Kultura

Sreda, 16.11.2011.

10:54

Fleet Foxes u Zagrebu

Koncert za pamćenje benda na kreativnom vrhuncu karijere u prepunoj zagrebačkoj Tvornici.

Autor: Piše: Vladimir Skočajić

Podrazumevana plava slika

Svi mi koji fizički nismo mogli biti prisutni na planeti kada je Neil Young bio na početku karijere ili kada je dvadesetpetogodišnji Brian Wilson uživo izvodio pesme sa albuma “Pet Sounds”, nadomešćujemo deo propuštenog uživajući u muzici grupe Fleet Foxes. Oni su ti koji sada imaju dvadeset pet godina, velika većina njihove publike je takođe u tom dobu, a koreni muzike u kojoj svi oni uživaju sežu u vreme kada su njihovi roditelji još uvek bili osnovci. Neko će reći “dosta su više sintisajzerske osamdesete bile u modi, red je došao da akustika ponovo zauzme top liste”. U prilog tome govori i činjenica da se debi album grupe Fleet Foxes samo u Velikoj Britaniji prodao u 600.000 primeraka, te da je na njihovom ovonedeljnom koncertu u Zagrebu prisustvovalo gotovo 1200 ljudi od kojih je više od pola znalo sve tekstove napamet.

Kao predgrupa indie zvezdama iz Sijetla nastupila je superslatka Alela Diane, dvadesetosmogodišnja kantautorka iz Kalifornije, širem krugu muzičke javnosti poznata kao dobra prijateljica mnogo poznatije Joanne Newsom. Do sada je objavila tri studijska albuma od kojih je u centru pažnje bio ovogodišnji “Alela Diane & Wild Divine”. Njena muzika se može opisati kao mešavina tradicionalnog američkog i (u nešto manjoj meri) britanskog folka, upakovanog u produkciju adekvatnu vremenu u kom živimo. Pored Diane koja je pevala i svirala akustičnu gitaru, na bini su joj društvo pravili njen otac (svirao žičani instrument koji liči na bendžo) i suprug (akustična gitara), uz povremeno uključivanje članova Fleet Foxes na slajd gitari, bubnjevima, odnosno pratećim vokalima. Kao i Fleet Foxes i Alela koketira sa muzikom čiji su koreni u američkoj prošlosti, no za razliku od Robina Pecknolda i drugara, čini se da je ona malo više okrenuta tradiciji. Sve u svemu, prilično pristojan nastup, iako možda malo predug (oko 35 minuta).



Nakon pola sata pauze, tačno u 22h svetla se gase, na video bimu se pojavljuje zvezdano nebo, a na binu izlaze Fleet Foxes. Koncert počinje pesmom “Plains/Bitter Dance” sa ovogodišnje ploče “Helplesness Blues”, koju tihi uvod i mnogo življe finale čine savršenom za početak, da bi odmah potom usledio prvi veliki hit “Mykonos” sa sve onim predivnim vokalnim harmonijama u drugom delu pesme (kapa dole za J.Tillmana). S obzirom da Fleet Foxes za sada imaju samo dva albuma, sumnjam da ćemo za nekoliko godina imati prilike da na njihovom koncertu čujemo šest tako velikih hitova jedan za drugim – prvo akustični pop u “Sim Sala Bim”, pa “Your Protector”, pa himnična “White Winter Hymnal” spojena sa “Ragged Wood”, zarazna “He Doesn’t Know Why” i ovogodišnja “Lorelai”. Publika je potpuno u ekstazi, gotovo cela Tvornica horski peva sa Pecknoldom, a i sam bend deluje pomalo iznenađeno toliko toplim prijemom. Istina, malo je išlo na nerve ono ritmično tapšanje publike kad mu vreme nije (a nije mu nikada), no to je očigledno posledica popularnosti benda i četvorocifrenog broja prisutnih.
Ako je psihodelični pop jedan od termina koji se koristi za opisivanje onoga što sviraju Fleet Foxes, prvi deo koncerta je bio gotovo čisto pop, dok je drugi nešto više plovio u psihodeličnim vodama. To se posebno odnosu na pesmu “The Shrine / An Argument”, u kojoj je basista Morgan Henderson zasvirao saksofon, a ostatak benda u jednom momentu ozbiljno zaličio na “Love” i “Sonic Youth” u isto vreme. Zvanični deo koncerta završen je prvim singlom sa aktuelnog albuma “Grown Ocean”.

Na bisu su usledile tri pesme: hipnotička “Sun It Rises”, melodična i egzotična “Blue Ridge Mountain”, da bi se finale desilo u naslovnoj numeri ploče “Helplesnees Blues”. Tekst ove pesme se može razumeti i kao zvaničan stav benda o svetu u kome živimo, a ujedno je i ključ za razumevanje zašto njihova muzika zvuči ovako kako zvuči. Sam kraj pesme, ujedno i koncerta, kulminirao je u jednominutnoj furioznoj buci u stilu grupe Velvet Underground. Nakon što su se muzičari poklonili i otišli sa bine sa razglasa se čula “Venus in Furs” od, gle čuda – Velvet Underground. Slučajnost ili namera, legla je kao kec na deset.



Fleet Foxes su bend na krativnom vrhuncu karijere – iza sebe imaju dva albuma i teško je reći koji je bolji (verovatno je i to jedan od razloga zašto se ovaj koncert desio u Zagrebu, a ne Beogradu). To su klinci koji se lože na ono što rade (klavijaturista Casey Wescott skoro ceo koncert nije prestajao da mlati glavom), koji znaju šta rade (tek nakon ove svirke počinjem da shvatam koliki je u stvari genije gitarista Skyler Skjelset) i koji ulažu svu svoju energiju i napor u to (onakvih vokalnih harmonija ne bi se postideli ni Beach Boys sredinom šezdesetih). Robin Pecknold jeste zvanični lider benda, glavni autor i pevač, ali je činjenica da svaki član grupe ponaosob doprinosi veličini u koju su ovi momci izrasli poslednjih par godina. Gledao sam mnogo koncerata u svom životu, ali dugo, baš dugo nisam video bend kome je tako stalo i koji se ovoliko trudio da svoju muziku izvede na najbolji mogući način. Jednom se ima 25 godina.
Koliko mi je srce bilo puno posle koncerta, jedan mali deo mene je žalio zbog saznanja da je ovakav koncert i dalje nemoguće organizovati u Beogradu. Teško da bi se ovde pojavilo više od 500 ljudi na Fleet Foxes (odnosno 300-400 na The National, koji su u Zagrebu prošle godine prodali više od 3000 karata).

Zašto je to tako, postoje mnoge teorije, ali o tome ćemo nekom drugom prilikom. Činjenica je da ćemo i dalje u SKC-u kupovati knjige, u sali Amerikana gledati kojekoga, o Akademiji pričati anegdote, a u međuvremenu skupljati lovu za koncert grupe Wilco u martu sledeće godine u Zagrebu. Ko zna zašto je to dobro…

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

16 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: