Mehta i ja – Dnevnik jednog filharmoničara #2

Filip Savić, vođa grupe kontrabasista, uzbuđeno ispisuje novu stranicu filharmonijskog Dnevnika pred nastup sa maestralnim Mehtom. Filip se sprema i za čuveni solo iz Malerove simfonije, pred dirigentom koji je nekad i sam bio kontrabasista.

Kultura

Izvor: B92

Petak, 18.09.2015.

19:59

Default images
Foto: Marko Ðokoviæ

Neverovatno je prijatno i lako raditi sa dirigentom kao što je Zubin Mehta. On drži sve konce u rukama, ima nedvosmislenu ideju, staloženost i komunicira sa svakim članom orkestra ponaosob. Svojim pokretima ruku, očima, telom. Nama ostaje samo da se prepustimo muzici i da mu verujemo i sve dođe na svoje mesto.

Što se mene lično tiče, postoje prilike koje se ukažu samo jednom u životu, a ako ste kontrabasista, veća je verovatnoća da vas udari grom nego da vas Mehta čuje kako svirate. A da vas pohvali i da vam aplaudira pred kolegama spada u domen naučne fantastike.

Ali, znate šta? Meni se to danas desilo.
Foto: Marko Ðokoviæ
Malerova prva simfonija. Treći stav. Tam-tam, tam-tam, tam-tam, tam-tam… Srce kuca u ritmu timpana, gudalo je zategnuto, grlo takođe. I onda moj pijano. Najčuveniji solo za moj nepravedno zapostavlјeni instrument.

Onda sam samo čuo „Bravo!“ Od velikog maestra Mehte, koji je i sam bio kontrabasista. Koga sam prvo kao klinac zadivlјeno gledao na satelitskom programu dok sam vežbao Malog medu na svojoj polovinki od basa, kasnije mu se divio sa poslednjeg pulta Beogradske filharmonije 2000. i 2010. godine, a zatim predvodio svoje kolege basiste u tom nezaboravnom iskustvu, 2011. i 2013. I mislio da nema veće časti, sreće i uzbuđenja, sve do danas.

Ako vam neko kaže da je oduvek želeo da bude kontrabasista, velika je verovatnoća da laže. Kontrabasisti se vrlo retko rađaju, uglavnom postaju od neuspelih violinista ili preambicioznih maminih sinova koji su doživeli rialiti ček, saznanjem da nisu baš rođeni za doktore, advokate, arhitekte…
Foto: Marko Ðokoviæ
Moja priča je vrlo jednostavna. Kao i mnogi dečaci, ja sam želeo da postanem pilot. I to ne sasvim običan civilni, ili kao oni nabildovani lepotani iz Top Gana. Želeo sam da postanem pilot polјoprivredne avijacije, onaj koji dva puta godišnje sedne u dvokrilnu letelicu i zaprašuje komarce, uživajući u predelima, dok ostatak godine provodi razmišlјajući o životu, pecajući, uz hladno pivo. Međutim, kontrabas je postao moja prva lјubav, sudbina, i sada moj, uglavnom dosta udoban, život.

Doduše, taj život dosta podseća na onog zamišlјenog pilota koji pošteno radi svoj posao, uživa u predelima i dosta razmišlјa o životu.

Sve dok nije došao Maler. Titan. Osećam se kao Darko Pančev kada je ’91 stajao na beloj tački i kada je šampionski pehar zavisio on njega.

Nije mi svejedno, ali znam da će sve biti ok, radio sam ceo život za ovaj trenutak, da sviram svoj solo pred Mehtom. Vidimo se u nedelјu!

Foto: Marko Đoković

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

12 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: