"Reporter", 3. maj
pise: Milorad Vesic
Intervju: Slobodan Jovanovic, otpadnik
iz SPS-a - Izbegavao sam prejake izraze
Od kada je 1996. godine smenjen za mesta
sefa beogradskih socijalista i direktora
Tanjuga, a potom izbacen i iz Izvrsnog odbora
SPS, Slobodan Jovanovic, jedan od prvoboraca
Osme sednice, koja je ustolicila Slobodana
Milosevica, nestao je iz politickog zivota
Srbije. Ponovo se pojavio cetiri godine kasnije
samo na minut, koliko je Ivici Dacicu bilo
potrebno da na konferenciji za novinare saopsti
da je Jovanovic iskljucen iz partije, kojoj
je jedan od osnivaca. Povod - kriticki clanak
o JUL-u u jednom beogradskom nedeljniku.
Clanak je Jovanovica kostao i posla - otpusten
je iz Zavoda za udzbenike i nastavna sredstva,
gde je radio kao urednik. Jovanovicevo lice
ovih dana ponovo se naslo na plakatima izlepljenim
po centru Beograda. Ovoga puta povod je njegova
knjiga pod nazivom Virtuelna Srbija. Rec
je o sabranim tekstovima iz poslednje cetiri
godine. Danas Jovanovic o svojim izneverenim
idealima kaze: "Kod nas je krajem osamdesetih
doslo do velike inicijative unutar partije,
do spoja demokratskog sa socijalnim i nacionalnim.
Druga je stvar u sta se to kasnije izrodilo"
Dugo ste bili na celu Politike ekspres
i Tanjuga. Da li su u vreme vaseg urednikovanja
ta dva medija odrazavala realnu situaciju
u zemlji?
Na neki nacin i ja sam delio sudbinu svih
tih procesa, svih tih stranputica, sazrevanja
i ne vidim nista lose u tome da covek prizna
da se menja sa novim saznanjima. Verovatno
danas ne bih bas tako radio. Ali je cinjenica
da je taj Ekspres bio veoma tirazan list,
a tiraz ne mozete da nametnete. Novine imaju
legitimno pravo da budu orijentisane ovako
ili onako - prodesnicarski, prolevicarski,
bliske vlasti ili opoziciji. Sad ima i nezavisnih,
ali je to jos i najdiskutabilnija kategorija.
O Ekspresu vise ne bih pricao.
A o Tanjugu?
U Tanjugu sam bio tri godine i na kraju
sam smenjen. Znaci da se moje gledanje na
ulogu agencije razlikovalo od ocekivanog.
Mislio sam da agencija treba da belezi sve
relevantno sto se dogadja. U to doba Tanjug
je bio nezaobilazan izvor svih domacih medija.
Sad nisam siguran da je toliko koriscen i
da je svima neophodan.
Zaposleni u Tanjugu kazu da su u vase
vreme "nepodobne" vesti drasticno skracivane,
a vas naslednik Zoran Jevdjevic je uveo praksu
da uz vest dopisuje komentar?
Ne mozete komentarisati nesto sto niste
objavili. To nismo radili ni u Ekspresu.
Uzmimo, na primer, setnje iz 1996/97. Centralni
mediji nisu prvih 20 dana nista objavljivali,
a onda su poceli da komentarisu dogadjaj
o kome nisu dali informaciju. Sto se tice
skracivanja, Andric je jednom prilikom rekao
da mogu da mu skrate tekst za novine, samo
je molio da mu nista ne dopisuju. Tako da
je skracivanje pitanje izbora, svako ima
pravo na selekciju, to je legitimno.
Da, ali Tanjug 1993, u vreme rekordne
hiperinflacije, rata u Bosni, nije mogao
da objavi, na primer, izjavu Vuka Draskovica
koji optuzuje Slobodana Milosevica kao glavnog
krivca za katastrofalnu socijalnu i ekonomsku
situaciju u zemlji, zar ne?
To je drugo, ali moze da se kaze da je
okrivio vlast, a posebno predsednika Milosevica.
Mi smo izbegavali te drasticne, prejake izraze,
kojih je nas javni zivot pun, sto je dovelo
do zagadjenosti te oblasti. Mi, dakle, jesmo
izbegavali tu vrstu retorike, ali nismo izbegavali
sustinske njihove ocene - da je on ocenio
da je stanje u zemlji lose i da je za to
okrivio vlast. Ja sam zagovornik istinitog
izvestavanja, ali ne tog drasticnog.
Za vas boravak u Tanjugu cesto se vezuje
prica da agencija nikad nije objavila vest
o padu Knina. Vi ste u svojoj knjizi to demantovali,
ali mnogi novinari Tanjuga su mi pricali
da su posle pretrazivali servis, ali nisu
uspeli da nadju tu vest.
Morao bih da potrazim bas taj dan, ali,
na nesrecu, Tanjug ne cuva taj svoj generalni
servis, tako da mozete da ga rekonstruisete
po medijima koji su ga objavili, pre svega
elektronskim. Ipak, siguran sam da je to
objavljeno, ne znam otkud vam to. Ali bilo
je nastojanja da se ta vest ublazi, da se
ne istura u prvi plan. Pratili smo sve sto
se desavalo s Kninom, ali verovatno nismo
upotrebili bas tako drastican izraz - pao
Knin. Po nekim medijima, Knin je padao vise
puta. Mi smo objavljivali kad se to stvarno
dogadjalo. A imali smo i tu nesrecu da nam
je dopisnik otisao s prvom kolonom.
Smenjeni ste posle Dejtonskog sporazuma?
Ja sam smenjivan u talasima i u talasima
je dolazilo i do tog mog kritickog odnosa
prema sebi i svojima. Prebacivali su mi da
Tanjug objavljuje svasta. Ja sam odgovarao:
"Naravno da objavljuje svasta kad se svasta
i dogadja".
Kako je izgledala ta sednica? Je li tacno
da je Milosevic samo procitao spisak smenjenih?
Da. Bila je prethodno jedna sednica na
kojoj je Mihailo Markovic kriticki govorio
o nedovoljnoj zastiti Srba preko Drine, o
informisanju i kadrovskoj politici. Cinio
je to odmereno, sa velikim uvazavanjem. Milosevic
je takodje odgovorio opsirno, trudio se da
bude ubedljiv, ali je to ucinio ljutitim
tonom. Pokazalo se da je on bio ljut zbog
toga sto se neko uopste usudio da ga kritikuje.
Na sledecoj sednici, posle Dejtona, Mihailo
je smenjen, a s njim i mi ostali. Milosevic
je to procitao, nije bilo diskusije. To je
trajalo sasvim kratko.
Jeste li pokusali da se branite? Jeste
li trazili neko obrazlozenje takve odluke?
Tada je zakazan Treci kongres SPS - "Srbija
2000, korak u novi vek". Onda je ispricana
ta platforma u najkracem i odredjena grupa
za pripremu kongresa. Meni je Milosevic pre
sednice rekao da ne bi trebalo vise da budem
predsednik gradskog odbora, da treba da se
posvetim Tanjugu i da cu biti mnogo angazovan
na pripremi kongresa. Meni je bilo jasno
sta je, ali... Imao sam ja tada dosta tih
obaveza i, znate sta, ne moze covek da ima
milion funkcija.
Deakumulacija?
I Vucelic se jednom salio na tu temu.
Sedeli smo u Skupstini Srbije Vucela, Nebojsa
Covic i ja, i on kaze da nas trojica zauzimamo
27 radnih mesta i da moramo da trazimo od
Milosevica da nas deakumulira. A Covic je
bio osetljiv na taj termin deakumulacija,
jer je pre toga deakumuliran, odnosno prestao
je da bude predsednik gradskog odbora, jer
je bio istovremeno i u gradskoj skupstini.
Kako ste doziveli smenu?
Nisam ja to doziveo kao tragediju, ali
sam znao da se tu nesto zbiva. Kadrovi iz
JUL-a su poceli da preuzimaju glavnu ulogu.
Nas su poceli da tretiraju kao nedovoljno
levo orijentisane, kao nedovoljno lojalne,
kao nekakve nosioce zavere u SPS-u protiv
Milosevica, sto je bila besmislica.
Kako to da niko nije izasao iz SPS-a podnoseci
ostavku na sve funkcije, vec su svi "kriticari"
cekali da ih Milosevic smeni, pa da onda
pricaju sta ne valja u SPS-u i drzavi. Ili
su cutali, cekajuci da ih skinu s leda?
Nije tacno da niko nije izasao. Ima ljudi
koji su se pasivizovali, povukli. Evo, uzmite
samo koliko ljudi ucestvuje sada u javnom
propagiranju te politike - mogu na prste
da se nabroje. To su portparoli, ranije Dacic,
sada Sainovic, ponekad Tomic. Covek se zapita
ko je u tom SPS-u, sta je to SPS? Nisu to
saopstenja SPS-a. Nema vise elaboriranja
te politike, TV duela. Samo gradnja mostova,
to se popelo ljudima na glavu. Mostovi, pa
mostovi. Dobro, u redu je, ali ne mogu ljudi
da jedu mostove.
Pocetkom ove godine uputili ste Milosevicu
drugacije pismo u kome pominjete odgovornost
za sve izgubljene bitke od Knina do Kosova,
tvrdite da se moc u drzavi seli tamo gde
je Milosevic. Otkud to?
Smatrao sam da smo mi ucestvovali zajednicki
u formulisanju i zapocinjanju ovog projekta
i u tom smislu smatram sebe nekom vrstom
saborca, saucesnika, pa na neki nacin i nosioca
jednog dela odgovornosti za sve to. Osetio
sam obavezu da mu se obratim uoci Cetvrtog
kongresa SPS-a i to bez ikakvog uvijanja,
otvoreno kao sto smo nekad razgovarali. I
to u nekoliko kljucnih segmenata - odnos
prema svetu, prema kriminalu, koji je dostigao
ogromne razmere, odnos prema privatizaciji,
prema demokratiji - predlozio sam promenu
Zakona o informisanju i univerzitetu, kao
i pruzanje ruke opoziciji i da se promeni
stanje stvari u SPS-u. Ne znam da li je to
pismo dobio, verujem da jeste, ali nema odgovora.
Kad je nastalo bogacenje i kako? I vi
ste bili na visokom polozaju u partiji. Je
li vam nudjen neki monopol, jeste li imali
priliku da se obogatite?
To se nikad ne nudi otvoreno. To je nesto
sto se precutno dogadja. Mislim cak da je
sada postalo pozeljno uzeti nesto, jer postajes
neko koga imaju u rukama. To je najdelikatniji
teren, gde treba raspolagati odredjenim informacijama
i tesko je locirati to pitanje bogacenja.
Oni koji su se obogatili sigurno to nisu
postigli zahvaljujuci nekim svojim specijalnim
sposobnostima. To je klizav teren, ali jasno
je da nema velikog bogacenja bez korupcije
i uloge drzave. Sigurno je i da mnogi to
nisu iskoristili, medju njima sam i ja. A
da li sam mogao? Pa, verovatno jesam.
Mislite li da je Milosevic spreman na
mirnu predaju vlasti ako izgubi na izborima,
imajuci u vidu kako je reagovao na gubitak
lokalne vlasti?
Tu je bilo protivrecnosti. Prvo je receno
da socijalisti treba da dignu glavu, da nije
smak sveta, a posle se to obrnulo, postalo
maltene pitanje zivota i smrti. To je najdelikatnije
pitanje kad se pitanje vlasti poistoveti
sa pitanjem svega ostalog, maltene zivota.
Vec cinjenica da pitate hoce li ce neko prihvatiti
gubitak izbora, pokazuje da ovde nije bas
sve normalno.
Postoji li mogucnost da u SPS-u nastane
rascep?
Mislim da u SPS-u postoji veliki dijapazon
razlika, koje se manifestuju tim apstiniranjem
od javnog zivota, pasivizovanjem. Eto, recimo,
ko je u Leskovcu ili Krusevcu, kao tradicionalnim
socijalistickim uporistima, mogao da demonstrira,
ako ne razocarani socijalisti. Ipak, ne mislim
da ce se to drasticno manifestovati na javnoj
sceni, osim u slucaju izbornog poraza. Verujem
da bi tada nastala velika prelamanja, jer
se jedan broj ljudi nalazi u SPS-u pre svega
zbog vlasti, a ne zbog programa i postavilo
bi se pitanje zasto su se toliko dugo tolerisale
i slabosti i gomilanje problema.
Poznavali ste i Vojislava Zivkovica, bivseg
sefa kosovskih socijalista. Kako komantarisete
njegovo samoubistvo?
Znam ga dobro jos iz Politike ekspres.
Imao je duboko usadjeno osecanje odgovornosti.
Nije bio sklon da odgovornost prebacuje na
drugoga. Njegov san o mirnom i srecnom Kosovu
nije se ostvario. Osecao se odgovornim zbog
toga, ne samo zato sto je, kao i mnogi drugi
sanjao taj san vec i stoga sto je druge ljude
uveravao da ce se taj san ostvariti. Mislim
da je on, istovremeno, kaze se, zrtva agresije,
ali i proterivanja te kategorije odgovornosti
iz nasih zivota. On je bio covek koji je
svojim zivotom garantovao ono sto govori.
Mislite li da se u njemu u jednom trenutku
nesto prelomilo?
Mislim da je to kod njega duboka odluka,
da on to nije uradio mahinalno, prema nekom
trenutnom raspolozenju. Bio je veoma vezan
za Kosovo. Svojom odlukom definitivno je
namirio svoju savest, ali je time nehotice
otvorio i pitanje nekih drugih savesti.
Iz pisma Milosevicu
Zdravo Slobo,
(…) Neki svojoj deci ostavljaju mnogo,
citava bogatstva, a drugi, manje-vise, nista.
Problem je u tome sto je broj onih prvih
beznacajno mali, a drugih ogroman, sto se
mnogi od tih prvih oznacavaju kao levicari
i predvode one druge u borbi za socijalnu
pravdu. Pri tome, varaju se ti prvi da ce
njihova deca i unuci moci da uzivaju u svojim
nasledstvima ako ogroman broj ostale dece
i unuka bude gladan, bez posla i bez nade.
Primenjeno na nas, ti si mnogo blizi prvoj,
a ja drugoj grupi, iako su nam sinovi rodjeni
iste godine, a ni plate nam se nisu previse
razlikovale. Cujem da je tvoj sin postao
vrlo uspesan biznismen, a i moj je po zavrsenoj
srednjoj skoli takodje krenuo tim putem.
Rezultati su, naravno, neuporedivi, iako
nisam nezadovoljan: moj sin je uspeo da iznajmi
kiosk na "buvljaku" na Novom Beogradu,
ali je od toga morao da odustane, jer su
izdaci bili veci od prihoda (…)
To sto su tvoja deca tako uspesna, sto
im poslovi tako lako i brzo idu od ruke,
nije, verovatno, posledica neke razlike u
obrazovanju, inteligenciji, radu ili sposobnostima,
u odnosu na moju ili drugu decu, nego je,
verovatno, puki sticaj okolnosti, ukoliko
ti se stvari nisu izmakle kontroli, ili,
jos gore, ako nisi pogubio kriterijume. Ima
tumacenja koja tesko mogu da prihvatim, da
su zapravo, citav posao odradili ljudi iz
tvog okruzenja, kojima si ti dozvolio da
se domognu velikih imetaka, pa im onda dozvolio
da manipulisu tvojom decom, da bi im na kraju
dozvolio da i njihova deca postaju novi vlasnici
ne samo onoga o cemu sva deca na svetu sanjaju
- brzih automobila, nego i sve impozantnijih
bogatstava. (…)
Ponekad mi se prosto ucini kao da smo
svi, cela Srbija, zazidani u piramidi, zajedno
s tobom i da se ceka da odumremo prirodno...
2. februar 2000.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 0
Pogledaj komentare