijek sam za sebe kaže da je pijanist na privremenom radu direktora Filharmonije.

Uglavnom, dobro je znao da je Uroš Lajovic, jedan od najboljih dirigenata čitave bivše Jugoslavije, vrstan orkestralni pedagog i pedantni brusitelj kvalitete svake orkestarske dionice pojedinačno. Upravo zato ga je i tražio. Kaže kako nijednog starog i nedovoljno kvalitetnog muzičara nije morao otpustiti: tempo rada bio je takav da su sami odlazili svi koji ga nisu mogli pratiti.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

15 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: