Postoje rastanci koji se dešavaju tiho, uz štura saopštenja i kurtoazne izjave, a postoje i oni koji poput zemljotresa pomeraju tlo pod nogama čitavoj jednoj zajednici. Vest da Željko Obradović više nije trener Partizana spada u ovu drugu kategoriju.
Vest koja nije bila samo puka informacija; ona je kraj jedne kolektivne emocije, prekid sna crno-bele strane koji je trajao više od četiri godine i bolno suočavanje sa realnošću u kojoj heroji ne pobeđuju uvek na kraju filma.
Da bismo razumeli dubinu ove praznine koja sada zjapi u Humskoj, moramo se vratiti na početak. Leto 2021. godine. Partizan je tada bio institucija koja bledi, klub slavne prošlosti zarobljen u sumornoj sadašnjosti. Bili su to dani kada je "parni valjak" bio na niskim granama, nada je bila reč koja se izgovarala šapatom. Sve do njegovog povratka.
Željko Obradović je čovek koji je košarku pretvorio u nauku, trofeje u naviku i te godine je odlučio da siđe sa evropskog Olimpa i vrati se u beogradsko blato. Uradio je to zbog nečeg što se u modernom svetu ciničnog profesionalizma retko sreće – zbog čiste, ogoljene emocije. Njegova sada već legendarna rečenica postala je nezvanični manifest novog Partizana:
"Ovo je moj klub, ovo je moj grad, ovo su moji ljudi, ovo doživljavam na totalno drugi način."
Te reči su bile varnica. Za navijače, koji su godinama gutali gorčinu, Željkov povratak bio je dokaz da Partizan i dalje vredi, da je i dalje veliki. Arena je postala mesto hodočašća. Onaj čuveni ulazak u halu, trenutak kada se svetla priguše, a 20.000 duša ustane kao jedan da pozdravi svog "komandanta", postala je slika za antologiju sporta.
Taj huk, to skandiranje njegovog imena koje je treslo temelje Novog Beograda, nije bilo samo navijanje. To je bio izraz bezgraničnog poverenja. Dok je Željko tu, verovali su, sve je moguće.
Sanjali su titulu Evrolige, drugu za crno-bele u istoriji, a jubilarnu 10. za najtrofejnijeg trenera u Evropi. Generacije koje nisu upamtile Istanbul 1992. godine, sada su živele svoju verziju te bajke, a bilo ih je – kako je jednom prilikom istakao i sam Obradović – više nego ikada.
Ali, surovost sporta ume da preokrene scenario. Napraviti uspeh ovde, u vrtlogu pritisaka, "blata", vanterenksih igara i očekivanja koja "lome kičmu", neuporedivo je teže nego bilo gde u Evropi. U Madridu ili Atini se borite protiv rivala; ovde se borite protiv mentaliteta i vetrenjača. Željko je tu borbu prihvatio viteški, stavljajući svoje ime i svoj legat kao štit ispred kluba, a onda prvi put u 34 godine dugoj karijeri usred sezone rekao – kraj. I to u "svom" Partizanu.
Upravo zato kraj ove ere ostavlja gorak ukus "ukradenog sna" za svakog navijača Partizana.
Mnogima je nezamislivo da pogledaju ka klupi Partizana i tamo ne vide to poznato, zajapureno lice koje živi svaki posed lopte. Kako zamisliti Partizan bez Željka sada, kada su postali gotovo sinonimi i kada ga je čitava Evropa sa crno-belima dočekivala uz ovacije? Ta slika posle ove četiri i po godine biće najteža "za varenje".
Ipak, Partizan je postojao pre Željka, postojaće i posle njega. To je lekcija koju bi i on prvi održao svakome ko bi pokušao da bilo koga svrsta iznad kluba – Partizan, kao i svako drugi klub je iznad svakoga. "Valjak" mora dalje, jer stajanje nije opcija i nikada nije bila ni za jedno tako veliko sportsko društvo. Ali, da se ne lažemo: jedna velika, "renesansna" era je završena.
Partizan nije nestao niti će ikada, ali je podložan promenama. Željkovo ime će zauvek stajati uz grb kluba, sada ne samo kao bivšeg igrača i trenera koji je doneo prvu i jedinu, istorijsku titulu prvaka Evrope, već kao čuvara vatre u najtežim vremenima. Onog ko je vratio ponos kada je bilo najteže.
Taj huk sa tribina pune Arene će zasigurno zauvek nositi odjek imena Željka Obradovića.
A sad je vreme za rastanak – i ko zna gde, i ko zna kad...
Košarkaška reprezentacija Srbije savladala je Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu rezultatom 74:72 u utakmici drugog kola grupe C kvalifikacija za plasman na Svetsko prvenstvo 2027. godine.
Tornike Šengelija je izneo očekivanja od duela protiv Crvene zvezde u 14. kolu Evrolige, pa se osvrnuo i na dešavanju u Partizanu – posle ostavka Željka Obradovića.
Odlazak Željka Obradovića iz Partizana i dalje odjekuje evropskom košarkom, a među onima koji su se oglasili povodom istorijskog raskida saradnje našao se i Pero Antić, trostruki prvak Evrope i čovek koji je 2017. pod Obradovićevom komandom osvojio Evroligu.
Utakmica Partizana i Bajerna u Evroligi ostaće upamćena kao jedan od najneobičnijih mečeva koji su se ikada odigrali u beogradskom hramu košarke – a možda i mnogo šire.
Utakmica Partizana i Bajerna u Evroligi ostaće upamćena kao jedan od najneobičnijih mečeva koji su se ikada odigrali u beogradskom hramu košarke – a možda i mnogo šire.
I u osmini finala Kupa Srbije nije bio kraj iznenađenjima. Motivisano su delovali klubovi iz Prve lige Srbije, te su pred njima na kolena padali superligaši.
Jedna od najboljih košarkašica Evrope svih vremana i reprezentativka Jugoslavije Razija Mujanović najavila je meč BiH i Srbije u kvalifikacijama za SP 2027.
Toyota je konačno otkrila svoj novi V8 superautomobil, koji bi trebalo da se pojavi u prodaji za oko dve godine kao moćan rival modelima Mercedes-AMG GT i Aston Martin Vantage.
Čini se da je iPhone 17 Pro neprimetno izgubio jednu dugogodišnju Apple funkciju kamere - korisnici su otkrili da Night Mode Portrait više nije dostupan na ovogodišnjim Pro modelima.
Komentari 22
Pogledaj komentare Pošalji komentar