Ponedeljak, 05.12.2011.

10:26

Wilco u Berlinu: Moguća Nemačka

Koncert grupe Wilco u Berlinu otvoren je pesmom One Sunday Morning, koja zatvara The Whole Love. Smirena i introspektivna, ova neverovatna stvar je zbog svoje folk osnove mnoge podsetila na početke Wilca, pa i na Tvidijev prvi bend, Uncle Tupelo.

Autor: Piše: Milan Vukelić

Podrazumevana plava slika

Put od Šarlotenburga do Krojcberga, dva berlinska kvarta, trebalo je da traje mnogo kraće od 45 minuta, koliko nam je trebalo da kolima stignemo do Möckernstraße 10. Na toj adresi se nalazi Tempodrom, koncertni prostor u kojem je te večeri svirala američka grupa Wilco, a za 15 sati tamo je bio ugovoren intervju s njihovim gitaristom Nelsom Klajnom.

Ali, Berlin je blokiran. U toku su antikapitalističke demonstracije, pa je policija zatvorila sve ulice u okolini Brandenburške kapije i zgrade parlamenta. Occupy Reichstag!

Ipak, zahvaljujući GPS-u, svakako jednom od najvećih izuma u ljudskoj istoriji, nekako uspevamo da se izvučemo iz gungule koju čine sluđeni vozači, polizeici i savršeno dizajnirani antikapitalisti. Vlada parkira pežo u blizini socrealistički impresivnog Tempodroma, uspevamo da prođemo i DDR-tete iz sikjuritija i na razgovor s Nelsom Klajnom stižemo s dobrih 25 minuta zakašnjenja.

Pripreme za koncert uveliko su u toku, a na putu do bekstejdža na podu hodnika vidimo basistu Wilca Džona Stirata kako kucka poruke na telefonu. Stirat je uz Džefa Tvidija jedini originalni član grupe, koju u poslednjih pet godina čine još multiinstrumentalista Pet Sanson, klavijaturista Mikael Jorgensen i bubnjar Glen Kouči.

Tu je, naravno, i Nels Klajn, čudesni gitarista kojeg je Tvidi pozvao da se bendu pridruži neposredno nakon objavljivanja albuma A Ghost Is Born, verovatno najuvrnutije ploče koju je ikad snimio jedan bend kojeg bije glas da naginje ka kantriju.
Elegantan i pomalo trapav, Klajn na prvi pogled ne deluje kao rokenrol zver koja stoji iza nekih od najmoćnjih gitarskih solo deonica snimljenih na rok sceni u poslednjih nekoliko godina. Više deluje kao profa na Berkliju ili tako nekom mestu. Uostalom, on primarno i jeste džez muzičar, a za Wilco jedva da je čuo pre nego što su ga 2004. pozvali da u njemu svira. Na izvinjenje zbog kašnjenja usled demonstracija, odgovara da je među demonstrantima i jedan njegov drugar iz SAD, pa krivicu prebacuje na njega.

„Oni su svuda! Ja živim u Njujorku, i redovno mi osujećuju namere da stignem do aerodroma...“, kaže Nels.

Wilco je u Berlinu svirao 12. novembra u okviru turneje kojom promovišu novi album The Whole Love, prvo izdanje na sopstvenoj etiketi dBpb. Ploča je uglavnom dobila veoma pozitivne kritike, a Wilco je na hvalospeve odavno navikao. Još od prvog albuma AM (1995), preko prevratničkog Being There (1996), pa do današnjeg statusa jednog od najvoljenijih i najcenjenijih bendova na alternativnoj sceni, oni su veoma retko dobijali negativne kritike. Čak i onda kada su pravili prilično radikalne rezove u svojoj muzici. Prvi put se to desilo s albumom Yankee Hotel Foxtrot (2002), koji je snimljen neposredno pred terorističke napade 11. septembra 2001, ali je veoma ubedljivo uhvatio atmosferu u Americi obeleženoj “ratom protiv terorizma” i Patriotskim zakonom.

“Jasno mi je zašto je ljudima taj album tako zvučao”, rekao je u nedavnom intervjuu Roling stounu frontmen Džef Tvidi. “Mislim da je mnogo uvrnutije kada vidim da se o tom albumu govori kao da je on o 11. septembru, što me ostavlja bez teksta, jer ploča je tada već bila završena.”

Novi album The Whole Love često se poredi baš s ovom pločom, ali ovog puta ne toliko zbog dramatičnih političkih okolnosti u kojima je nastao, koliko zbog muzičkog eksperimentisanja, naročito u otvarajućoj pesmi Art of Almost.

„Poređenja s albumom Yankee Hotel Foxtrot verovatno imaju veze s raširenim mišljenjem da je taj album eksperimentalan, a ja ne mislim da je bio takav“, kaže Nels Klajn. „Meni se prosto činilo da je to album koji ima mnogo različitih boja i tekstura; to su pop pesme s neobičnim osenčivanjima i produkcijskim intervencijama. Mislim da to može da se kaže i za novi album, ali mislim da je ova ploča mnogo više rokenrol od YHF, naročito u smislu moći rok pesama koje su u njenoj osnovi.“

Ta rokerska energija o kojoj on govori jasno je mogla da se oseti kasnije te večeri na koncertu u Tempodromu. Kada je nakon prvog dela pesme Art of Almost, koji čine razni šumovi i elektronski bitovi, usledila gitarska cepačina, monumentalni krov Tempodroma mogao je lako da bude oduvan u hladnu berlinsku noć. To je trenutak u kojem Nels dobija svojih pet minuta. Da li je zbog takvih stvari i došao u bend?

„Kada su me pitali da li bih hteo da sviram u Wilcu, Džef mi je poslao primerak albuma A Ghost Is Born pre nego što je masterovan, tek su ga bili završili, pa sam rekao: 'Šta ću vam ja pored ovako kul sviranja gitare?!' On i danas svira solo na toj pesmi, kao i na Spiders (Kidsmoke), i meni se sviđa kako on svira solaže, tako da ja ne moram da budem taj koji će biti zadužen za solo deonice. Moj pravi zadatak je da se uklopim u teksturu benda sa svojim zvukom, muzikom i svime čime mogu. Ponekad je za to potrebno vrlo malo“, kaže Nels.
Koncert u Berlinu otvoren je pesmom One Sunday Morning, koja zatvara The Whole Love. Smirena i introspektivna, ova neverovatna stvar je zbog svoje folk osnove mnoge podsetila na početke Wilca, pa i na Tvidijev prvi bend, Uncle Tupelo.

„I ovaj album ima veoma snažne folk-kantri elemente, a naročito pesme Black Moon, Open Mind ili One Sunday Morning“, kaže Klajn. „I pesma Country Disappeared sa prethodnog albuma Wilco (The Album) je dobar primer takvog pisanja. Mislim da će ti elementi uvek biti prisutni, jer je to način na koji Džef piše i kako svira. Ne mislim da on piše pesme s namerom da se obavezno uklope u leksikon američkih songrajtera, ali za njega je potpuno prirodno da svira na određeni način. Mislim da on generalno ima radoznao pristup pravljenju muzike i generalno je čovek otvorenog uma, i upravo zato YHF zvuči tako kako zvuči i zato album A Ghost Is Born tako zvuči, recimo s pesmom Spiders (Kidsmoke)...“

Ovakav Tvidijev pristup muzici možda je najvidljiviji uživo. Neke pesme su u Berlinu zvučale gotovo identično kao na albumima, ali druge su bile podvrgnute bespoštednoj dekonstrukciji, da bi potom ponovo bile sklapljene u celinu. Iako vam se može učiniti da stvari u nekim trenucima izmiču kontroli, kao na primer tokom pesme Via Chicago s albuma Summerteeth, ubrzo se sve vraća u normalu i vi shvatate da gledate jedan od najboljih live bendova na svetu u ovom trenutku.



„Džef baš voli da sve rasturi odmah. Mislim da on uživa u tome da redefiniše konvencionalne kontekste pesama, jer on zna da pesme imaju određenu klasičnu strukturu i zvuk, a on želi da doda više novih tekstura i efekata“, kaže Klajn.

Demistifikujući način nastanka muzike grupe Wilco, Klajn objašnjava kako je nastala Art of Almost, verovatno najmoćnije izvedena pesma na koncertu u Berlinu.

„Džef je konceptualista koji voli da potpuno promeni pesme koje piše, pa je tako Art of Almost postala ono što je postala. To je trebalo da bude mirna, spora i pomalo složena pesma, koju bi mogli da potpišu Fairport Convention ili Crazy Horse. U početku tu uopšte nije bilo elektronike. I sada kada čujete ritam gitaru, tu ima tragova regea, što je ostalo s demo snimka. Na kraju snimanja demo verzije, Pet je počeo da dodaje bit, što se Džefu svidelo, pa je rekao: 'Zašto ne bismo celu pesmu odsvirali s tim ritmom'. Zatim smo snimili bubnjeve, Majk je dodao sintisajzere i tako je nastala potpuno različita pesma. Zanimljivo je da je Džef uspeo da je odvede tako daleko“, kaže Klajn.
Taj odmak od klasičnog kantri i folk zvuka je obeležio zvuk Wilca još od prvih albuma, ali je u isto vreme ostalo jasno šta je u osnovi muzike ovog benda. Jednostavno, Wilco je jedna od najameričkijih grupa na aktuelnoj alternativnoj rok sceni, ali u njihoj estetici ima nečega što je veoma univerzalno, pa nije iznenađenje što je toliko ljudi na koncertu u Tempodromu naizust znalo reči praktično svih pesama.

„Postoji nešto nesumnjivo američko u muzici Wilca, jer potiče iz folka, kantrija i rokenrola, ali ne mislim da postoji bilo kakva namera da ovaj bend bude isključivo američki, ili da u kulturološkom smislu bude tako prepoznat. Ono što želimo je da iskoristimo jezik rokenrola, kantrija i folka, ali mislim da u smislu tekstova pesama postoji vrlo malo toga što nije univerzalno. To jeste lično, što znači da je univerzalno, a nikako ne nacionalističko. Granice nisu važne nikome od nas i mislim da svaka velika muzika, ili muzika koja želi da dopre do ljudi, mora svima da bude dostupna i razumljiva“, kaže Nels Klajn.

Politički angažman grupe Wilco najčešće je bio u drugom planu, ali jedini put kada su otvoreno nastupili bilo je sviranje na koncertu u znak podrške Baraku Obami na izborima na kojima mu je protivkandidat bio republikanac Džon Mekejn. Danas, međutim, kada je Volstrit poprište borbe građana i policije, i kada Amerika i dalje vodi veoma agresivnu spoljnu politiku, Nels Klajn kaže da je došlo vreme velikih razočaranja i osvešćivanja.



„Mogu u lično ime da kažem da sam izgubio svaku iluziju o tome kako se stvari generalno kreću s aktuelnom vladom i Obaminom administracijom. Ali, u odnosu na ono što je alternativa koju nude republikanci, onda radite ono što stalno radimo u Americi – biramo manje od dva zla. Osećao sam mnogo više optimizma nego što sam osećao pre četiri godine, a optimizam nisam pre toga osetio ni tokom prethodnih 25-30 godina, tako da danas imam utisak da sam stvarno bio glup što sam poverovao u ono u šta sam poverovao“, kaže on.

„Ja lično mislim da su današnje vlasti samo glasnogovornici velikih korporacija koje nam se smeju u lice. A kada ljudi izađu na ulice, ne mislim da to može da utiče na one koji su se već pomirili s vizijom Amerike koju nude republikanci, kao pretkapitalističkog, slobodnotržišnog mentaliteta koji se u Reganovim godinama držao izreke 'U se i u svoje kljuse' (Pull yourself up by your bootstraps)... To će samo okrenuti još više ljudi protiv njih, ali će podoći svest kod nekih ljudi poput mene recimo, koji se osećaju poraženim. Ovo može da nas podstakne da dođemo do nove odlučnosti. To bih voleo da vidim“, kaže Klajn.
On ipak kaže da ne može automatski da održi svake masovne demonstracije protiv vlasti, jer je rulja ono čega se generalno kao pojedinac uvek plaši.

„Oduvek se osećam pomalo kao frik“, kaže Nels. „U isto vreme, volim da sviram muziku koja spaja ljude: Na koncertima uvek ima mnogo ljudi koji plešu ili pevaju uglas... Nije da se plašim kolektivne energije, ali kada su ljudi besni i skupe se, ja onda lako pomislim da i najdobronamerniji među njima mogu da naprave pogrešan potez i da počnu da mrze. To može da se desi iako potiče s mesta koje je meni možda blisko, kojem sam naklonjen i s kojim saosećam. Sve dok je taj bes fokusiran i dok nema podela na 'nas' i 'njih', na jedan artikulisan način, ja se s tim slažem, jer mislim da ovo moje osećanje nemoći nije samo moje. Svi se ovako osećaju“, kaže Klajn. „Imamo utisak da su nas prodali.“

Šta u takvoj situaciji može da uradi jedan bend? Wilco je podržao Obamu i sada se ujeda za lakat, a ideja o moćnom društvenom pokretu nastalom na rokenrolu, nalik onom iz šezdesetih, danas je iluzorna. Klinci iz Occupy Wall Street pokreta previše su zauzeti tvitovanjem preko ajpeda, dok im u slušalicama ide nešto poput Florence and the Machine (kojima svaka čast, ali ipak...).

„Rokenrol više nije muzika pobune; rokenrol danas čujete u supermarketu...“, kaže Nels Klajn. „Kada sam bio mlađi, tu muziku niste mogli da čujete na mestima na koja roditelji dolaze s decom. Rokenrol je utopljen u mejnstrim kulturu, ali bez obzira na to, andergraund će uvek postojati svuda. Ljudi koji imaju strast prema svojoj muzici imaju iste snove i ideje o tome kako će umetnost uticati na njih i na sve nas. Umetnost nas uvek menja nabolje, ili barem daje glas nekim našim osećanjima, željama ili frustracijama.“

Može li i Wilco da se čuje u supermarketu?

„Već sam čuo Wilco na takvim mestima. Moj brat nas je čuo u jednom dragstoru, a jedan fan nam je rekao da je čuo Impossible Germany na aerodromu. Zato je važno svirati uživo. Suština muzike je sviranje, a ne samo sedenje i snimanje. Svi volimo da pravimo novu muziku, ali u ovom trenutku niko neće da plati za to, pa da biste preživeli morate da svirate. S druge strane, da smo kojim slučajem uspešni vizuelni umetnici, naša prava bi štitio FBI, što je takođe pomalo bizarno. Mi prosto moramo da stalno da sviramo svoju muziku. To je ono što je i dalje čini živom a ne fosilizovanom.“

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 5

Pogledaj komentare

5 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: