Postoje rastanci koji se dešavaju tiho, uz štura saopštenja i kurtoazne izjave, a postoje i oni koji poput zemljotresa pomeraju tlo pod nogama čitavoj jednoj zajednici. Vest da Željko Obradović više nije trener Partizana spada u ovu drugu kategoriju.
Vest koja nije bila samo puka informacija; ona je kraj jedne kolektivne emocije, prekid sna crno-bele strane koji je trajao više od četiri godine i bolno suočavanje sa realnošću u kojoj heroji ne pobeđuju uvek na kraju filma.
Da bismo razumeli dubinu ove praznine koja sada zjapi u Humskoj, moramo se vratiti na početak. Leto 2021. godine. Partizan je tada bio institucija koja bledi, klub slavne prošlosti zarobljen u sumornoj sadašnjosti. Bili su to dani kada je "parni valjak" bio na niskim granama, nada je bila reč koja se izgovarala šapatom. Sve do njegovog povratka.
Željko Obradović je čovek koji je košarku pretvorio u nauku, trofeje u naviku i te godine je odlučio da siđe sa evropskog Olimpa i vrati se u beogradsko blato. Uradio je to zbog nečeg što se u modernom svetu ciničnog profesionalizma retko sreće – zbog čiste, ogoljene emocije. Njegova sada već legendarna rečenica postala je nezvanični manifest novog Partizana:
"Ovo je moj klub, ovo je moj grad, ovo su moji ljudi, ovo doživljavam na totalno drugi način."
Te reči su bile varnica. Za navijače, koji su godinama gutali gorčinu, Željkov povratak bio je dokaz da Partizan i dalje vredi, da je i dalje veliki. Arena je postala mesto hodočašća. Onaj čuveni ulazak u halu, trenutak kada se svetla priguše, a 20.000 duša ustane kao jedan da pozdravi svog "komandanta", postala je slika za antologiju sporta.
Taj huk, to skandiranje njegovog imena koje je treslo temelje Novog Beograda, nije bilo samo navijanje. To je bio izraz bezgraničnog poverenja. Dok je Željko tu, verovali su, sve je moguće.
Sanjali su titulu Evrolige, drugu za crno-bele u istoriji, a jubilarnu 10. za najtrofejnijeg trenera u Evropi. Generacije koje nisu upamtile Istanbul 1992. godine, sada su živele svoju verziju te bajke, a bilo ih je – kako je jednom prilikom istakao i sam Obradović – više nego ikada.
Ali, surovost sporta ume da preokrene scenario. Napraviti uspeh ovde, u vrtlogu pritisaka, "blata", vanterenksih igara i očekivanja koja "lome kičmu", neuporedivo je teže nego bilo gde u Evropi. U Madridu ili Atini se borite protiv rivala; ovde se borite protiv mentaliteta i vetrenjača. Željko je tu borbu prihvatio viteški, stavljajući svoje ime i svoj legat kao štit ispred kluba, a onda prvi put u 34 godine dugoj karijeri usred sezone rekao – kraj. I to u "svom" Partizanu.
Upravo zato kraj ove ere ostavlja gorak ukus "ukradenog sna" za svakog navijača Partizana.
Mnogima je nezamislivo da pogledaju ka klupi Partizana i tamo ne vide to poznato, zajapureno lice koje živi svaki posed lopte. Kako zamisliti Partizan bez Željka sada, kada su postali gotovo sinonimi i kada ga je čitava Evropa sa crno-belima dočekivala uz ovacije? Ta slika posle ove četiri i po godine biće najteža "za varenje".
Ipak, Partizan je postojao pre Željka, postojaće i posle njega. To je lekcija koju bi i on prvi održao svakome ko bi pokušao da bilo koga svrsta iznad kluba – Partizan, kao i svako drugi klub je iznad svakoga. "Valjak" mora dalje, jer stajanje nije opcija i nikada nije bila ni za jedno tako veliko sportsko društvo. Ali, da se ne lažemo: jedna velika, "renesansna" era je završena.
Partizan nije nestao niti će ikada, ali je podložan promenama. Željkovo ime će zauvek stajati uz grb kluba, sada ne samo kao bivšeg igrača i trenera koji je doneo prvu i jedinu, istorijsku titulu prvaka Evrope, već kao čuvara vatre u najtežim vremenima. Onog ko je vratio ponos kada je bilo najteže.
Taj huk sa tribina pune Arene će zasigurno zauvek nositi odjek imena Željka Obradovića.
A sad je vreme za rastanak – i ko zna gde, i ko zna kad...
Selektor fudbalske reprezentacije Srbije Veljko Paunović mogao bi da napusti klupu "Orlova" i preuzme Al Itihad, jednog od najvećih klubova Saudijske Arabije.
Ronaldo je protiv DR Kongo podbacio, ali ne i u susretu sa Uzbekistanom. Dva gola, umalo i het-trik, bili su dovoljni da trasiraju put Portugalu ka ubedljivom trijumfu.
Pre zvaničnog predstavljanja, španski trener Ibon Navaro govorio je o novom izazovu, dolasku u Crvenu zvezdu, pritisku, timu za narednu sezonu i sistemu koji želi da postavi.
Virtus iz Bolonje želi dugoročno mesto u Evroligi i spreman je da uđe u novi franšizni model takmičenja, potvrdio je vlasnik italijanskog velikana Masimo Zaneti.
Ronaldo je protiv DR Kongo podbacio, ali ne i u susretu sa Uzbekistanom. Dva gola, umalo i het-trik, bili su dovoljni da trasiraju put Portugalu ka ubedljivom trijumfu.
Košarkaš Partizana Aleksej Pokuševski se u razgovoru za B92.sport dotakao odlaska Željka Obradovića iz Humske, kao i dolaska Španca Đoana Penjaroje na njegovo mesto.
Jedan od glavnih razloga dolaska Pokuševskog u Partizan je Željko Obradović. Legendarni trener je u međuvremenu napustio Humsku. "Mislim da on nije zaslužio onako da ode kao veličina, kao čovek, kao trener", rekao je Aleksej.
Selektor fudbalske reprezentacije Srbije Veljko Paunović mogao bi da napusti klupu "Orlova" i preuzme Al Itihad, jednog od najvećih klubova Saudijske Arabije.
Ako je suditi po uvodnih 90 minuta za većinu reprezentacija, pred nama je Svetsko prvenstvo koje bi moglo da ostane upamćeno kao jedno od najdramatičnijih i najneizvesnijih u istoriji.
Aleksa Amanović sa dosta uspeha godinama nastupa u Kazahstanu, a posle skoro polovine sezone se nalazi na dobrom putu da sa Ordabasijem skine Kairat sa trona.
Partizan je sezonu 2025/26 završio bez osvojenog trofeja. Od šokantnog odlaska Željka Obradovića u novembru, preko uspona i padova tokom godine, do poraza od Dubaija u finalu ABA lige – analiza sezone crno-belih.
Četvrta utakmica finala ABA lige donosi duel Partizana i Dubaija u Beogradu. Dubai vodi 2:1 u seriji, a crno-beli pred svojim navijačima traže pobedu i izjednačenje u borbi za titulu.
Komentari 22
Pogledaj komentare Pošalji komentar