Slučaj "Zvonko Bušić"

Na visokim diplomatskim školama to će se ubuduće učiti kao "croatian timing", to kad – na primjer – usred američke antiterorističke histerije, kada George Bush izdaje bjanko licence-to-kill, bez suđenja i drugih formalnosti, usred ratne kampanje protiv Iraka kao saveznika terorističkog podzemlja i Al Qaidine bombaške kontraofenzive od Balija do Kenije, čak na istoj sjednici na kojoj je izglasana odluka da Hrvatska, kao odana članica antiterorističke alijanse, pošalje cijeli vod Vojne policije u Afganistan, kada dakle usred toga globalnog antiterorističkog konfužjuna hrvatski Sabor jednoglasno izglasa rezoluciju kojom se od američkih vlasti traži dobra volja i dopuštenje da se u neki od hrvatskih zatvora premjesti Zvonko Bušić, osuđen u SAD-u 1977. na doživotni zatvor zbog otmice aviona sa 83 putnika, prilikom koje je poginuo jedan američki policajac - dakle zbog klasičnog terorizma!

Nije, međutim, to ono što mene fascinira, jer pamti hrvatska dipomacija i glupljih tajminga i inicijativa, poput genijalne ideje nesuđenog hrvatskog nobelovca dr. Franje Tuđmana da baš on, otac bosanske tragedije (ili majka, svejedno, to neka ostane između njega i Miloševića), bude - glavni mirovni posrednik i kreator mira na Kosovu!

Ne zanima mene ovđe ni taj američki antiteroristički terorizam, ni onaj islamski protuantiteroristički, niti me u cijeloj toj priči zanima sâm Zvonko Bušić – ako me već pitate, meni je Bušić samo deminutiv od Bush. Evo, ja ću za potrebe ovoga teksta čak i izraziti svu kršćansku sućut s čovjekom koji u zatvoru boravi koliko i svojedobno Nelson Mendela, i uvjerenje da je čovjek već dovoljno kažnjen i da mu, u ovoj dobi, više nikad u životu neće pasti na pamet otimati putničke avione i podmetati eksplozivne naprave.

Mene, naime, zanima otkud sad ođednom tolika briga Tomčićeva i Tomčeva Sabora za Zvonka Bušića, briga kakvu u deset godina nije pokazao ni Tuđmanov muppet-show. Da su, recimo, naši zastupnici humanisti i altruisti, valjda bi izglasali nekakvu rezoluciju i za onoga našeg nesretnog pomorca koji zbog – kako se čini - podmetnute droge robija u Egiptu već cijelu vječnost.

Jasno je, dakle, da su motivi rezolucije druge vrste: ono što hrvatskoga otmičara aviona razlikuje od hrvatskoga dilera drogom jest plemenitost njegova čina. Život američkog policajca koji je poginuo demontirajući pakleni stroj naš je otmičar aviona ugradio u temelje buduće hrvatske države, dok bi nekoliko dekagrama heroina, kokaina, što li je već pronađeno u kabini onoga pomorca, moglo biti ugrađeno u temelje hrvatske države jedino kad bi tamo bio tajni bunker u koji bi tu drogu sakrio, recimo, neki general HVO-a.

Ono što mene, dakle, zanima jest pitanje čisto tehničke naravi: zašto Sabor traži njegov premještaj u neki od domovinskih pržuna? Odnosno, da budem precizniji, zašto – kad je Zvonko Bušić već nacionalni heroj nad čijom hudom sudbom jednoglasno jeca cijeli hrvatski Sabor - od Amerikanaca nisu lijepo tražili Bušićevo pomilovanje i puštanje na slobodu, već samo premještanje u drugi zatvor?

To mi, ljudi, recite: u čemu je razlika između američkoga i hrvatskog doživotnog zatvora? Koliko sam shvatio, on bi – čak i kad bi Amerikanci pristali na Bušićevo humano preseljenje – morao doživotno ostati u zatvoru, odnosno tek bi 2006. godine, pođednako u američkom i hrvatskom zatvoru, imao pravo na molbu za pomilovanje. O kojoj bi, naravno, odlučivao američki sud.

U čemu je onda razlika? Nemojte, mora je negđe biti, jer bi inače ispalo da su zastupnici našeg parlamenta idioti koji riskiraju odnose sa svojim Velikim Antiterorističkim Bratom zbog nečeg besmislenog i uzaludnog poput premještanja valova iz Tihog u Atlantski ocean. Je li to možda zbog komfora hrvatskih zatvora? Dopustite da, usprkos predodžbi o američkim kazamatima kakvu smo izgradili detaljnim uvidom u hollywoodsku penološku filmografiju, glasno posumnjam u to.

Teretane, biblioteke, sportske terene, kino-dvorane i koncerte Johnnyja Casha hrvatski uznici mogu samo sanjati, a luksuz poput radnog stola ili televizije Zvonko Bušić bi mogao dobiti jedino ako mu odvjetnik od Ministarstva pravosuđa i uprave KZ Lepoglava isposluje memorijalnu sobu dr. Franje Tuđmana. Kad bi, uostalom, samo komfor bio u pitanju, onda bih – na Bušićevu mjestu – radije tražio premještaj u Haag. Najzad, svaki ležerniji pristup doživotnom zatvoru Zvonka Bušića, poput u Hrvatskoj popularnih nagradnih vikenda, prema strogim američkim zakonima značio bi trenutačni povratak u američki zatvor.

Jedini, dakle, mogući odgovor na moje pitanje jest: golo betonsko tlo ćelije u Lepoglavi za Zvonka Bušića i zastupnike državnog Sabora samo je po sebi slobodni teritorij. Ta nakaradna logika – ako već moram robijati, robijat ću u hrvatskom zatvoru – podsjeća na onu predivnu narodnu poslovicu iz Tuđmanova doba: ako već moram biti opljačkan, neka me opljačka Hrvat. A da se nitko u svih ovih desetak godina nije zapitao zašto bismo uopće morali biti pljačkani ili hapšeni. Nitko se, naravno, to nije zapitao jer to je bila mjera hrvatske slobode: biti opljačkan od svojega, biti uhapšen od svojega, biti ubijen od svojega, biti pokopan na svome. Tko će, dakle, koga nego svoj svoga, i tko će na čijemu nego svoj na svome.

Da, Zvonko Bušić će, ako se Amerikanci slože s transferom, biti slobodan čovjek. Lepoglavske dimenzije hrvatske slobode – tri za dva metra – jesu gabariti u kojima danas manje-više živi svih četiri i pol milijuna slobodnih Hrvata. Izolirani od svijeta, sretni s pireom u prahu i pravom na poslijepodnevnu šetnju, bez posla, bez novca, u vlažnoj sobi s pogledom na golemi zid iza kojega, kažu, počinje život. S našim stražarima, policajcima i upravnicima zatvora, s našim herojima koji su za nas podmetali bombe i otimali avione.

Za tu slobodu se borio Zvonko Bušić, za nju je robijao četvrt stoljeća u zloglasnom Leavenworthu, u Kansasu, među strašnim, nabildanim Crncima i podmuklim Portorikancima. Pa zar nije, braćo Amerikanci, zaslužio svojih šest kvadrata oslobođenog teritorija?