Kako da preživimo novi Hladni rat

Činjenica da nas je završnica obeležavanja stogodišnjice početka Prvog svetskog rata 2014. zatekla u novom hladnom ratu retko koga u Evropi ostavlja ravnodušnim.

Info

Izvor: Politika 6. januar 2015.

Utorak, 06.01.2015.

10:11

Default images
Foto: Beta/AP, arhiva

Četvrt veka posle pada Berlinskog zida Zapad je sankcijama počeo da zida novi prema Rusiji. Na početku 2015. nije malo onih koji strepe da bi ukrajinska kriza mogla da bude detonator novog, još strašnijeg, oružanog sukoba.

Od novog zveckanja oružjem za sada najviše koristi ima Kina.

U novu godinu zakoračili smo s okončanjem jednog poluvekovnog ideološkog neprijateljstva – Vašington je glavnu ulogu svetskog negativca preuzeo iz ruku vremešnog Fidela Kastra i dodelio je (u alternaciji) vođi Islamske države Abu Bakru el Bagdadiju i Vladimiru Putinu.

Umesto novogodišnje čestitke političari širom sveta, naravno i kod nas, deklamuju neoliberalne mantre da nam je jedini spas od bankrota ako još više stegnemo kaiš.

Futurologe ne zanima kako ćemo živeti u 2015, već nam – zagledani u daleku budućnost – najavljuju da ćemo 2045. biti besmrtni i nanorobotima veličine krvnih zrnaca lečiti obolele organe.

Čerčil je, izgleda, bio u pravu kada je upozorio: „Istorija se ponavlja, ali svaki put sve više košta”. Baš zato istoričari, iako nisu proroci, mogu bolje od drugih da nam objasne u kakvom vremenu živimo i šta možemo očekivati u 2015. godini.

Predrag Marković: Skoro da nemamo saveznika na Zapadu

Današnji trenutak istorije Srbije pomalo podseća na vreme Milana Nedića. Imamo jednu raskomadanu zemlju sa lošim statusom u Evropi kojom dominira Nemačka. Imamo pokušaj da se uklopimo u „porodicu evropskih naroda”, kako su to zvali pre sedamdeset godina, koji kao ni tada – ne uspeva najbolje.

Srbe je Hitler toliko prezirao i mrzeo da je odbijao svaku mogućnost poboljšavanja položaja Srbije, čak i kada je to izgledalo kao povoljno rešenje za Rajh. Kao i u slučaju današnjih suseda, Srbija je imala gori status. Dok su Mađarska, Hrvatska, Rumunija i Bugarska bile nemački saveznici, Srbija nije bila ni država. Nedićevcima su brojali municiju, a nikada im nisu davali teže naoružanje. Čak ni ljotićevcima, fanatičnim ljubiteljima integracije u tadašnju antikomunističku evropsku zajednicu, Nemci nisu do kraja verovali.

Jedino gde su nacisti imali više razumevanja za Srbe jeste Kosovo. Nedićeva Srbija se pružala do Vučitrna, obuhvatajući celu Mitrovicu. Naravno, to nije bilo zbog ljubavi prema Srbima, već zbog Trepče. Bolje je što je danas mir, pa je politika velikih sila manje nasilna. Ali, Srbi se i dalje vide kao potencijalni saveznici Rusa, ali i kao preterano buntovan narod. I dalje se od njih zahteva ozbiljna promena istorijskog pamćenja i nacionalne svesti. Ono što je malo gore jeste to što današnja Srbija skoro da nema saveznika na Zapadu, a ni Rusi nisu baš najpouzdaniji.

Miloš Ković: Rusko strpljenje jedini garant mira

Istorija se ne ponavlja. Sličnosti i opšti trendovi ipak postoje. Velike sile imaju, bar od Vestfalskog mira (1648), predvidljiva pravila ponašanja. Dugoročni procesi, začeti u bližoj ili daljoj prošlosti, i danas traju; prepoznati ih i razumeti, naročito za „male zemlje”, znači preživeti.

Ukrajinska kriza lako može da nas uvuče u veliki rat. Svaka velika sila ima, u svom neposrednom susedstvu, teritorije koje smatra ključem svoje bezbednosti. Za Veliku Britaniju je to vekovima bila druga obala Lamanša. Setimo se da ona u rat 1914. nije ušla zbog Srbije, nego zbog Belgije. U krizi iz 1962. SAD su pokazale da su zbog Kube spremne da zagaze u svetski, nuklearni rat.

Ukrajina je za Rusiju mnogo više od toga što je za Britaniju Beneluks ili za SAD Kuba. Ona je bila prva, kijevska Rusija; vekovima je bila deo ruskog sveta i ruske države. Sa njene teritorije lako se može ugroziti i sama Moskva. Zato su mnogi ostali zatečeni kockarskom, revolveraškom bezobzirnošću s kojom su EU, SAD i NATO prodrli u ovu zemlju. Gledano iz perspektive ruske istorije i istorije međunarodnih odnosa, Rusija ima sva prava da u takvim okolnostima brani svoje interese i svoju bezbednost.

Jedini garant protiv eskalacije sukoba u ovom trenutku jesu rusko strpljenje i staloženost. Rusija je najezde sa zapada pretvarala u svoje velike pobede samo onda kada protiv sebe nije imala udružene zapadne sile. I 1812. i 1941–1945. imala je Anglosaksonce na svojoj strani; u Krimskom ratu 1853–1856. bila je izolovana i pobeđena. Prvi svetski rat je izgubila čak uprkos tome što je na zapadu imala saveznike.

Novinu u istoriji međunarodnih odnosa, od Vestfalskog mira do danas, predstavlja, međutim, uzdizanje vanevropskih velikih sila. Jačanje saradnje Rusije sa zemljama BRIKS-a, udruženih u samoodbrani od planetarnih ambicija SAD, predstavlja očekivanu i razumnu politiku. Budućnost će dati odgovor na pitanje u kojoj meri će one biti ne samo ekonomski partner nego i istinski saveznik Rusije.

Slobodan G. Marković: Bal­kan - 100 go­di­na pu­ta od po­lu­pe­ri­fe­ri­je ka pe­ri­fe­ri­ji

Kada su balkanske hrišćanske države, pre nešto više od 100 godina, pobedile Osmansko carstvo u Prvom balkanskom ratu, izgledalo je da je pred njima velika budućnost, iako su ekonomski već znatno zaostajale za Zapadnom Evropom. Te 1913. godine, po procenama švajcarskog ekonomiste P. Beroka, BNP pojedinih balkanskih država po glavi stanovnika u odnosu na Nemačku je iznosio 44 odsto u slučaju Grčke, 39 kada je u pitanju Srbija i 36 odsto u slučaju Bugarske.

U međuratnom razdoblju zaostajanje Balkana prema zemljama evropskog jezgra se nije povećalo, ali se nije ni umanjilo. Posle Drugog svetskog rata komunistička modernizacija i grčko ekonomsko čudo učinili su da su sve balkanske zemlje (s izuzetkom Albanije) beležile izuzetan rast. Tako je 1960. BNP Bugarske po glavi stanovnika činio 42 odsto nemačkog, dok je jugoslovenski iznosio 40 odsto.

Do snažnijeg zaostajanja dolazi tokom osamdesetih, a posebno tokom devedesetih godina prošlog veka. Po podacima Svetske banke iz 2013, realan BDP po glavi stanovnika Grčke čini 48,6 odsto nemačkog, dok kod ostalih balkanskih država BDP u odnosu na nemački čini: u Rumuniji 21, u Bugarskoj 16,2, a u Srbiji 13,2. Jasno je da su i Srbija i ostale zemlje Balkana, s izuzetkom Grčke, trenutno bliže trećem nego prvom svetu ili, rečnikom svetskog kapitalističkog sistema, nalaze se negde između poluperiferije i periferije.

Istorijski se pokazalo da su najviši padovi BDP-a balkanskih država, u prethodnih 150 godina, nastali usled ratova, sankcija i izolacija. Zato su politička stabilnost i integrisanost regiona jedini mogući izlaz iz krize. Veći deo Balkana, koji je već ušao u punopravno članstvo EU (Grčka, Rumunija, Bugarska i Hrvatska), danas proizvodi 5,5 veći realan BDP od zemalja nečlanica (Srbija, BiH, Crna Gora, BJRM i Albanija), ili u brojevima – 544 milijarde dolara balkanskih članica EU u odnosu na 96 milijardi dolara nečlanica. Zato je jasno da je punopravno članstvo svih zemalja zapadnog Balkana neophodan, mada ne i isključiv, preduslov da se obrne katastrofalni trend zaostajanja ove grupe zemalja za Zapadnom Evropom. Ovakav trend je u Jugoslaviji i Srbiji, uz nekoliko izuzetaka, kontinuirano prisutan od 1979. godine.

Čedomir Antić: Oba­ma za­dao te­žak ekonomski uda­rac Mo­skvi

Britanski istoričar Alen DŽ. P. Tejlor je pre više od pola veka opisao imperijalna nastojanja evropskih država kao stoletnu težnju da zarate sa Rusijom. Jedan od najvećih pisaca diplomatske istorije verovao je u princip kauzalnosti u međunarodnim odnosima. Prema Tejlorovom uverenju, samo su nastojanje zakasnelog imperijalizma ubrzano modernizovane Nemačke i velike ambicije njenih elita u 20. veku sprečile zajednički rat protiv Rusije. Kulminaciju herodotovske borbe Zapada i Istoka.

Zapad je, istina, u trenucima kada nije morao da se bori protiv nemačkog militarizma ili nacizma, organizovao neuspelu intervenciju protiv boljševičke Rusije i vodio složeni hladni rat protiv Sovjetskog Saveza. Pobeda u hladnom ratu i partnerstvo u „ratu protiv terora” (šta god to značilo) nisu bili dovoljni. Tokom celokupnog razdoblja trajala je i borba SAD i Britanije, a sa njima i njihovih saveznika, za potčinjavanje i rasparčavanje Ruske Federacije.

„Arapsko proleće”, proces koji je započeo 2011. i u izvesnoj meri traje i danas, označilo je veliku ideološku i geopolitičku promenu na Bliskom istoku. Sjedinjene Države uspele su da vrate određene pozicije u arapskom svetu, ali su i omogućile stvaranje novog neprijatelja, opasnijeg od Al Kaide. U vreme kada je došlo do zamrzavanja sirijskog rata i kada je Islamska država Iraka i Levanta pokazala američku nemoć, SAD pokušavaju da uvuku Rusiju u sličan sukob u njenom regionu. Izbegavajući ratnu opciju, Obamina administracija zadala je ekonomskim putem težak udarac Moskvi. Videćemo, međutim, da li dva paralelna globalna konflikta mogu biti zamenjena jednim i da li taj sukob može biti uspešan za SAD i EU.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

32 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: