112, 111, 110 do EP u Španiji...šta još čekamo!?

Sredina je maja, a ono što uvek zaokuplja našu košarkašku javnost u ovom periodu godine pored aktuelnih dešavanja u završnici domaćeg šampionata, jeste kako će naš nacionalni tim odigrati na velikom šampionatu te godine(olimpijski turnir, evropsko ili svetsko prvenstvo), kakvi su protivnici, ko su glavni konkurenti za visok plasman, kako će izgledati naša ekipa....

Izvor: Ilija Kovaèiæ

Ponedeljak, 14.05.2007.

21:42

Default images

Međutim, ovoga puta, samo 112 dana do početka Evropskog šampionata u Španiji, ne zna se ni ko je selektor prve reprezentacije Srbije (Dragan Šakota ima ugovor sa KSSCG, a Upravni odbor KSS tek treba da odluči ko će voditi reprezentaciju u narednom periodu), ne zna se ni ko će nositi dres sa nacionalnim grbom (spisak kandidata još uvek nije objavljen), ne zna se ni  plan priprema. Ukoliko bi se sprovela anketa među ljudima koji sebe nazivaju košarkaškim "zaluđenicima", veoma mali broj njih bi znao da će naša reprezentacija u prvoj fazi Evropskog šampionata u Španiji igrati u Granadi, a da će protivnici biti Grčka, Rusija i tim iz kvalifikacija.

Prošla je skoro godina od razdruživanja sa Crnom Gorom, a nacionalni košarkaški savez počeo je da funkcioniše tek pre mesec dana kada je na čelo stigao Dragan Kapičić. Da li smo se opet kasno probudili, vreme će pokazati, ali je definitivno činjenica da više nismo košarkaška velesila(iako na FIBA rang listi zauzimamo visoko četvrto mesto na svetu iza SAD, Argentine i Španije – doduše još uvek se računamo kao Jugoslavija), da više nemamo najkvalitetnije igrače u evropskim i svetskim razmerama, ali sve bi to možda i moglo da se pokrije, kada ne bi o onim glavnim stvarima počeli da razmišljamo u minut do 12.
Dok smo bili na vrhu, selektor se znao godinu dana pre početka takmičenja, plan priprema minimum šest meseci pre leta, a čitava nacija mogla je da nabroji makar osam od 12 sigurnih igrača koji će nositi dres nacionalnog tima. Vlade Divac, Žarko Paspalj, Aleksandar Đorđević, Predrag Danilović, Predrag Stojaković, Zoran Savić, Dejan Bodiroga, Željko Rebrača...u svoje vreme bili su nosioci igre u najboljim evropskim i NBA timovima, nisu postavljali pitanje da li će ili možda neće igrati za reprezentaciju, a dobra atmosfera u reprezentaciji nije bila obična šminka za javnost, već je zaista postojao timski duh, tačno se znalo ko šta treba da radi na terenu, a ako je i bilo nekih razmirica, one su tokom treninga i utakmica nestajale.

Danas, izuzev eventualno Igora Rakočevića koji je stub igre Taukeramike, u vrhunskim timovima Evrolige nemamo glavne igrače (Vujanić i Tomašević jesu bitni "šrafovi" u mašineriji Panatinaikosa, ali nisu prve opcije na svojim pozicijama), a osim navedenih igrača i čitavog tima Partizana u preostalom 21 timu ima samo sedam srpskih igrača - Popović, Raičević (Dinamo Moskva), Bodiroga, Aškrabić (Lotomatika), Nađfeji, Šljivančanin (Keln) i Štimac (Žalgiris). Slična je situacija u NBA – Peđa Stojaković je čitave sezone povređen, povredu je doživeo i Nenad Krstić, Saša Pavlović igra fantastično u timu gde je LeBron Džejms "tata za sve", Darko Miličić je konačno imao konstantnu sezonu iza Dvajta Hauarda, Marko Jarić je starter ali na poziciji niskog krila, Vladimir Radmanović je neozbiljno shvatio svoju epizodu u Los Anđeles Lejkersima. Igrači iz ovog ili onog razloga odbijaju pozive da zaigraju za reprezentaciju, a kulminacija loših međuljudskih odnosa dogodila se na Evropskom šampionatu pre dve godine u našoj zemlji, kada su svi očekivali da ćemo zablistati i u tek izgrađenoj Beogradskoj Areni povratiti primat na Starom kontinentu.

S druge strane Savez je ranije konstantno imao kontakt sa svima potencijalnim reprezentativcima, interesovao se i za najmanje probleme, hvalio dobre partije, izlazio u susret. Šta se to dogodilo u međuvremenu? Da li smo zaboravili da komuniciramo u eri mobilnih telefona treće generacije, e-maila i interneta koji putem skype-a omogućuje besplatnu video komunikaciju sa ljudima u svakom delu planete ili ne znamo da razgovaramo o pravim stvarima? Moramo biti svesni da se vremena i okolnosti menjaju. Koliko mi to hteli ili ne, potrebna je ekstraordinarna motivacija, da bi se jedan igrač maksimalno stimulisao da zaigra za reprezentaciju. Košarka i sport uopšte je svojevrstan biznis u kome na žalost nema milosti. Treba se staviti u poziciju jednog potencijalnog reprezentativca i pokušati pronaći model stimulacije da bi se on odazvao pozivu.
Možda smo mi takav narod, možda su nas i prethodne generacije košarkaša razmazile i navikle na uspeh, ali realno postavljeno pitanje je: koja je i kolika u srpskoj javnosti granica između uspeha i neuspeha na košarkaškim takmičenjima? Ona je do sada bila izuzetno tanka i obično se nalazila između prvog i drugog mesta, pa se tako posle nerealno očekivanih visokih plasmana, u poslednje vreme često dešavalo da su naši košarkaši koje smo dizali u nebesa i proglašavali bogovima stavljani na javni stub srama i kritike.

Primer Branka Jorovića je posebna priča. Ovaj talentovani košarkaš je zarad nacionalnih interesa i igre u dresu reprezentacije izgubio ugovor vredan milion i po evra kojim bi materijalno obezbedio budućnost svoje porodice. Jorović se teže povredio na turniru pred početak Svetskog prvenstva u Japanu, pa je ne samo izgubio već dogovoren transfer u špansku Đironu, nego je propustio i čitavu takmičarsku sezone. I, šta se desilo posle svega? Da li je neko rekao hvala Joroviću, da li je neko pisao o Joroviću posle lošeg rezultata na planetarnom prvenstvu u Japanu, da li je neko naveo Jorovića kao najpozitivniji primer ljubavi prema domovini, poštovanja prema nacionalnom dresu i čitavoj naciji?

Nastup u reprezentaciji je na dobrovoljnoj bazi. On zahteva velika odricanja privatna i poslovna, donosi veliki rizik, a satisfakcija je samo u slučaju zlatne medalje, dočeka ispred Skupštine, slavlja...Zbog čega bi jedan košarkaški prvotimac stavljao sebe u situaciju da bude na stubu srama čitave nacije, da svoju profesionalnu karijeru žrtvuje zarad nacionalnih interesa, da period odmora od izuzetno naporne sezone, koje bi trebalo da posveti svojoj porodici zameni dvoipomesečnim ciklusom teških treninga i napetih i iscrpljujućih utakmica. Da li bi se prosečan građanin naše zemlje dobrovoljno odrekao godišnjeg odmora, da bi bez materijalne nadoknade radio na sticanju ugleda firme u kojoj je zaposlen u svetu. Sa druge strane u svetu i danas postoje svetli primeri poput Dirka Novickog, Pau Gasola, Tonija Parkera....Treba samo gledati, učiti i pronaći pravi model stimulacije i razgovora.
Od poslednjeg uspeha naše reprezentacije 2002. godine u Indijanapolisu za pet godina promenili smo četiri predsednika Saveza (Cerović, Babić, Knežević, Kapičić), tri selektora (Vujošević, Obradović, Šakota), a na 4 šampionata (dva Evropska u Švedskoj i SCG, Olimpijskim igrama u Atini i Svetskom prvenstvu u Japanu) dres našeg nacionalnog tima nosio je čak 31 igrač (Darko Miličić, Mile Ilić, Kosta Perović, Miroslav Raičević, Goran Nikolić, Ognjen Aškrabić, Branko Jorović, Igor Rakočević, Uroš Tripković, Vule Avdalović, Bojan Popović, Marko Marinović, Dejan Bodiroga, Vladimir Radmanović, Vlado Šćepanović, Marko Jarić, Željko Rebrača, Nenad Krstić, Dejan Milojević, Milan Gurović, Predrag Drobnjak, Đuro Ostojić, Petar Popović, Dejan Tomašević, Aleksandar Pavlović, Dejan Bodiroga, Miloš Vujanić, Dušan Vukčević, Dejan Koturović, Nebojša Bogavac i Predrag Stojaković).

Da li zbog svega toga postoji koncept rada "A" selekcije i uopšte rada saveza? Kada pričamo samo o prošlom takmičenju, Dragan Šakota je uz podršku čelnih ljudi Saveza i Stučnog saveta podmladio tim na Svetskom šampionatu u Japanu (za koji, da podsetimo nismo učešće izborili na parketu, već specijalnom pozivnicom da branimo titulu prvaka) sa više ili manje uspeha. Takav eksperiment u Španiji nije moguć. Ovo Evropsko prvenstvo je kvalifikaciono za Olimpijske igre u Pekingu 2008. godine na kome će se zaista pojaviti 12 najboljih svetskih timova. Za Olimpijske igre kvalifikovali su se Kina kao domaćin i Španija kao svetski prvak. Što se Evrope tiče – dva najbolje plasirana tima sa ovogodišnjeg prvenstva(ne računajući Španiju koja se već kvalifikovala) imaće direktan plasman u Peking, a još tri će obezbediti mesto na novom kvalifikacionom turniru koji će se održati od 6. do 18. jula 2008. godine pored još devet ekipa iz celog sveta – sa koga će tri prvoplasirane proći na Igre. Konkurencija će biti žestoka – Grčka, Nemačka, Francuska, Rusija, Litvanija, Turska, Italija, Hrvatska i Slovenija imaju ambiciju da se kvalifikuju na Olimpijski turnir, pa samim tim i treba očekivati vrlo težak posao.

Kvalitetnu reprezentaciju imaćemo samo ako imamo kvalitetne igrače, kvalitetne trenere i kvalitetne čelnike saveza. Kvalitetni igrači i treneri se stvaraju samo u kvalitetnim ligama i takmičenjima. Iz tog razloga treba da raduju dobre igre Partizana u Evroligi i FMP-a u ULEB kupu, ali i pojedinaca koji igraju u najboljim timovima. Čelnici saveza postaju kvalitetni odlukama koje donose. Vremena je malo, pokažimo strpljenje, podršku i razumevanje pa onda sudimo 17. septembra o onome što se dogodilo u Granadi i nadamo se Madridu.

U sledećoj epizodi: Ko su kandidati za dres košarkaške reprezentacije Srbije?

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

39 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Uništeno; Zelenski: Hvala na preciznosti

U ukrajinskom napadu na vojni aerodrom na Krimu u sredu ozbiljno su oštećena četiri lansera raketa, tri radarske stanice i druga oprema, saopštila je danas Ukrajinska vojna obaveštajna agencija.

14:21

18.4.2024.

1 d

Podeli: