Mladen Krstajić: ''Dani su mi ovde nekako isti''

Mladen Krstajić, nekada igrač Čelika, Sente i Kikinde, kasnije profesionalac u Partizanu i Verderu iz Bremena, danas igra za Šalke iz Gelzenkirhena. Za B92 priča o svojoj karijeri, o tome kako trenutno živi i kakvi su mu planovi.

Izvor: Miloš Šaranoviæ

Sreda, 26.12.2007.

18:33

Default images

''Promenio sam tri zemlje. U Bosni mi je familija, u Republici Srpskoj u Bijeljini. U Beogradu i Vojvodini odakle sam oženjen provodim slobodno vreme. U Nemačkoj radim. Ali sigurno je da mi je Srbija na prvom mestu jer sam otišao sa 18 sada imam 33 tako da sam 15 godina vezan za Srbiju, skoro svaki mesec sam u Srbiji. Tako da mi je ipak Srbija na prvom mestu, pa Bosna pa Nemačka.''

Za Krstajića je bio san da zaigra za Čelik, ali nije ni slutio da će postati i prvotimac Partizana, kluba za koga je ceo život navijao.

''Nadao sam se da ću igrati za Čelik, da ću biti prvotimac Čelika, ali to je bio samo san. Čelik je u to vreme bio zaista organizovan, jake firme su stojale iza Čelika, bio je stabilan drugoligaš i povremeno je ulazio u prvu ligu. Kada sam krenuo da treniram fudbal sa 10 godina to je bilo zato što volim fudbal. Ja sam voleo i košarku i rukomet sam igrao za školu, kao i odbojku. Igrao sam zato što sam malo više voleo fudbal pa 'ajde da treniram fudbal i više mi je ležeo. Ali nisam ni sanjao da ću igrati u Šalkeu, Ligu šampiona, da ću igrati u Partizanu za koji sam od rođenja navijao i ja i kompletna moja porodica. Mislim da je bilo nerealno očekivati i razmišljati o tome.''

U Srbiju je došao zbog rata u Bosni i raspada Jugoslavije.

''Ja sam 1992. izbegao iz Bosne i došao Kikindu zato što mi se sestra udala u Kikindi 1990. godine tako da mi je bila opcija da odem ili u Kikindu ili u Crnu Goru gde mi je sva rodbina od moga oca, u Podgoricu ili Nikšić ili Žabljak. Imao sam kontakt sa Sutjeskom, tada je Peca Raković bio trener Sutjeske i imali smo razgovor, ali presudilo je to što mi je sestra bila u Kikindi i iskreno rečeno nisam se pokajao. Odgovara mi Vojvodina, taj mentalitet, valjda što su mirniji, a ja malo impulsivan Bosanac.''
Klub u Kikindi stoji prilično loše, postoji priča da je Krstajić jedan od ljudi koji pokušavaju da mu vrate ugled.

''Poslednjih pet, šest godina su dotakli dno, bio je pred gašenjem. Ne uz moju pomoć već pomoć mojih prijatelje, prvi Čanak kojeg su mnogi osporavali ali kojeg ja i dan danas cenim i koji mi je bio direktor tada i danas mi je veliki prijatelj i on me je nagovorio na to da pokušamo da pomognemo i da izvučemo iz te situacije u kojoj se danas nalazi. Međutim, ne možeš sve sam da uradiš pogotovo što ja živim u Nemačkoj, a Kikinda je oko 2000 km udaljena. Odlučili smo da uđemo u priču s predsednikom opštine koji nas je stvarno podržao i koji stoji iza čitavog projekta. Prvo treba infrastrukturu srediti da bi pokušali prvo da uđemo u treću ligu, a tek posle da napravimo neku školu fudbala na bazi kluba. Cilj mi je da ta deca imaju osnovne uslove za rad, teren, opremu za treninge, lopte. To je osnovno odakle mladi grač može da krene i da razmišlja o nečemu velikom.''

Prvo je stigla ponuda Crvene zvezde, ali se ubrzo i Partizan zainteresovao i tada nije bilo dvoumljenja.

''Kada sam izbegao u aprilu 1992. godine, ja sam prvo došao u Sentu, tamo sam bio pola godine i tada me je Čanak, koji je bio direktor Kikinde, gledao na treningu. Ista situacija se desila sa Zvezdom jer je mene Zvezda gledala, igrali smo prijateljsku utakmicu sa Zvezdom. Odigrali smo dobro, ja sam im zapao za oko. Tada je Ljupko Petrović bio u Zvezda koja je stvarno bila jak klub. Bili su zainteresovani da me angažuju kao klinca, ne da ja budem neko pojačanje što je meni sa sportske strane bilo idealno, ali kao navijaču Partizana... Ali šta da radim, nemaš ništa u životu, sve si izgubio, kuću, oca nisam bio video dve i po godine, majka i sestra su mi bile u Srbiji. Ideš samo da pokušaš da zaradiš hleb za porodicu. Kad su ljudi iz Kikinde rekli da je Zvezda zainteresovana za mene, meni je bila čast da me jedan takav klub traži. Ali sve se brzo izdešavalo, priča je došla do Partizana, do Bjekovića. U dva dana se sve rešavalo. Partizan je nazvao klub i kad su mi sve rekli automatski sam zaboravio Zvezdu.''
Utakmice u evropskim takmičenjima su mu najviše ostale u sećanju.

''Ostali su mi derbiji u sećanju, evropske utakmice protiv Lacija, Njukasla. Bilo je tu sigurno i loših rezultata, na primer Dinamo u Zagrebu gde smo primili pet komada. Prva utakmica sa Dinamom u Beogradu gde smo pobedili, gde je Dinamo stvarno imao bolju ekipu. Četiri i po godine za nezaborav, ostaće mi večno u sećanju. Odjednom sam od anonimca došao u Partizan i ostavio neki trag u Partizanu.''

I dolazak u Bremen je bio neočekivan.

''U Bremen sam došao igrom slučaja. Imao sam predugovor sa Seltom to je bilo gotovo sigurno da se završi. Međutim, iskomplikovalo se tada 1999, 2000. tako da smo raskinuli to i tad su mi sve lađe potonule, bio sam se pomirio sa sudbinom. Tada je bilo i bombardovanje i stvarno loša situacija u Srbija. Mislio sam da ću ostati u Partizanu, potpisaću novi ugovor na četiri godine. Iz ničega se pojavio Bremen. Tražili su beka i bili zainteresovani za mene.''

U Bremenu je zahvaljujući odličnim igrama, brzo postao ljubimac navijača.

''Kada sam otišao iz Bremena, ostao je žal za mnom od navijača. Ušao sam na mala vrata u Bremen, a otišao na velika sa duplom krunom. Ali, bez lažne skromnosti, mislim da me je uprava u tom trenutku potcenila. Mislili su da će me zadržati za nešto malo više para, da ću ostati, da ću biti zadovoljan. Možda zato što ja dolazim sa Balkana, iz takve situacije. Međutim, meni je bio cilj da igram u nekom većem klubu ako mogu, tada sam već imao 30 godina. Mi igramo da zaradimo novac. Gledao sam i finansijsku i sportsku stranu. Igrom slučaja pojavio se Šalke i to je bilo gotovo za pet minuta. Uslove koje sam postavio ljudi su prihvatili. Tražio sam četiri, dobio sam pet godina. Uvek mi je drago kad odem u Bremen da vidim da me ljudi tamo poštuju i cene.''
Gelzenkirhen ima 250.000, stadion ima 62.000, a Šalke ima prosečno 61.000 navijača.

''Ovo je rudarska oblast. Ljudi ovde vole fudbal. Grad jeste mali, ali armija navijača je ogromna, prostire se sve do Austrije, Luksemburga, možda imamo više navijača u Minhenu od Bajerna. To je neverovatno koliko se ovaj klub voli i ovih 62.000 mesta koliki je lapacitet i ovaj stadion je mali kolika je potražnja. Iako je ovo rudarsko mesto, ljudi nemaju toliko para da mogu sebi da priušte da gledaju svaku utakmicu Šalkea, ali oni su takvi. Odvojili bi od ručka, ali će kupiti kartu i to treba poštovati. Kompletan Šalke to ceni i nekad više gledamo da se ugodi navijačima nego nama.''

U Bundesligi nema toliko zvučnih transfera kao u Italiji, Španiji ili Engleskoj.

''Sigurno je da je španska liga kvalitetnija, i engleska , možda i italijanska, koja je malo stagnirala zbog svih dešavanja. Ovde je i politika države takva da se ne ide preko nekog limita. Ovde ljudi ipak gledaju socijalne slučajeve, kako ljudi zarađuju. Kad bi se pojavio neki fudbaler kome kome bi ugovor bio 10 miliona, odmah bi se postavilo pitanje da li se to isplati. U Nemačkoj ima oko 4 miliona nezaposlenih, dosta socijalnih slučajeva. Dosta i država diktira to da se liga izjednači, da ne bude velikih izdataka. Interesovanje za utakmice tokom nedelje nisam siguran da to ima u drugim zemljama.''

Najteže gostovanje je Alemanija Ahen.

''Prošle godine je bio vruć teren Alemanija Ahen. Tamo na stadionu nema atletske staze, gde nema dva metra od terena. Navijači su stvarno bučni. Stadion prima 20.000 ljudi. Kompletan stadion je na nogama 90 minuta. Ne znam da li to s godinama dolazi, ali nekad mi je teže izaći na teren nego na utakmicu.''
Prvi put je zaigrao u Ligi šampiona tek u dresu Šalkea.

''Liga šampiona je krem evropskog i svetskog fudbala. Igraju najbolje evropske ekipe. Sigurno je da je čast svakom igraču da igra u LŠ bar jednu sezonu. Ja igram tek drugu sezonu u LŠ. Stvarno je poseban osećaj. Kada dođu utorak i sreda i treba da igraš kod kuće ili u gostima LŠ, zaboraviš šta se desilo pre dva, tri dana u ligi ili kupu koje igrate u svojoj državi. Prve godine nismo imali dobre rezultate. Šalke je posle dužeg vremena igrao LŠ i sigurno da je svaka grupa podjednako jaka i da ne možeš da se opustiš. To su te utakmice gde se igra taktički, odlučuju momenti, koncentracija.''

Prve tri utakmice za reprezentaciju igrao je sa Makedonijom.

''Mislim da je prva bila u Makedoniji, 3:1 ili 4:1 i tada su bili ljudi iz Breman došli da me gledaju. I u Beogradu smo igrali sa Makedonijom i to su bile neke kvalifikacije. Ja sam sa 26 godina prvi put igrao za neku selekciju. Nisam igrao ni za jednu mlađu selekciju. Drago mi je što sam upao u reprezentaciju a da me nije niko gurao. Drago mi je da se tako desilo.''

Skoro si se više puta povređivao za reprezentaciju nego za sve klubove zajedno.

''Nije mi žao zbog toga. Još kao klinac sam gledao reprezentaciju, taj izlazak igrača na teren, himna, bez obzira što je himna bila 'Hej, Sloveni' kada sam ja igrao prvu utakmicu za reprezenatciju, oči su mi bile pune suza, nije mi bilo svejedno. Znam da su mi roditelji plakali kod kuće. I dan danas imam poseban osećaj kad igram za reprezentaciju. Odigrao sam 56 utakmica i pokušao sam svaku da odigram maksimalno što sam mogao u tom momentu. Nisam svaku odigrao dobro, bilo je tu i loših partija. Nekada sam igrao toliko loše da sledeću nisam ni zaslužio da budem u timu. Zadnja utakmica protiv Belgije, gde sam ja direktan krivac za poraz. Jednostavno je to gledam kao sport, gde čovek nije mašina da možeš u svakom momentu da daš 100 posto. Nekada nisi ni psihički spreman za utakmicu ali ne možeš to da kažeš. Ja sam takav tip da i kad me boli mogu da igram neću da prijavim. Nisam od onih koji kuka kako ću, šta ću, povređen sam. Ako si izašao na utakmicu, to je ktaj, znači da si spreman. Nije mi žao za ove povrede koje sam imao u reprezentaciji. Drago mi je da sam učesnik tih utakmica i da sam odigrao tih 56 utakmica.''
Još uvek ne zna do kada će igrati za nacionalni tim Srbije.

''Sigurno da je opterećenje da sa 33 godine igraš nego kad sam bio klinac kad sam mogao da igram svaki dan. Ali iskreno lakše mi je da igram utakmice sreda-subota ritam kad prođu pripreme, nego da treniram svaki dan dva puta. Iskustvom nekad možeš da igraš utakmicu bez obzirada li si spreman ili ne što se tiče fizički. Sigurno nije lako, ali imaš dan posle utakmice oporavak, nemaš neki poseban trening i posle dolazi ti dan za pripremu za utakmicu tako da si četiri dana u funkciji što se tiče utakmice. Ovako se osećam dobro. Imao sam neku povredu pa me je ukočila malo. Dok me budu noge nosile sigurno da ću igrati, ne znam da li na nivou Šalkea ali ću možda igrati u nekom manjem klubu od Šalkea dok budem mogao. Mislim da nema razloga da prestajem.''

Posle završetka igračke karijere najverovatnije će se vratiti u Srbiju.

''Ja sam jako vezan za svoju porodicu, prijatelje, za Srbiju sigurno 99 posto da ću se vratiti u Srbiju. E sad koja funkcija i gde, u kojem pravcu se okrenuti, razmišljam o nekom trenerskom poslu ili nešto u tom smislu, ali još ne znam. Imam još dve godine u Šalkeu i oni nešto razmišljaju da me zadrže kao nekog skauta. Sve je to ok, sve ja to cenim ali dani su mi ovde nekako svi isti. Nekako mi više odgovara Srbija bez obzira što je frka-trka i tamo, što još nismo sređeni kao Nemačka da kad se negde pojaviš da središ za minut, dva, u Srbiji za to treba 2-3 dana. Fali nam malo ta organitzacija.''

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

35 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: