Borat i Bridžit Džons dobili sina

Bar tako piše „Holivud reporter“ o filmu „Gangster te voli“ hrvatskog reditelja Nebojše Slijepčevića, koji je beogradsku premijeru imao 11. novembra u Dvorani Kulturnog centra Beograda, na festivalu „Slobodna zona“.

Razgovarao: Mladen Savković
Podeli

Sa malim zakašnjenjem, prohladnog novembarskog jutra, reditelj Nebojša Slijepčević i njegova saradnica, producentkinja Vanja Jambrović, stigli su na zakazani intervju, ispred Doma omladine. Odmah se pravdaju, kasnili su jer su pokušavali usput da pronađu pekaru. A tražili su pekaru jer su prethodne noći, nakon smehom i aplauzima ispraćene projekcije filma „zaginuli“ sa prijateljima koje gledaju uglavnom po festivalima. Doručak im je bio neophodan.

„I niste mogli da nađete pekaru u centru Beograda?"

„Ne, baš čudno. Našli smo pljeskavice i ćevape, ali ne i pekaru", odgovara reditelj u neverici.

„Našli ste pljeskavice u centru Beograda? A niste našli pekaru", i dalje insistiram u neverici.

U redu, očajnička vremena zahtevaju očajničke mere, pa smo „mesto vršenja intervjua“ pomerili stotinak metara dalje, do obližnje pekare. Ispostavilo se da je to odlična kombinacija, i kako će priznati Vanja po završetku intervjua, odličan savet – bolje je nahraniti sagovornika kao što je Nebojša, inače će biti mrzovoljan tokom celog intervjua.

„A to ti je savjet i koji dobijaju svi redatelji. Prvo što ujutru moraš učinit je da nahraniš ekipu, pa ti tek onda počinje snimanje“, objašnjava ona.

Kad su sendviči, peciva i kafe stigli, počeli smo da razgovaramo i o filmu „Gangster te voli“, neobičnoj dokumentarnoj priči, koja gde god da se pojavi izaziva oduševljenje. Samo u Hrvatskoj film je na tri festivalske projekcije privukao pet hiljada gledalaca.

„Svuda su reakcije zaista bile pozitivne, ali moram da izdvojim Split i tamnošnju projekciju u okviru Mediteran film festivala. Film je prikazivan na džinovskom platnu u bioskopu na otvorenom, gdje su se ljudi verali po drveću kada nije više bilo mjesta, i od prvog minuta čula se graja. Oni su vrištali, aplaudirali, komentarirali... Čak su se čule i ponude za glavnu junakinju Maju, tražili su da joj proslijedimo brojeve telefona. Takvu euforiju nigdje nisam vidjela i ne znam da li ću je ponovo sa nekim drugim filmom doživjeti“, priča Vanja.

Ko je zapravo taj Gangster koji izaziva toliku euforiju? Ko je Maja? I šta njih povezuje?

Gangster je nadimak Nediljka Babića, koji je pre četvrt veka odustao od postavljanja i spajanja parketa i posvetio se spajanju usamljenih srca. Njegovo provodadžisanje uskoro je postalo unosan posao, a glas o njemu proneo se u celoj Hrvatskoj. Tako je priča stigla i do producentkinje Vanje, koja ju je podelila sa Nebojšom.

„Imao sam ideju da snimim film o dogovorenim brakovima u Hrvatskoj, o strankinjama koje dolaze ovdje da sklope brak. Onda smo krenuli u istraživanje i nismo mogli da nađemo interesantnu priču. Čak i kada je Vanja došla sa materijalom iz novina o nekom Gangsteru koji živi u Imotskom, činio mi se kao prilično nezanimljiv tip“, priznaje Slijepčević. „Iz toga što su mediji pisali o njemu stekao sam dojam da je on nekakav bizarni prevarant. Mislim, on je u novinama uglavnom dobijao prostor tokom sezone kiselih krastavaca. Znate ono kada ljeti u novinama nema o čemu da se piše, pa posljednju stranu prevplave razne bizarnosti. E tu se pojavljivao Gangster.“

Međutim, kada su se on i producentkinja zaputili u posetu Nediljku Babiću, utisak je bio znatno drugačiji.

„Nije nam trebalo dugo da shvatimo da je on idealan lik. Toliko je dobar pripovjedač da smo već taj prvi audio-snimak, napravljen samo za naše potrebe, na kraju uvrstili u film“, otkriva Slijepčević. Od tada do završetka filma prošle su tri godine, ali ni u jednom trenutku Gangster nije posumnjao u namere filmskog tima, niti je sumnjao u uspeh filma.

„On je od početka bio oduševljen idejom i to iz nekoliko razloga. Prvo je mislio kako je apsolutno vrijedan filma. Što se ispostavilo kao točno. Drugo, on je svjestan da je već negdje na zalazu svoje karijere i ovaj film osjeća kao... Ne baš kao testament. Ali zauzeo je taj stav da ako sada ne snimi film, nikada ga više snimiti neće“, navodi reditelj.

Osim svega toga, postoji još jedna „nepravda“, dodaje Slijepčević. Pre desetak godina u Hrvatskoj je snimljen igrani film „Oprosti za kung fu“, a jedan od likova u tom filmu bio je upravo lik Gangstera. Njega ipak nije igrao Nediljko, već profesionalni glumac.

„Ali ja sam siguran“, nastavlja Slijepčević, „da su tada uzeli Nediljka, to bi za to vrijeme bio skoro avangardan potez, raditi sa naturščikom. A i film bi sigurno dobio na kvaliteti i autentičnosti sa Nediljkom u njemu.“

Snimanje filma nailazilo je na brojne poteškoće, jer je trebalo naći junakinju koja će sa Nediljkom izneti celu priču. Početna ideja bila je da se priča ispriča iz ugla žene, jer u kinematografiji postoji znatno manje takvih priča.

„Ispod naizgled šaljive površine krije se prava tema o predrasudama, prije svega nacionalnim, i tome kako one utiču na sudbinu ljudi“, zaključuje on.

Producentkinja Jambrović dodaje da je traženje prave priče i junaka filma trajalo veoma dugo i prve godine nije se desilo gotovo ništa. Ipak nisu želeli svi da pred kamerama priznaju kako im je potrebna pomoć u pronalaženju partnera... A onda se Nediljkovoj kacelariji javila Bugarka Maja i već je tada postalo jasno da je priča na pomolu.

„Što se Nediljka tiče, on je bio i voljan da sarađuje, i sjajan je karakter. Ali naći glavnu protagonisticu sa druge strane bilo je najteže. Trebala nam je ženska priča kako bismo prikazali i njenu ulogu u patrijarhalnom društvu, i to ulogu žene koja nije prilagođena takvoj sredini. Nediljko ionako ima većinu muških klijenata, ali mnogi od njih se ne žele snimat jer je to na neki način sramotno“, kaže producentkinja filma.

A šta kaže Maja?

Maja još nije videla film, jer zbog trudnoće nije mogla da dođe na premijeru.

„Ona se porodila prije dva mjeseca, i sada Vanja i ja gledamo kako da priredimo neku projekciju za nju. Željeli smo sve troje da odgledamo film zajedno, jer mislim da je to veoma važno. Ona je vidjela sirove materijale, ali još uvijek nije vidjela gotov film“, priča Slijepčević.

Tako je priča „Gangster te voli“ dobila pozitivan vetar u leđa. Krenula je zajednička potraga za Majinim partnerom, uz mnogo odbijanja, izvinjavanja, nerazumevanja i ljubavi. Sve to vreme, saglasni su autori filma, bilo je važno čuvati svoje junake i ne izigrati njihovo poverenje.

„Mislim da je to u dokumentarnom žanru veoma važno i teško, ispričati priču koju želiš a da poštuješ likove. To nisu profesionalni glumci, ta priča nije izmišljenja. Oni izlažu sebe i svoj život, i uz to se žele uvijek prikazati u najboljem svijetlu“, tvrdi producentkinja Jambrović. „Ali ono što po dramaturgiji filma više odgovara nama kao autorima, je to da oni budu što prirodniji i da svoje probleme što prirodnije predstave i razlože.“

U slučaju Gangstera i njegove klijentkinje, a sada već i prijateljice Maje, to je dalo veoma dobre rezultate. Film je se već mesecima uspešno prikazuje na brojnim festivalima, od Rusije na istoku, do Los Anđelesa na zapadu. I, bar kako tvrdi Slijepčević, svuda postiže odličan uspeh, o čemu svedoče i tri nagrade publike. Iako je strancima teško razumeti poneke šale inspirisane lokalnim problemima i tradicijom, pozitivna reakcije nigde nije izostala. I posle svake projekcije, kada bi otkrili publici da je priča o Maji posle filma dobila srećan kraj, da je ona sada u vezi i da je rodila drugo dete, publika je oduševljeno aplaudirala.

Zanimljivo je da su na predstojećem filmskom festivalu u Turskoj selektori uvrstili film u takmičarski program igranih filmova, sa najboljim evropskim igranim ostvarenjima, pa su se dvoje autora našli u čudu, pitajući se da li je u pitanju propust, ili neko nije shvatio da je reč o dokumentarnoj priči. Neobična situacija ima i svoju pozitivnu stranu, tvrdi Slijepčević, jer pokazuje da danas dokumentarni filmovi mogu da stoje rame uz rame sa igranim, što do pre nekoliko godina, tvrdi on, nije bilo moguće pre svega zbog tehničkih razloga.

„Mi nismo ni razmišljali da snimamo igrani film i mislim da je dokumentarni film, pogotovo kada su u pitanju male, nacionalne kinematografije, najjači adut koji imamo. To su filmovi koji pričaju naše priče, autentični su i nama bliski, a ukoliko su dobro ispričani, mogu da komuniciraju i sa publikom na drugim krajevima svijeta.“

Ima li života posle festivala?

Više puta tokom razgovora oboje pominju festivale i bioskopsku distribuciju i uvereni su da, iako se od distribucije danas ne živi, film može osvojiti bioskope.

„Plan nam je, i skoro ćemo izvjesno potpisat ugovor za prikazivanje filma u bioskope, vjerojatno i u Srbiji, jer mislimo da priča može da ide kao bilo koji drugi igrani film“, tvrdi producentkinja Jambrović. „Mnogi nas pitaju i zašto filma nema na Jutjubu i torentima. Ne bježimo ni od toga. Zapravo, mislim da kroz neko vrijeme, posle festivala, bioskopa i distribucije, film mora da se nađe na Jutjubu, jer je to super alatka koju možemo da iskoristimo i dođemo do nove publike.“

Upravo zbog toga Slijepčević ne odustaje od snimanja dokumentaraca i već ima ideju za sledeći projekat. Ali nije siguran da li treba da je otkriva već sada...

„Ma hajde, ja vas doveo u toliko traženu pekaru, a vi nećete da otkrijete o čemu je reč. Iako ste u jednom intervjuu rekli da je tema zanimljiva i za Hrvatsku i za Srbiju“, insistiram i dalje.

„Ma čuj, nije problem da ja ne želim kazat o čemu je film, nego...“

„A što i da ne kažemo?“, ubacuje se Vanja. „Možemo da otkrijemo bar ideju!“

Dakle...

„Pripremam dokumentarac čija će radnja biti smještena u osmi i deveti mjesec 1995. godine. Ali mi je neprijatno da pričam o tome, jer još ne znamo šta će tačno biti. Znamo samo da će to biti dokumentarac koji ćemo pričati na nekonvencionalan, i čini mi se za nas do sada neviđen način, i da ćemo temi prići na sasvim neočekivan pristup. Ali ne smijem baš sve sad reći, jer je sve još samo ideja“, otkriva Slijepčević.

Priča nas je odvela i u pravcu još jednog dokumentarca, filma „Selo bez žena“ Srđana Šarenca, koji je 2010. takođe prikazan na „Slobodnoj zoni“. Upućujem ih na to srpsko ostvarenje, da bi oni kroz smeh odgovorili:

„Kako da ne znamo za taj film!? Ali u Hrvatskoj se o njemu govori kao o hrvatskom filmu, jer je, koliko znamo, dobar dio novaca došao od producenata iz Hrvatske.“

Vanja još dodaje: „Mada, koliko je to uopšte važno, čiji je film i ko ga je platio. To može biti važno za producente i autore, za publiku to uopšte nije bitno, sve dok može da uspostavi odnos sa filmom i da uživa u priči, kao što je to učinila i publika na ’Slobodnoj zoni’.“

Onda besmisleno postaje i pitanje čiji je „Gangster“. Može biti da je on zaista sin Borata i Bridžit Džons, kao što je Stiven Dalton napisao u svojoj recenziji filma za „Holivud reporter“.

strana 1 od 6 idi na stranu