U potrazi za brojem 42

Predavanje na poznatom Univerzitetu Oksford je povod za razgovor sa jednim od najeminentnijih našin naučnika - dr Milanom Ćirkovićem. On je osoba koja dosta piše. Pored naučnih radova, često možemo čitati i njegove naučne i filozofske eseje, popularne tekstove, blog postove… Sada imamo priliku da od njega direktno čujemo mišljenja o nauci u našoj zemlji ali i svetu.

Intervju vodio: Nikola Božić, urednik rubrike Nauka

Život

Izvor: B92

Ponedeljak, 28.06.2010.

09:44

Default images

Povod za razgovor sa Vama jeste predavanje koje ste nedavno održali na Oksfordu. Kojim povodom ste tamo i o čemu je bilo predavanje?

U pitanju je bilo predavanje posvećeno kako astrofizičkim, tako i filozofskim aspektima potrage za vanzemaljskom inteligencijom (poznate pod engleskim akronimom SETI), a koje sam održao kao svojevrsnu počasnu obavezu nakon što me je Institut za proučavanje budućnosti čovečanstva, koji je deo Filozofskog fakulteta Oksfordskog univerziteta, verovatno najuglednije filozofske institucije na svetu, imenovao za istraživačkog saradnika (engl. research associate). Bila je odista velika čast i zadovoljstvo govoriti, između ostalog, o nekim od rezultata istraživanja dobijenih u Beogradu i Srbiji, na mestu koje već skoro 800 godina predstavlja istinski bastion znanja i stvaralaštva.

Moram da dodam da je posebno dobar trenutak za razmišljanje o potrazi za vanzemaljskim životom i inteligencijom, pošto ove godine obeležavamo tačno pola veka od projekta OZMA, prvog ozbiljnog pokušaja detekcije vanzemaljskih inteligentnih signala, sprovedenog 1960. godine sa radio-teleskopom u Grin Benku, Zapadna Virdžinija, SAD, a pod rukovodstvom jednog od SETI pionira, Frenka Drejka.

Uskoro će javnosti biti predstavljen prevod jedne vaše knjige, objavljen Vaš prevod jedne naučno-popularne knjige? Šta nam možete reći o ovim knjigama?

Knjiga “Rizici globalnih katastrofa” prevod je knjige koja se originalno pojavila u izdanju Oxford University Press-a i pojaviće se u izdanju Heliksa, koji se postepeno afirmiše kao najaktivniji domaći izdavač naučnopopularne (u najširem smislu) literature. U Heliksovom izdanju naći će se i moj prevod knjige velikog američkog fizičara i pedagoga Ričarda Fajnmena “Neobična teorija materije i svetlosti”, koja predstavlja jedan izuzetno zanimljiv eksperiment: naime Fajnmen je u njoj pokušao da na popularan način, bez ijedne jednačine, objasni inteligentnoj, ali laičkoj publici kvantnu elektrodinamiku, jednu od najdubljih i najznačajnijih naučnih teorija današnjice i krunu njegove sopstvene briljantne karijere. Koliko je u tome uspeo, čitaoci će moći od sada da se sami za sebe uvere i na našem jeziku.

Pored ovoga radite i na novoj knjizi koju treba da publikuje Cambridge University Press? Možete li nam ekskluzivno otkriti o kojoj knjizi je reč?

Radi se o knjizi pod radnim naslovom »Filozofski temelji astrobiologije«, koja bi trebalo da poveže nekoliko na prvi pogled nevezanih pitanja koja se tiču metodoloških i epistemoloških osnova naše potrage za životom i razumom van Zemlje. S obzirom da je raznolikost fizičkih i hemijskih preduslova života širom svemira ogromna, kao i da je evolucija na Zemlji tokom 3,8 milijardi godina postojanja života istražila samo mali deo ogromnog morfološkog prostora mogućih oblika života, jasno je da bi vanzemaljski život nužno bio veoma različit od svega sa čim smo se iskustveno susretali do sada – da li pak i toliko različit da ga uopšte ne bismo bili u stanju prepoznati kao takav? Ovaj i slični epistemološki problemi pred koje nas stavlja često pritajen i podmukao antropocentrizam, jesu okosnica oko koje se kreće sadržaj ove monografije u nastajanju, koliko uspešne, samo će vreme i čitalačka publika moći da pokažu.

Koliko je važno predstavljanje nauke kroz naučno-popularne knjige? Kakva je situacija tim povodom u našoj zemlji?

Počeću sa drugim pitanjem. Situacija kod nas je nešto bolja nego što je bila pre par godina (da ne govorim o situaciji tokom 1990-tih koja je, kao i u svim drugim segmentima društva, osim kriminala, bila kataklizmična), ali još uvek veoma, veoma daleko od onog kvaliteta i kvantiteta koji je ovoj sredini potreban da bi se prevazišle ili bar umanjile tragične posledice naučne nepismenosti, koje smo mogli na najplastičniji način uvideti tokom pomračenja sunca u avgustu 1999. godine, kao i pet godina kasnije, kada je talibanska ministarka prosvete Ljiljana Čolić odlučila da, izbacivanjem Darvina iz kurikuluma, postane heroina kreacionista širom sveta. O nadrilekarstvu, numerologiji, astrologiji, kletvama i vešticama, teorijama zavere i drugim oblicima antiracionalnog i antinaučnog ponašanja i istupanja kojih smo svedoci skoro svakodnevno ne vredi gotovo ni trošiti reči.

Ovo nas, naravno, dovodi do pitanja značaja popularizacije i promocije nauke kroz knjige, štampane, elektronske i digitalne medije. Evropska komisija je postavila to kao jedan od ključnih ciljeva i stavila obavezu svih programa i projekata koje finansira da posvete tome jedan deo fondova. Žalosno je što se to nažalost i u svetu suviše često posmatra kao luksuz, a ne kao jedna od suštinskih funkcija društva i obrazovnih i naučnih struktura u njemu. Kao što je odavno konstatovao najveći pionir popularizacije nauke, američki astronom Karl Segan, živimo u društvu koje više nego ikad zavisi od nauke i tehnologije, a gotovo da niko nema jasnu predstavu o tome kako nauka i tehnologija zaista funkcionišu.

Kako ocenjujete nauku u našoj zemlji danas i pre deset godina?

Načinjeni su ogromni koraci napred u odnosu na stanje iz tragičnih 1990-tih, međutim ostaje još jako, jako mnogo toga da se uradi. Jedan od prethodnih ministara za nauku iz perioda nakon 2000, mi se u privatnom razgovoru požalio da ga kritikuju oni koji ne uviđaju da je, kad se uporedi sa drugim resorima, nauka još i odlična; to je verovatno tačno, kada pogledamo situaciju u srpskom zdravstvu, obrazovanju ili saobraćaju. Nesumnjivo je da su mnogi koraci napred učinjeni u pogledu razvoja projektnog finansiranja nauke, povećanja interakcije i mobilnosti srpske nauke prema Evropi i svetu, većeg učešća međunarodne saradnje i međunarodnih fondova u podršci domaćoj nauci.

Međutim, u poređenju sa koracima koje tek treba načiniti, sve to je još sitno i u mnogim stvarima smo na početku. Pre svega statistike jasno pokazuju da smo po broju naučnika u odnosu na broj stanovnika na samom začelju Evrope, iza nas je jedino Turska, koja pak ima ogromnu populaciju i shodno tome veliki apsolutni broj istraživača, kao i odličnu naučnu saradnju sa SAD, apsolutno najznačajnijom naučnom silom planete. Resorno Ministarstvo nauke i tehnološkog razvoja pati od brojnih sistemskih slabosti, od kojih je verovatno najveća činjenica da ima bar dvostruko manje zaposlenih u odnosu na broj koji je neophodan da bi servisirao i ovako malu srpsku naukui tehnologiju, te iz toga očigledno moraju proizlaziti druge slabosti, jer preopterećeni zaposleni nužno čine greške; sa druge strane, pojedini resori čiji je predmet rada u najmanju ruku od manjeg civilizacijskog značaja imaju po petostruko ili desetostruko više zaposlenih, o budžetu da i ne govorimo.

Zatim, Strategija naučnotehnološkog razvoja Republike Srbije za period 2010-2014. ima ogromnih manjkavosti, a valjda najuočljivija je činjenica da se u njoj gotovo nijednom rečju ne pominju jedine oblasti koje su u Srbiji bar približno na evropskom i svetskom nivou, a to su osnovne nauke, poput hemije, fizike, astronomije i geonauka. Umesto toga, prioritet je stavljen na stvari koje lepo zvuče, ali nemaju mnogo suštine, kao što je borba protiv globalnog zagrevanja i drugih klimatskih promena, kojoj svaka čast i koja je nesumnjivo veliki svetski zadatak, ali kojoj Srbija bez ozbiljne industrije i sa ionako preskupim gorivom realno nije u stanju puno da doprinese. Onaj mudriji deo Strategije, koji, recimo, sugeriše potrebu poreske reforme da bi se privatni i korporativni donatori ohrabrili da ulažu u nauku oslobađanjem od poreza, što je u razvijenom svetu sasvim normalno, u Srbiji nema nikakve šanse da bude realizovano.

Priče o naučnim muzejima, naučnim sajmovima, naučnim vašarima, centrima za promociju nauke i slično, koje stalno pristižu iz ovog sastava Ministarstva lepo zvuče, ali nemaju, niti mogu imati ikakvu realnu osnovu sve dok se istraživačka nauka i razvoj u zemlji ne postave na stabilne i trajne osnove. Dok se ne političari ne suoče sa realnošću, tj. dokle god se nauka tretira kao potrošnja i socijalna pomoć, a ne kao centralni stub savremene privrede, savremenog društva i svih njegovih vrednosti, nećemo napraviti istinski iskorak napred. Pričati o našim velikim talentima, izvoditi pred kamere decu koja su osvajala medalje na medjunarodnim takmičenjima uz propratni tekst da su to rezultati srpske nauke je demagogija bez stvarnog pokrića, sve dok po institutima i fakultetima svako malo nestaje ili vode, ili struje, ili grejanja, ili internet veze. Ne izdvaja Švedska, da navedem samo jedan primer, skoro 4% svog velikog BDP-a u istraživanja i razvoj (skoro deset puta procentualno, a oko stotinu puta više u apsolutnom iznosu od Srbije) zato što je bogata – nego je bogata zato što toliko ulaže. I to je praćeno odgovarajućim društvenim ugledom koji nauka u razvijenom svetu uživa, dok je u Srbiji to sve i dalje na nivou naučnika kao socijalnih slučajeva.

Šta je to što Vi kao čovek iz nauke očekuje da će biti glavna otkrića u nauci u narednih nekoliko decenija?

Ako razdvojimo osnovne nauke od njihove tehnološke primene (u ovom potonjem će se, zapravo, dešavati najuzbudljivije stvari, naročito kada do izražaja dođu novi materijali, poput grafena za čije je otkriće dodeljena ovogodišnja Nobelova nagrada za fiziku), najznačajnija otkrića u osnovnim naukama mogla bi biti sintetičke prirode: od testiranja “teorija velikog objedinjenja”, pa i neuhvatljive “teorije svega” u fizici, do formulisanja pouzdane teorije biogeneze (nastanka života) u biologiji i teorijskog objašnjenja prirode svesti i drugih mentalnih fenomena u psihologiji, neuronaukama, pa i veštačkoj inteligenciji. Naravno, ni neko relativno neočekivano empirijsko otkriće, poput mikroskopskog života na Marsu ili fosila takvog života u prošlosti Marsa, ne bi trebalo da nas previše iznenadi.

Vratimo se malo u pšrošlost. Ko je po Vama najveći naučnik svih vremena? Koje je otkriće najzanimljivije po Vama?

Svi ovako opšto sudovi su veoma opasan teren, jer vrlo često niti imamo adekvatan aparat da sagledamo originalnost nekog stvaraoca u njegovom vremenu, niti se možemo u potpunosti osloboditi predrasuda i neobjektivnosti koje donosi sadašnje vreme, kako u nauci, tako i u životu uopšte. Uz takvu ogradu, gotovo je nemoguće izbeći zaključak da je najuticajnija ličnost u istoriji nauke bio ser Isak Njutn, koji je stvorio ne samo jednu teoriju i jednu naučnu disciplinu, već i čitav onaj ogromni, tesno isprepletani sistem paradigmi koji nazivamo klasičnom naukom.

Ukoliko bi trebalo navesti još, recimo, 5 imena koja su mu najbliže na tom naučnom Olimpu u post-renesansnom periodu (pitanje same definicije naučnika u antičkom i srednjevekovnom arapskom svetu je daleko teže, kao i adekvatno oceniti njihov, često ogroman, doprinos), to bi – krajnje subjektivno, naravno – bili i Galileo Galilej, Čarls Darvin, Albert Ajnštajn, Lajnus Pauling i Kurt Gedel.

Što se otkrića tiče, nema sumnje da sva istinski najznačajnija leže u drevno doba i da su anonimna: vatra, točak, pismo, kalendar, poluga, poljoprivreda, metalurgije različitih metala. Od docnijih, naravno da su sa stanovišta istorije nauke najznačajnija ona koja su predstavljala temeljne promene paradigmi, naučne revolucije: od otkrića nesamerljivosti dijagonale kvadrata, do eksperimentalne potvrde Belove nejednakosti i nelokalnosti kvantne mehanike koja iz nje proističe.

U domenu astronomskih nauka, nesumnjivo je da se daleko najveći deo savremenih istraživačkih aktivnosti, kao i naša "slika neba", zasnivaju na pet stubova, tj. 5 velikih otkrića do kojih je došlo u poslednjih stotinu godina: da su spiralne magline druge galaksije (Habl), širenja svemira (Habl), unutrašnje strukture zvezda (Edington, Švarcšild, Bete, Čandrašekar), porekla hemijskih elemenata (Gamov, Hojl sa saradnicima) i osobina međuzvezdane materije (Spicer sa saradnicima).

Šta je to što jedan vrhunski naučnik kao Vi danas čita? Koje filmove gleda? Serije? Kompjuterske igrice?

Hmmm, odakle početi... Ako zanemarimo profesionalne članke i knjige, u poslednjih otprilike mesec dana pročitao sam po jednu knjigu Tomasa Pinčona, Gora Vidala, Dena Simonsa i Radoslava Petkovića, autora koje sve mogu bez ikakve griže savesti preporučiti, pre i iznad svih Pinčona koga lično smatram, uz Umberta Eka, najznačajnijim živim prozaistom. Mada bih voleo da imam više vremena za čitanje, spremam se da uronim u neke od modernih klasika kojima se uvek rado vraćam, a to su pre svih Tomas Man, Stanislav Lem, Danilo Kiš i Borislav Pekić. Da citiram Erazma Roterdamskog, jednog od začetnika evropskog humanizma, kadgod dodjem do nekih para, kupim knjigu, a ako šta pretekne, tu su odeća, hrana...

Pitanje o filmu ću elegantno preskočiti, tu sam potpuna neznalica, a od serija (koje nikad ne gledam na televiziji, koju izbegavam čak i kad imam vremena) izdvojio bih one Krisa Kartera, pre svih potpuno nedostižni Dosije X i Milenijum, kao i prvih par sezona serije Lost. Konačno, kao što svi znamo, kompjuterske igre se dele na dve kategorije: Civilizaciju i sve ostale. Pošto je jedan od najvećih genija današnjice, Sid Majer, pre koji mesec objavio i Civilizaciju 5, nije potrebno naglašavati da ovaj intervju valja privesti kraju...

Šalu na stranu, predlog jednog od tadašnjih vođa Otpora negde oko 2000. godine da nijednom političaru ne bi trebalo dozvoliti da bude na javnoj funkciji ako ne pokaže da je u stanju da postigne odgovarajući minimalni skor u Civilizaciji bio je odličan; suviše odličan, ne treba naglašavati, za našu sredinu. Od ostalih igara uz koje sam proveo mnoge lepe trenutke pomenuću ovom prilikom Planescape: Torment, System Shock (oba dela), Starcraft, Deus Ex i Mass Effect (oba dela) – eklektičan izbor, ako ništa drugo.

Šta biste sada rekli mladom čoveku koji želi u našoj zemlji da se bavi naučnim radom?

Neka ostane miran i hladnokrvan. Situacija jeste teška, ali ćemo se probiti! Tj. napor će se vremenom isplatiti, a autentične vrednosti prosvetiteljstva biti prepoznate. U međuvremenu je neophodno strpljenje, otvaranje za nove uticaje, intenzivno razmišljanje i čitanje mnogo, mnogo knjiga.

Poruka čitaocima rubrike Nauka na B92 Portalu

Ko ne očekuje neočekivano, neće ga ni pronaći, jer je dobro skriveno i teško pristupačno.

(Nije od mene, več od Heraklita iz Efesa, ali je poruka podjednako vredna danas, kao i pre više od 2500 godina.)

Zahvaljujemo na Vašem vremenu

Više o dr Milanu Ćirkoviću možete pročitati ovde.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 1

Pogledaj komentare

1 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: