Ponedeljak, 08.08.2011.

11:13

Veroslav Rančić: Ubistvo patrijarha

Po crkvi se narod poznaje - novi roman Veroslava Rančića Ubistvo patrijarha nudi za nekoga sve, za svakog po nešto.

Autor: Piše: Vesna Radman  |  Izvor: B92

Podrazumevana plava slika

Posle smrti patrijarha srpskog Pavla, mnogi su iskoristili priliku da, iz ljubavi prema pokojnom patrijarhu ili iz čiste koristi, napišu njegov životopis ili da naprave misteriju oko njegove smrti. Otuda se u knjižarama mogao naći čitav red knjiga sa patrijarhovim likom na naslovnoj strani. Među naslovima ovog tipa svakako je novi roman Veroslava Rančića, Ubistvo patrijarha. Međutim, ovaj roman ne da nema lik patrijarha Pavla na koricama, već i nema veze sa njegovom smrću. Ovo je triler koji se bavi isključivo fiktivnim dešavanjima: „Razume se, ovo se nije dogodilo.. ali to ne znači da se ne može dogoditi“. Takođe, nijedno od pomenutih dela nije izazvalo muk u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi kao što se to desilo sa Ubistvom patrijarha. Kada se govori o ovom romanu odjekuje samo slika „sveta kakav bi mogao da bude“. To objašnjava zbog čega se, osim autorove i uvodne izdavačeve reči, nigde nije pojavila nijedna reč kritičara.

Ako je Bog dobar i stvorio svet kao najveće dobro, zašto na svetu postoji zlo? U borbi sa samim sobom, sa verom i neverom, sa lošim koje nas sve više okružuje, glavni junaci Rančićevog dela suočavaju se sa najvećom istinom XX veka - da Boga nema. U ovom romanu svi su ljudi, sa svim svojim pozitivnim i negativnim osobinama. Mrtvi patrijarh, bez obzira na to što je duhovno lice, odiše mudrošću i pravičnošću koja je ljudska, a ne božanska. Patrijarh Aleksandar je upravo naš, jer je predstavnik naroda, naš vođa. Sa druge strane, njegova vera je problematizovana i ona se ne svodi na početnu i krajnju istancu – Boga, već na čoveka, odnosno na čovečiju dušu.

Pozadinu Ubistva patrijarha mogao bi čini svet Dostojevskog i njegovih romana. Međutim, Rančić nije posegao za filozofskim pitanjima i dilemama Karamazovih, što bi savršeno odgovaralo konfliktu koji se odigrava u glavnom junaku. Da li je to zbog toga što sam pisac ne razume (ne verujem da nije pročitao) Braću Karamazove ili zbog komercijalne crte koju njegov roman nastoji da dobije, ostaje misterija! Ukoliko ste očekivali teško i nerazumljivo delo, prevarićete se. Osim par izleta u teologiju, Ubistvo patrijarha bavi se isključivo prizemnim ljudskim temana. Zbog toga se pisac pozvao na šire poznatiji roman Zločin i kaznu. Ovo delo živi u drugom planu romana jer se ne samo glavni junak često poziva na njega, već se kompletna Rančićeva priča reflektuje kroz Zločin i kaznu. Korupcija, zlostavljanje, odnos prema deci – sve su to teme koje su prisutne u romanu. Smrću patrijarha i posledicama te smrti započinje nova istorija Srpske Pravoslavne Crkve kao kod Dostojevskog – „Tu sad počinje nova povest, povest postupnog obnavljanja čovekovog. Povest postupnog preporođaja njegovog, postupnog prelaza iz jednog sveta u drugi, poznanstva sa novom, do sada potpuno neznanom stvarnošću.“ Pitanje zločina je ljudsko pitanje i ono muči većinu duhovnih lica. Pitanje greha patrijarha Aleksandra tiče se čovekovog odnosa prema Bogu. U borbi između zemaljskog i božanskog u čoveku kod glavnog lika i upućenost na čisto ovozemaljsko kod drugih likova uspostavlja se veličina patrijarha Aleksandra i mizernost ostalih u poređenju sa njim.
Veroslav Ranèiæ
Koliko su likovi pokojnog patrijarha Aleksandra i njegovog pratioca Mislava brižno predstavljeni, toliko je brzina romana u suprotnosti sa njima. Naime, ovo nije običan roman, ovo je pravi triler koji poseduje filmsku brzinu. Pisac polako otkriva motive i pažljivo uvodi čitaoca u svet romana, trudeći se da ostane dosledan do kraja. Ono što ostaje velika zamerka romanu je to što su scene previše filmske, američki filmske. Jedna od tipičnih scena jeste “muvanje” aktera za vreme potere za zločincem. Druga zamerka tiče se opštih mesta. Od deset romana koje sam pročitala u poslednjih tri meseca, dva se bave seksualnim nasiljem nad decom. Zar je recepcija publike postala toliko mlaka da umetnici mogu da nas šokiraju jedino takvim jednim zločinom? Od katoličke srednjovekovne književnosti (u antici to nije imalo negativnu konotaciju) do filmova Pedra Almodovara sveštenici su pedofili. Tako se i u Ubistvu patrijarha događa – duhovna lica su korumpirani i pedofili. Naravno da je sve ovo fikcija i da stoji u službi glavne priče, ali dovoljno je veliki greh za čoveka koji je zavetovan Bogu da ima odnos sa ženom. I za kraj je kraj koji se raspliće kao španska serija.

Kao građu za svoj roman, Rančić je posegao za činjenicama koje su se odigrale u okvirima Srpske Pravoslavne Crkve. Mnoge stvari su dospele u javnost i dobro ih se sećamo, dok su druge zataškane. Ne samo da su duhovna lica stvarna, već su i likovi sa naše javne i političke scene realni. Progovoriti o tajnama nije nikakav zločin, pitanje je izbora materijala i načina na koji se vodi priča. U tom smislu je Ubistvo patrijarha jedan uzbudljiv roman, preterano zapadnjački i filmičan za moj ukus i za uopšte pravoslavno podneblje (na primer, ni za jednog Rusa se ne može reči da mu delo liči na bilo koje delo zapadnjačkog autora!), ali koji će vam držati pažnju do poslednje stranice. Takođe je individualna stvar kakav će ko zauzeti stav prema radnji romana, prema crkvi ili državi. Preporučujem da pročitate Ubistvo patrijarha jer je dobro da na našoj književnoj sceni postoje dela koja naliče Den Braunu (ovo je poređenje priređivača!), ali ipak se nadam se da će sledeći ovakav roman malo pametnije ili originalnije iskoristiti građu i ideje koje mu stoje na raspolaganju.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 8

Pogledaj komentare

8 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: