Dugovi: Mnogo nam, a hoćemo još!

Svaki od oko dva miliona zaposlenih u Srbiji moraće godišnje za državu da zaradi 1.300 evra da bi ona uspela da plati kamate i dospeli deo glavnice svog duga.

Fokus

Izvor: Ivana Radmilac Ðurðiæ

Petak, 30.10.2009.

19:32

Default images

Takva računica proizlazi iz činjenice da će Srbija u narednom periodu morati godišnje da plaća oko dve milijarde evra za otplatu redovnih rata kredita ugovorenih do početka 2009, rečeno je Ekonom:eastu u Ministarstvu finansija.

A tek u poslednjih godinu dana su se „otvorile“ međunarodne finansijske institucije i dva od četiri nam stuba oslonca spoljne politike. Tako će sa ruskih 660 miliona i kineskih 200 miliona evra ukupan javni dug tokom ove godine narasti za skoro tri milijarde evra.

„Još se, međutim, ne zna kada će i koliko novca po osnovu tih novih kredita biti povučeno, a bez toga ne može se izračunati ni koliko će Srbija morati da vraća godišnje“, kaže Zoran Ćirović, pomoćnik ministra finansija za Ekonom:east. Pošto će novac kad tad stići, po Ekonom:east-ovoj računici javni dug ovim narasta još za oko 30 odsto, pa će godišnje za njegovu otplatu morati da se obezbedi i do 2,6 milijardi evra.

„Ko da zaradi 1.300 evra za vraćanje duga? Čijeg duga?“, pita Saša Radović, radnik u obezbeđenju. „Čime se onda hvale svaki dan kad te pare neće moći da vrate. Kao kad bih se ja hvalio da mi je komšija dao pod kamatu 200 evra da platim račun u kafani. I srećan sam što će možda i brat da mi da još 300 da zakrpim krov na kući. Isto pod kamatu. Da mi je neki brat, poklonio bi mi. A posao mi je „klimav“. Kad dođe vreme da im vratim ja ću da se češem po glavi, a oni će u najboljem slučaju da me prebiju“, objašnjava za Ekonom:east Radović kako u stvarnom životu izgleda zaduživanje bez pokrića.

Zemlja za minus

„Prodao sam zemlju u selu pre dve godine da bih pokrio neke minuse. Sad znam da je trebalo da tu posadim šljive, da ih prodajem komšiji koji ih suši i pakuje, pa mlati pare po Nemačkoj, ali tad mi se žurilo“, priča Radović kako izlazi na kraj sa svojim zajmovima.

Srbija je svoju „zemlju u selu“ prodala. Kad bi svake godine bilo po pet NIS-ova ili dva Mobtela da se prodaju ne bi bilo ni pomena od dužničke krize. Taman bi imalo da se vrati dug. Ovako, ostane li BDP u današnjim okvirima, svake godine za otplatu kamata i dela glavnice odlaziće svaki osamnaesti dinar.

A ministar ekonomije Mlađan Dinkić ponosno tvrdi da je Srbija nisko zadužena zemlja, jer je njen javni dug od 32 odsto BDP-a znatno niži od proseka Evropske unije i da bi trebalo nastaviti istim putem.
U tu računicu, međutim, nisu uračunati već dogovoreni krediti, za koje je samo pitanje dana kada će i zvanično biti iskorišćeni. Da jesu, državni dug bi očas posla narastao na oko 42 odsto BDP-a.

Taman do granice koju je ministarka finansija Dijana Dragutinović postavila kao kritičnu. „Javni dug ne bi smeo da pređe granicu od 40 – 45 odsto BDP-a. Pretila bi opasnost da se ova granica probije samo u slučaju da se ništa ne uradi na prihodnoj i rashodnoj strani budžeta i ako bi deficit godinama ostao četiri odsto BDP-a“, rekla je nedavno ministarka za Bankar magazin.

Neki tvrde da bi javni dug smeo da ide i do 60 odsto. Bi, ali u razvijenim zemljama koje imaju veliki izvoz i jaku privredu! Tada bi, kažu ekonomisti iz Kvartalnog monitora za Ekonom:east, na servisiranje kamata išlo tri odsto BDP-a, za razliku od trenutnih nešto manje od jedan odsto, po čemu Srbija spada među evropske zemlje koje najmanje izdvajaju za servisiranje kamata. Ali javni dug raste i period sa privilegovanim tretmanom nekih dugova prolazi, pa će porasti i suma potrebna za izmirivanje kamata.

Rizici

Zasad, dug Srbije je održiv, država nije nisko, ali jeste umereno zadužena, a opet, ne može se zaključak donositi samo na osnovu prostog učešća duga u BDP-u, kaže pomoćnik ministra finansija.

„Valutna struktura duga je nepovoljna, jer je dinarski deo samo deset odsto. To znači da sa porezima koje ubiramo u dinarima moramo da vraćamo dugove u evrima i dolarima, pa zbog ove valutne neusklađenosti postoji rizik usled velikih promena kursa“, objašnjava Ćirović.

Kamatna struktura je, po njegovim rečima, dosta dobra, jer su dve trećine pozajmica uzete sa fiksnom kamatnom stopom. Ali krediti koji će tek ući u strukturu javnog duga promeniće na gore ovaj odnos, jer uglavnom podrazumevaju varijabilnu kamatnu stopu. Varijabilne kamate jesu niže nego ikad, pa to trenutno nije problem, ali neminovno će rasti i mogu napraviti problem prilikom otplate. Još jedan problem ističe profesor Ekonomskog fakulteta Boško Živković, koji takođe smatra da je dug zasad održiv, ali se u kratkom roku može povećati.

„Srbija nema izgrađenu bazičnu infrastrukturu, putnu i železničku, koja je jako skupa, a mora se finansirati iz javnog duga i to uglavnom stranog, jer su male mogućnosti zaduživanja na domaćem tržištu“, kaže za Ekonom:east Boško Živković. Još jedan razlog i opravdanje što će dug nastaviti da raste.

Većina novougovorenih pozajmica je i namenjena infrastrukturi. Samo nikako da radovi počnu. Buni se Svetska banka i sve međunarodne institucije – ako se već traži novac, zašto se ne koristi?

„Evropska investiciona banka odobrila je, na primer, kredit za projekat koji se zove ‘Hitna obnova sistema vodosnabdevanja u Nišu’ i isti projekat za Novi Sad. Novac je na raspolaganju od 2005. Do danas je povučeno nula evra. Ljudima iz EIB-a ništa nije jasno – traže im novac, insistiraju da ga dobiju što pre, a onda ne uzmu ništa“, priča Zoran Ćirović o činjenici da hitni, neophodni, finansijski zaokruženi projekti ne mrdaju sa mrtve tačke.

Dobri i loši dugovi

Kad se već zemlja uvaljuje u dugove, njih bi bar trebalo usmeriti u izvozno orijentisanu privredu, infrastrukturu, energetiku... u bilo šta što će sutra moći da donosi pare ili obezbedi bolji ambijent za privatne investicije. Svaka čast penzionerima, ali oni nikad neće moći da vrate dugove koji se zbog njih prave.

„Rukovodim se po tezi Branka Horvata – uspeh jugoslovenske privrede bio je baziran na činjenici da je 30 odsto BDP-a reinvestirano u proizvodnju. Po njegovoj priči, jugoslovenska privreda nije bila uspešna zahvaljujući nagomilavanju dugova, bila je to samo floskula devedesetih. Znači novac se mora investirati, reinvestirati, pa u tom smislu ni zaduživanje sa konkretnim ciljem da se stvori nešto novo nije loše“, kaže Zlatko Šćepanović, direktor Aquaris grupe.
I nebitno je da li je hrvatski ekonomista znao pravu istinu ili ne, poenta priče jeste da svaki novac mora da se investira i da krediti nisu sami po sebi zlo. Oni to postaju samo ako se protraće.

Zbog toga Srbija ne može da se poredi sa Hrvatskom i Slovenijom, iako se uporno tvrdi da smo mi dobri kakvi su i koliko su dužni oni. Prvo, porede se neuporedivi podaci, hrvatski dug od 95 odsto BDP-a uključuje i javni i privatni, a srpski dug od 32 odsto BDP-a je isključivo državni.
„Tokom krize privatni sektor je smanjio dugove, država se dodatno značajno zadužila. Sa oporavkom privrede počeće značajno da se zadužuje i privatni sektor. Tako će zbirna zaduženost brzo dostići kritičnu granicu od 80 odsto BDP-a. Zbog toga je od suštinske važnosti da se ukupna ekonomska politika vodi tako da se stvori povoljan ambijent za razvoj industrije“, kažu u Kvartalnom monitoru.

Drugo, hrvatski dug je mnogo više pokriven izvozom, a uz to krediti se troše za gradnju puteva, kojim će proći turisti, ostaviti svojih sedam milijardi evra godišnje i rešiti veliki deo problema otplate duga. Dakle mora se nešto konkretno raditi sa parama koje se zajme. Ne sme se od njih samo preživljavati. Jer kao što francuska poslovica kaže: „Ko živi na kredit umire na rate.“

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

15 Komentari

Možda vas zanima

Srbija

Oni su sada jedini vlasnici Knjaz Miloša

Mattoni 1873, najveći proizvođač mineralne vode i bezalkoholnih napitaka u Centralnoj Evropi, preuzeo je od kompanije PepsiCo manjinski udeo (46,43 odsto) u Knjaz Milošu, postavši jedini vlasnik.

18:20

26.4.2024.

11 h

Podeli: