"U finalu sam pomislila – 'Bože, šta je ovo, pomozi nam'"

Dotakla je vrh sveta. Pokorila i Evropu dva puta za redom. Popela se na srebrno pobedničko postolje na olimpijskim igrama. Osvojila je ligu šampiona u klupskoj konkurenciji.

Izvor: B92

Sreda, 18.09.2019.

12:20

foto: Beni Gaši

Bolje od nje, na njenoj poziciji, danas nema. Srednji bloker koji donosi i doprinosi istorijskim uspesima svakoj ekipi u kojoj nastupa. Stefana Veljković je, međutim, uprkos neverovatnim sportskim rezultatima koji godinama ostvaruje, i dalje čvrsto na zemlji.

Na brojne pohvale i komplimente samo se osmehne. Prija podrška, ali kako kaže, svaka nova pobeda je zapravo zadatak za sledeće izazove. Slavlje traje kratko, ili ga skoro ni nema, jer stižu druge obaveze koje treba ispoštovati.

“Još nismo svesne šta smo napravile i koju težinu sve to nosi. Svaki put kada se napravi neki uspeh nema se vremena ni da se slavi, ni da se ispoštuju mediji, da se saberu utisci i misli. Evo, na primer, danas moram da jurim u italijansku ambasadu da čekam za vizu, kako bih imala pravo boravka u toj zemlji i naredne godine. Dok potom posetim porodicu i drage ljude već nekako dođe vreme da idem dalje. Samim tim, mislim da će sve to kasnije, kada budemo prestale da igramo odbojku i kada budemo sagledale sve ukupno šta se tu izdešavalo za ovo kratko vreme, da će tek onda sve to imati neku svoju težinu“, počinje priču Stefana na snimanju za “adidas“.

Ona je istakla da se ekipa nadala medalji kada je krenula na Evropsko prvenstvo.

“Ovo je jedna generacija koja je stvarno mentalno jaka i koja je nekoliko puta za redom prethodnih godina osvojila mnoga takmičenja. Psihički smo bile pripremljene za najviši plasman, jednostavno očekivali smo zlatnu medalju. Drago mi je da smo u tome i uspele i da smo obradovale naciju novim uspehom. Ovo odličje je za naš narod, za sve koji su nas podržavali i verovali u nas“, navodi Veljkovićeva.

Prisetila se i detalja sa finala, u kom je cela hala navijala za Tursku.

“Postavila sam se svojoj glavi kao da publika navija za nas, nekako mi je bilo lakše da tako premostim taj pritisak i trebalo je mnogo snage za koncentraciju, jer je zaista bilo preglasno. Prvi put u životu sam doživlela da toliko ljudi navija za naše protivnike. Kada sam prvi put ušla u halu pred utakmicu pomislila sam “šta je ovo, bože pomozi nam“. Prosto smo znale da negde trebamo to da prevaziđemo i jedino što može da nas odvuče od zlatne medalje je ta atmosfera, u stvari publika. Imale smo malo vremena da se pripremimo za takvu atmosferu i da se fokusiramo na samo finale protiv Turske. Ali, uspeli smo“, istakla je.
foto: Beni Gaši
Ona je navela i da je pronašla ravnotežu, te da je uspeh zagarantovan kada se tako oseća.

“Srećna sam što mogu da se bavim sportom koji volim i što zajedno sa ekipom ostvarujem uspehe o kojima sam sanjala, i za koje sam se borila. U većini slučajeva uvek sam dobrog raspoloženja i to je moj prepoznatljivi znak. Naporno smo trenirale za tu medalju, ne samo ja, nego i sve devojke. Radost, suze, smeh i ima hiljadu jedna stvar koja se ne vidi, generalno samo mi znamo kolika su odricanja i koliko treba biti mentalno jak i to je jedini put da se dođe do vrha. I da smo kojim slučajem ostali bez medalje, verujem da bih bila ista kao što sam i sada, da bi mi najbitnije bilo to da sam ok sama sa sobom“, kazala je.

Stefana je istakla da nije imala idola u mladosti.

“Nisam imala nijedan poster na zidu. Jednostavno, nisam imala idola. Ali, čvrsto sam verovala da će nešto da se desi. E sada, da li je to bio sport, da li je bilo nešto drugo u mojoj glavi, više se toga ni ne sećam, ali znala sam da me nešto veliko čeka. Imala sam takav osećaj i prosto sam znala i da ću da odem od kuće, da će nešto da se promeni. U kom bi smeru to išlo da nisam bila sportista stvarno ne znam. Kasnije, kada sam počela da treniram odbojku idol mi je bila Vesna Čitaković, zbog karaktera, njene srčanosti, zbog toga što je dobra osoba, što ima harizmu, pritom je jedan od naših najboljih srednjaka“, dodala je.

Potom se prisetila školskih dana.

Branka Pajić mi je bila učiteljica, a sedela sam sa Jelenom Simić sa kojom se i dan danas čujem. Sećam se da nisam volela matematiku, fiziku, hemiju, a omiljeni predmeti su mi bili geografija, biologija, fizičko i muzičko. Na časovima fizičkog sam igrala sve, čak i fudbal, mada je to više bilo neko trčkaranje za loptom. Sportom se bavim ceo život i sećam se da sam uvek dolazila kući izgrebana. Igrala sam i odbojku, ali mi nije bila nešto interesantna. Više sam volela sportove u kojima ima kontakta. Bilo mi je baš lepo sve do sedmog razreda, kada sam morala da se prebacim u drugu školu, da se preselim u Beograd, i bilo mi je baš teško kada sam ih sve ostavila. Kada pričamo šta profesionalni sport donosi, a šta odnosi, eto odnosi ta neka prijateljstva iz ranih godina, ne samo iz škole, nego inače, i to je nešto što mi je baš teško palo. Period kada smo prelazili iz Jagodine u Beograd je, generalno, bio jako težak. Što se same škole tiče jako je važna i smatram da svako treba da se obrazuje, da ide redovno u školu i radi na sebi, pogotovo jer sport nije garant da ćemo od toga živeti i da od toga može nešto da se napravi“, rekla je Veljkovićeva.
foto: Beni Gaši
Istakla je i da joj je drago što su ona i njene saigračice dovele odbojku do nivoa da mnogi žele da treniraju taj sport.

“Mislim da je odbojka najlepši ženski sport i to uvek ističem. Sad, svako ima izbor da radi ono što želi i što mu prija. Ja sam ostala u odbojci zato što je to inteligentan sport, moraš jako brzo da razmiljaš da bi uspeo. To se možda ne vidi na televiziji, udariš loptu pa gde ode, ali nije baš tako. Tu je hiljadu i jedan detalj, može zaista mnogo da se priča o odbojci. Sviđa mi se i jer nema kontakta i više je ženski sport“, dodaje.

Kaže i da nije rano da razmišlja o tome šta će da radi kada završi karijeru.

“Trebalo bi o tome polako da se razmišlja i da se pripremam za drugi deo života. Ali, kada završim karijeru prvo što mi pada na pamet je da ću se odmoriti i to će biti malo duži odmor. Verovatno će mi posle tog ritma biti dosadno i sigurno će mi pasti nešto na pamet, ali to neće biti neki fiksni posao koji će me buditi u osam ujutru i imati radno vreme od devet do pet popodne“, dodaje.

Kako navodi, za razliku od članova “adidas Runners Belgrade“, kojima je trčanje velika strast i glavni fokus, u odbojci je situacija malo drugačija.

"U našem sportu imamo male destinacije u kojima se krećemo, i zato se na treninzima bez lopte koncentrišemo na bazične pripreme gde se više radi snaga. Ali, zaista mi je prijalo da budem deo ekipe “adidasa“, da upoznam sjajne ljude iz trkačke ekipe kao što su Biljana i Aleksa, i svakom ko voli trčanje bih preporučila da im se pridruži. Besplatno je, zabavno i zdravo. Kvalitet opreme je jako bitan, a jako je važno da oprema bude udobna i lepa. Mora da ima i jedno i drugo. Sve to imam sa “adidasom“. Moj trening u teretani obično traje oko sat i po. Istakla bih Kvadra bar koji me je ove godine fino umorio. Za one koji ne znaju, to je kockasta šipka i sa strane su tegovi, a dižem oko 110kg. Radim i nabačaje, razne neke vežbe koje ne bih da nabrajam jer je spisak predugačak, a svaka teretana je drugačija“, zaključila je Veljkovićeva.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

13 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: