Moj pogled na Ratatouille

Idući gradom, prolazim pored mnogih... nazovimo ih ugostiteljskim objektima. Zaista ima svačega.

Izvor: Piše: Eldarion

Petak, 07.09.2007.

16:09

Default images

Od moje kuće do posla ima nekoliko pekara, nekoliko kineskih fast food restorana i više nego nekoliko roštiljnica, pizza za poneti, Fornetti™ (mora se to staviti, takva su pravila) trafika, sendvičara i tome slično. Znate i sami o čemu govorim. Svi oni nude hranu, ali je vrrrrlo široka lepeza kvaliteta i ukusa ponuđenog. Od zaista ukusnog, do... pa, nije i neka razlika kada usput odgrizeš parče papirne kese ili salvete. Ali, sve to u principu mogu jesti i kod kuće, manje-više isto takvo. Nemojte me pogrešno shvatiti, nisam navijač tima „treba živeti da bi se jelo“, ali ni njihovih ljutih protivnika „treba jesti (samo) da bi se živelo“. Ima nečeg i u hedonizmu. Svako ima (ili može naći) neku hranu koju kada proba, oseti da je to TO... ono u čemu ćeš sledećih par minuta, dok traje porcija, zaista uživati. Za tako nešto se treba pomučiti da nađeš, nije na svakom koraku... ali, vredi!

Specijalitet o kojem, u stvari, želim da pišem dolazi nam iz Pixarove „kuhinje“, odnosno, sada po prvi put, Disney/Pixar. Reč je o crtanom filmu „Ratatouille“, koji se pojavio u bioskopima (ne i našim) krajem juna ove godine. Prvi put mi se desilo da, nakon odgledanog trailera, pre nekih pola godine, zaista želim da vidim taj film. Uglavnom su mi reakcije tipa „pa... moglo bi se to gledati“ ili „baš i ne mora, ali ’ajde“, ali ovaj put se svelo na pitanje „kada?“. Pomalo razočaran činjenicom da treba čekati, bio sam strpljiv... i isplatilo se!

Ukratko, reč je o jednom malom, francuskom seoskom pacovu, koji ima vrlo istančan ukus i njuh, i nikako ne može da se pomiri sa činjenicom da njegov brat, otac, familija i svi ostali pacovi, jedu đubre, koje još pri tom, po njegovom mišljenju, kradu. Krišom u kući u kojoj živi gleda kuvarsku emisiju i čita kuvar „Anyone can cook“ („Svako može kuvati“) pariskog kuvara Gusteaua i mašta o tome da i on ima priliku da bude kreativan u spremanju hrane, a ne samo da jede što ljudi odbace. No, kada to pokuša da sprovede u delo, vlasnica kuće, vrlo agilna i nasilna bakica, odluči da istera pacove i oni svi beže. U opštem haosu, naš mali junak Rémy se nađe sam u sred Pariza, baš ispred restorana, kako saznajemo, pokojnog Gusteaua. Nije odoleo, ušao je i naleće na mladog Italijana Linguinija koji radi kao čistač u kuhinji i vidi ga kako pokušava da smućka neku čorbu. Osetivši miris... toga... Rémy dodaje silne začine, pavlake, povrće i dobija pravi specijalitet, koji gosti hvale i traže. Ljubomorni šef kuhinje, koji brend Gusteau želi da pretvori u lanac brze hrane i još brže zarade, daje Linguiniju posao kuvara, želeći na taj način da ga se reši (ovde vam neću reći zašto... gledajte, saznaćete). Neizbežno, Rémy i Linguini, pacov i čovek, se udružuju i uspevaju da naprave čudo. Imam osećaj da će mnogi od vas reći na sve ovo „ma daj!“. Ali, shvatite... nikada niste rekli ma daj! kada ste čitali (ili pre kada su vam čitali ili pričali) da je neki mačak obuo čizme i od nekog tamo klinca napravio princa ili da je vuk pojeo baku (pre toga je naravno skinuvši – mnoge klasične bajke treba da nose oznaku PG-13), preobukao se u nju, pojeo i unuku, ali na sreću ih nije svario, pa kada ih je lovac oslobodio, bile su sasvim dobro. Ovo je bajka. Jeste smeštena u „vreme sadašnje“ u Pariz, u kuhinju nekog restorana, u koji zaposleni dolaze kolima i motorima, ali je i dalje bajka. Pri tom, vrlo zabavna i krajnje simpatično urađena.

Film je drugačiji od dosadašnjih Pixarovih, jer nije čisto komično animirano remek-delo, već simpatična, slatka i promišljena romantična komedija o ispunjenju sna. Doduše, budući da je film proizvod američke filmske kulture, poruka koju film šalje je, iako sasvim korektna, pomalo u instant-verziji, sažvakana i direktno ponuđena na tanjiru, no nisam ni očekivao nešto drugo. Privlačnost filma leži u njegovom lakom toku (koji je doduše u srednjem delu malo otegnut), simpatičnom zapletu i likovima, i pre svega, suptilnom humoru, kako u scenariju tako i u samoj animaciji likova, što je i do sada izdvajalo Pixar nad drugim animatorskim studijima, ali i ovaj film izdvaja nad dosadašnjim Pixarovim delima. Svemu tome doprinose i sjajni glumci koji su dali glasove likovima, među kojima su i velikani filmske umetnosti, dva sera, Piter O’Toole i Ian Holm.

Da završim na način koji se, moram reći ne uvek namerno, ali očigledno podsvesno, provlači kroz ceo ovaj pregled: Ratatouille je pravi delikates među animiranim filmovima koje sam gledao u skorije vreme. Nije nešto što će promeniti tok istorije, ali... reći ću to ovako: setite se kada ste poslednji put jeli neki kolač (od onih koje baš volite - kod mene će to biti zaher torta)... i već ste ga jeli na mnogo mesta i jeste bio dobar, ali ništa posebno... i sada ste ga uzeli, bez nekih velikih očekivanja... i stavili ste prvi zalogaj u usta... i sâm ukus tog prvog zalogaja vas je naterao da zatvorite oči... i polako ste sami sebi rekli: „to je to!“

Prijatno!

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 3

Pogledaj komentare

3 Komentari

Možda vas zanima

Društvo

Stiže novi "pakao"; Spremite se

Kao u prvih 15 dana aprila, ovaj mesec će se završiti natprosečnim temperaturama. Prema najavi RHMZ u nedelju i do prve polovine naredne sedmice temperature će dostići letnje vrednosti.

7:21

26.4.2024.

15 h

Podeli: