Circle II Circle u SKC-u

Kultura

Izvor: Piše: Aleksandar Babiæ, Foto: Saša Šarèeviæ

Subota, 23.05.2009.

06:00

Default images

Koncert grupe Circle II Circle, sa predgrupama Manticora i Burning Black, označen je kao probni paket progresivnog i power metala, ponuđen Beogradu kako bi se sondirao teren i utvrdila isplativost organizovanja ovakvih koncerata.

Ako je mala sala SKC-a poslužila kao poligon za prebrojavanje poklonika zvuka dotičnih grupa, i ako je broj gledalaca jedini kriterijum, mrka kapa da će se sa sličnim poduhvatima ubuduće nastaviti. Sreća je pa se istim aršinima ne meri i nastup.

Prvo predjelo bio je sastav Burning Black. Oni dolaze iz Italije, po formaciji su kvintet i imaju zanimljivog pevača - mislim da tip reče da se zove Massimo - sa glasom koji je u svojim najboljim trenucima na tragu ’nervoznih i ljutih’ hevi vrištača, a la Erik Adams iz grupe Manowar. Prvi sam koji će reći da nema apsolutno ništa protiv staromodnog metala, ali ove momke davi manjak kreativnosti i ideja, ne podžanr za koji su se opredelili. Da me ubijete ne znam šta bih više bitno mogao da kažem o njima. Ah, da, sjajno su se zabavili kada su posle svoje svirke i sami postali publika.
Druga predgrupa je Manticora. To je već kudikamo ozbiljniji bend, za ovu priliku prisilno kraći za jednu gitaru i sveden na kvartet. Ono što rade zvuči kao nešto brži i žestok power metal. Imaju pompu i stav, valjano strukturisane, dobro osmišljene i pristojno kompleksne pesme.

Pevač je rođen za centralno mesto na bini: upadljiv je, nabildovan, glasan, pričljiv, razmetljiv i plavokos, no ništa mu ne bi falilo da vokalno može da dohvati nešto više registre, jer bi tek tako Manticorin opus dobio završnu polituru.

Ukupno uzev, apsolutno kompetentno, čudi me, ali mogu da prihvatim da je bilo ljudi koji su u SKC došli samo zbog njih. Ipak, status zvezde večeri može pripasti samo jednom sastavu, a to danski ni nominalno, ni po prikazanom nije.
Circle II Circle su nekoliko kopalja iznad svojih prethodnika. Da pošteno kažem, upravo to sam i očekivao. Prvi čovek, Zahari Stivens, stekao je svetsku slavu priključivši se grupi Savatage 1993, u vreme kada je Džon Oliva rešio da napuni baterije kroz solo projekte, i tako otvorio mesto novom pevaču.

Priča o tome da li su naredni albumi bili pravi Savatage, ili više Olivini projekti sa pratećim bendom isuviše je duga i komplikovana za ovo mesto.

Tek, tokom otprilike sedmogodišnje Sava/Stivens saradnje nastala su značajna dela: „Edge Of Thorns“, „Handful Of Rain“, „Japan Live ’94“, „Dead Winter Dead“ i „Magellan’s Wake“. Porodični razlozi navedeni su kao razlog rastanka Zaka Stivensa i Savatage.
U solo vodama čovek moćnog glasa pliva od 2003. godine sa svojim Circle II Circle projektom. Grupa je snimila četiri albuma: „Watching In Silence“ (napravljen u Savatage porodičnom ambijentu i uz intenzivnu saradnju sa Olivom i gitaristom Krisom Kaferijem), „The Middle Of Nowhere“, „Burden Of Truth“, a sinoćni program bio je teško napakovan numerama sa najnovijeg diska „Delusions Of Grandeur“.

Ono malo starog repertoara koje je u takvoj postavci našlo mesta pokazuje sve vrline ovog sastava: muzičku raznovrsnost, visprenost, bogatstvo duha i kreativnu hrabrost.

Nove stvari, utisak je, pripadaju tom standardnom terenu, ali, to je sud na prvu loptu i stav koji valja proveriti pomnim preslušavanjem svežeg CIIC materijala.
Zak Stivens i ekipa otprašili su jedan izuzetno dobar i pošten koncert, iskričav, punokrvan i energičan, u koji su stali i gitarska i solo deonica na bubnjevima. Njihova muzika etiketira se kao power i progresivni metal, po meni je to čist hevi. Tip je neposredan i pristupačan vođa; još na sceni je pozirao svakome ko je želeo da ga snimi, ili da se s njim fotografiše.

Stigao je da narod pozdravi sa „Ćao, braćo“, da se raspituje za rezultate Partizana (??) i da li je ovaj osvojio prvenstvo (verovatno nije miislio na košarkaško, ako jeste, slagali su ga), pa se onda bacio na prebrojavanje navijača beogradskih crno i crveno-belih. Ovaj jako nadareni frontmen pokazao se kao nimalo uobražen lik.

Atmosfera je bila prisna, opuštenija i od klasične klupske. Ličilo je to na koncert za prijatelje, jedan od onih koji promoteri zbog slabe posete sigurno ne vole. Sve to ima i drugu stranu medalje, jer mala i odabrana četa gledalaca sačinjena je isključivo od ljudi koji znaju po šta su došli. Takva publika ima razlog više da uživa, oseća se posebnom i privilegovanom i takva je u stanju da bude glasnija od očekivanja kada bude pozvana da se umeša. Uz samo malo mašte, svako u SKC-u mogao je da umisli da grupa svira samo njemu/njoj.
Bis je uglavnom osmišljen kao poduži omaž grupi Savatage. Otvaraju ga glas, klavijature i „If I Go Away“ i „Watching In Silence“, interpretirana u istom aranžmanu. Zak je na binu izvukao momka u majici sa motivom sa omota ploče „Handful Of Rain“, usput se požalivši na to kako su svi Srbi viši od njega. Taj fan rekvizit zgodno je poslužio kao najava teške „HoR“ artiljerije, „Nothing Going On“ i „Taunting Cobras“, na kojoj je solo gitarista pošteno izošljario u času kada je trebalo da pesmu uzdigne do krešenda. Za finale je ostavljena Sava-himna „Edge Of Thorns“, tokom koje je Stivens neprekidno bio u publici, pevao zajedno s narodom i slikao se s ljudima.

U rezimeu: pohvale organizatoru za hrabrost/ludost koja se ogleda u dovođenju ovakvog paketa bendova u Srbiju. Pokazalo se još jednom, kao i u leto 2002, da „porodica“ Savatage, kao i niz iz sastava izvedenih projekata i grupa u nas ima tek neveliko sledbeništvo, možda više ni kultnih razmera. Ipak, bilo je ovo samo prvo poluvreme. Skrećem pažnju: u junu nam u isti koncertni prostor dolazi Džon Oliva, „Sava“ alfa i omega, i to se ne propušta.

Nastavak, dakle sledi. Vidimo se tamo, obavezno.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: