Montevideo - svima bi se svideo

Duboki naklon za predanost ekipe koja je vratila osmeh u srpski film.

Izvor: Piše: Ana Kržavac

Nedelja, 19.12.2010.

02:12

Default images

Ako vas mrzi da čitate, evo nabrzaka nekoliko razloga da ne propustite „Montevideo“: Ima fudbala, ima seksa, ima lepih devojaka, još lepših momaka, neka dobro poznata lica, mnogo novih lica, zanimljivu priču, zanimljiviju scenografiju i... možda je i najrelevatniji „srpski film“ poslednjih decenija.

Zašto baš „Montevideo“?

Nije tajna da se mnogi naježe kad im se ponudi da u bioskop odu da bi gledali neko domaće ostvarenje. To i nije toliko zbog toga što su naši filmovi loši, koliko zbog činjenice da se listom trude da prikažu tu ideju o jezivoj srpskoj stvarnosti, užasima, ratovima, često nekim nerealno morbidnim likovima, pričama, situacijama.

„Montevideo“ je sušta suprotnost tome.

Inspirisan knjigom „Montevideo, Bog te video!“ Vladimira Stankovića, film prikazuje uzbudljivu istinitu priču o formiranju prve domaće fudbalske reprezentacije i odlasku na Svetsko prvenstvo u Urugvaju 1930. Srpska selekcija, najmlađa na tom „prvenstvu Bogu iza nogu“ prošla je kroz sito i rešeto ne bi li dobila priliku uopšte da igra fudbal, a kamo li da se dokaže i proslavi. Srđan Dragojević je napisao sveobuhvatni scenario, Dragan Bjelogrlić je odlučio da stane iza kamere i – ova odlična ideja za epohalni „blokbaster“, sniman iz dva dela, mogla je da počne da se realizuje.

A razlozi zbog kojih je njihov konačni proizvod odličan su mnogi.

Pre svega, „Montevideo“ je topla i ljudska priča, nadahnuta komedija i nadasve pozitivan izlet u prilike i neprilike odrastanja nekolicine klinaca, ali i (barem za laičko oko) realističan i raskošan prikaz jedne srećnije, gospodske Srbije od pre osam decenija. Veliki budžet i ogromne ambicije Bjelogrlića da, kako sâm kaže, Srbiji podari jedno lepo ostvarenje koje će vratiti publiku u bioskope, bili su dovoljni da Dragojevićev scenario pretvore u kompleksnu, ali veoma pitku i prijatnu priču o razvojnom putu jednog naivnog derleta i nekoliko mu saučesnika u najvažnijoj sporednoj stvari na svetu.

Tu dolazimo do drugog najbitnijeg razloga zbog kojeg je „Montevideo“ prebitan film – dobili smo jednu briljantnu novu glumačku generaciju, predvođenu tim „derletom“ koje je, u filmu, od klinca sa Čubure prešlo u legendu. U pitanju je Miloš Biković, koji briljira kao Aleksandar Tirnanić Tirke, naivan i neiskvaren, ali pametan dečak koji u svet fudbala biva uvučen preko namazanog i urbanijeg, ali takođe dobrodušnog Blagoja Moše Marjanovića (tumači ga takođe fenomenalni Petar Strugar). Iako mu je ovo filmski debi, Biković se kao Tirke bez problema nosi sa svakim izazovom, od nespretnog flertovanja sa devojkama, do masovnih tuča i rasprava po zatvorima. Suštinski, prijateljsko/neprijateljska dinamika koja se tokom čitavog filma provlači između Tirketa i Moše, kamen je temeljac scenarija, a Biković i Strugar vraški dobro nijansiraju dvojicu klinaca kojima je suđeno da odrastu „na prečac“. Naravno, ni ostatak mlade ekipe nije za zanemarivanje. Nina Janković je posebno prelepa, ali i efikasna kao otrovna slikarka Valerija, koja „šokira buržuje iz hobija“, dok je Danina Jeftić ljupka kao prostodušna seoska devojka Rosa. Ostali „fudbaleri“ su takođe odlični, od Andrije Kuzmanovića, pa sve do Viktora Savića, koji nam, posle „Šišanja“, pokazuje nešto nežniju, boemsku stranu. Ali ne mnogo nežniju. Nikako ne treba zaboraviti ni trinaestogodišnjeg Predraga Vasića, koji glumi Stanoja, Tirketovu „taliju“, i kao narator čitavog filma unosi dodatnu naivnu i razigranu crtu ionako mladalačkom filmu.

Pored „omladinaca“, tu je i dobro zabiberena „čorba od poznatih glumaca“, od Nikole Đurička, preko Vojina Ćetkovića, Branimira Brstine, Mime Karadžića, pa sve do Sergeja Trifunovića, koji previše prigodno glumi šefa policije koji stalno, pogađate, psuje. I oni su svi standardno dobri i više nego korisni kada su u pitanju „laganije“ komične scene, koje bi trebalo da malo skinu teret sa pleća „omladinaca“, na kojima je narativni fokus.
Dok su osnovni zaplet i rasplet savršeno jasni, budući da je istorijska priča u pitanju, individualne priče o prijateljstvu, svađama, strasti i životnoj školi koja je „napravila“ prvi jugoslovenski tim, ne treba otkrivati unapred. Korisno je samo reći da su Dragojević i Bjelogrlić kroz 140 minuta provukli sve, što je posebno impresivno kada se uzme u obzir da zapaženu ulogu ima barem 30-ak glumaca. Od ljubavnih četvorouglova (!), preko rivalstva, izdaje, ali i boemskih i gospodskih principa te nekadašnje, lepe Srbije, svih onih ljudskih manira koje smo kolektivno donekle izgubili.

U filmu, takođe, i te kako ima i socijalne, čak i političke kritike. Ipak, za razliku od praktično svih skorašnjih domaćih ostvarenja, u „Montevideu“ su sve opaske na račun naroda i države iznesene suptilno, uglavnom na komičan način, tako da ni u jednom trenutku ne opterete ili ne preuzmu primat. I tako i treba da bude. Srbija je zemlja čija je istorija poslednjih decenija (ili milenijuma) nesnosno teška i naporna svima i bioskopi nisu mesto gde treba da se podsećate strašnih scena koje ste ionako proživeli, ili sa kojima se svakodnevno susrećete.

Ipak, „Montevideo“, kao i svako zanatsko ostvarenje, nije savršen. U 140 minuta trajanja filma priča na momente stagnira i odugovlači se, dok je scenario u određenim segmentima suv i klišeiziran, „naštimovan“ da vas što pre uputi u neku relevantnu priču, a bez pravog osvrta na istu. Ipak, kada je način pripovedanja u pitanju, pohvale ne mogu izostati – Dragojević i Bjelogrlić su nekako pronašli magični balans u načinu na koji pričaju individualne priče i sklapaju veliku sliku. Nebrojeni režiseri i scenaristi su do sada padali na ispitu multifacetnih naracija, ali u „Montevideu“ (koji ima više relevantnih likova nego što možete da zapamtite) svako ima svoje mesto i svrhu, i na kraju čak nijedan konac ne visi.

Zapanjujuće je da je Srbija morala ovoliko dugo da čeka da neko napravi jedan lep film, priču u kojoj nema negativaca ili mnogobrojnih scena nasilja. Dragojević i Bjelogrlić na vreme shvatili da je domaća kinematografija u smrtnoj opasnosti, i podarili su nam jedan monumentalno ambiciozni, ali realan, topao i ljudski dragulj od filma, koji će vas istovremeno zabaviti, nasmejati, ali i podsetiti na lepotu igre i života koji se uči kroz nju.

Šta reći, osim – kada stiže drugi deo?

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

18 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: