Ljubav mogu priuštiti bogati ljudi

Britka na jeziku, još oštrija na peru, riječka književnica Vedrana Rudan došla je početkom juna u Beograd ne bi li ovdašnjim čitaocima i čitateljkama predstavila svoj novi roman zanimljivog naziva „Kosturi okruga Medison“. Kroz pisma majke koja se obraća svojoj ćerki ispituju se problemi koje sa sobom nose godine braka i ćutnje, sve dok se ne stigne do završetka koji ne mora uvek biti srećan. Jer, kako kaže glavna junakinja romana, brak je dug i dosadan ručak na kojem se puding pojede na početku.

Šta Vas je provociralo u filmu „Mostovi okruga Medison“ pa se sa njim obračunavate na ovakav način?
Tema filma je da li da žena udana sto godina za jednog muškarca siđe sa kamiona tj. ostavi muža i djecu i ode sa ljubavnikom, ili ostane. Junakinja „Mostova okruga Medison“ se odlučila za ostanak. Mnogo puta sam odgledala taj film i svaki put sam mislila da će sići. I kako nije uporno silazila, onda sam ja napisala knjigu o jednoj hrvatskoj Meril. Ali neću vam reći kako se završava.

Knjiga Vaša, poput filma, govori o životu u kasnijoj fazi braka, o kojoj se ne govori često. Da li Vam je to bila olakšica, pisati o neistraženoj teritoriji?
Svi koji su bili ili još uvijek jesu u braku znaju sve to o čemu sam ja pisala. Svaki brak vam je isti. Strast ima vrlo ograničen rok trajanja, usudila bih se reći čak i ljubav. Sve ostalo je navika i plaćanje kredita. Brak je jedna robija i svi koji su u njemu žele izaći, a svi koji su van njega sve teže žele ući. Dakle, nije lako biti u njemu i ja sam pokušala reći nešto o tome.

Šta ljude sprečava da odu iz te „robije“?
Navika i novac. I status. Brak je još uvijek institucija koja je u svim zemljama važna. Ako si u braku, onda si normalan, a ako nisi onda si bolestan. Otuda i industrija vjenčanica. Pokušala sam ovom knjigom reći da postoji život izvan braka kao i da postoji život u braku ako imaš ljubavnika. To je mnogo prihvatljivija opcija.

Važan deo knjige posvećen je seksu, i to u braku sa velikim stažom, a ni o tome se mnogo ne govori. Da li je moguće da je to jedna od preživelih tabu tema?
Seks u braku, pa ko će o tome govoriti? To je davež beskrajni. Ljudi u braku imaju zadatak da se seksaju. Postoje čak i pravila koliko to mora biti redovno da bi bilo okej. Taj seks u braku se pretvara u nekakvu terapiju, jer nema naboja niti strasti i to je frustrirajuće. Zbog toga mislim da sto posto ljudi koji su u braku ili imaju ljubavnika i ljubavnice ili sanjaju da imaju to dok se tucaju sa svojim mužem ili ženom.

U knjizi kao jednu od tema ponovo obrađujete odnos majke i kćerke. Šta Vas to vraća ovoj temi, koja takođe nije često obrađivana?
To je logično jer književnost uglavnom pišu muškarci, tek se u posljednje vrijeme nešto promijenilo. Majka i ćerka stalno imaju konflikte. Jedna po svaku cijenu želi biti drugačija, to je kći, a majka je ljubomorna na kćer koja je ipak možda malo slobodnija. Tako da tu vlada vječni rat koji se, čini mi se, neće brzo završiti jer se žena neće brzo osloboditi. Žena nema novaca, nema status, nema posla, ne vlada svijetom. Prema tome, žena će uvijek ostati rob i u ratu sa majkom koja je i sama malo veći rob.

Istovremeno sa objavljivanjem ove, u Rijeci je izvedena premijera predstave rađene prema motivima Vaše prethodna knjige „Dabogda te majka rodila“. To delo često i sami hvalite a i ono se bavi odnosom između majke i ćerke. Koliko Vam je bilo čudno da gledate Vaše junake na sceni, u novom životu?
To je zastrašujući događaj jer je to autobiografska knjiga u mnogim djelovima. Nisam mogla biti na premijeri jer mi je to bilo prežestoko. Moja majka, to sam već rekla negdje, bila je alkoholičarka a otac zlostavljač i ja sa tim više nemam problema i ta knjiga govori o tome. Naravno, postoje detalji koji nemaju veze sa mojim životom, ali uglavnom je to priča o djetetu koje odrasta u paklu. To je u Hrvatskoj vrlo gledana predstava i ponosna sam na riječke glumice koje su to izvele. Ponosna sam i na rediteljku koja je to sve postavila Tatjanu Mandić Rigonat koja je Beograđanka.

Vaša knjiga „Uho grlo nož“ takođe je doživela pozorišnu verziju. Izvedena je u Ateljeu 212 pre desetak godina. Kakve su vam tada bile reakcije?
Jelisaveta Seka Sablić, koja igra u komadu, jedna je od najvećih glumica u regionu, a dio predstave takođe je režirala Tatjana Mandić Rigonat. Komad je startu bio osuđen na uspjeh jer je prije toga knjiga bila uspješna. Ali to je meni manje bitno. Puno mi je draže što se ta knjiga igra na daskama već sedmu godinu u Varšavi, a trenutno se igra u Budimpešti i Kaliforniji. To me jako raduje, da jedna priča o lokalnoj temi, o ratu između Srba i Hrvata, koji zapravo nije lokalni već svjetski jer su svi ratovi isti, igra u Kaliforniji.

Veoma ste kritični prema Amerikancima. Kako onda objašnjavate činjenicu da je vaš komad uspešan u Kaliforniji?
Nisam rekla da je uspješan već da se dugo igra. Vidite, ja nisam protiv Amerikanaca već protiv njihove vlade. Mislim da je to što oni rade u svijetu fašizam, i to najveći u njihovoj povijesti, da je Obama trenutno najveći zločinac koji hoda na dvije noge i da je zastrašujuće to što objavljuju mediji – da on svakog dana od svoje službe dobija podatke o tzv. teroristima, pa onda on osobno odabira koga će teroristu tog dana ubiti.

Riječ je o novom svjetskom poretku koji je vrlo perfidan i na čijem je vrhu crnac koji, kao i svaki crnac, šalje poruku da je žrtva a zapravo je bjelji od Buša i neviđeni fašist. Njegov zločin u Libiji je stravičan i Amerika je odlučila, mislim čak prvi put u povijesti, da razori jednu zemlju bez povoda. Dakle, oni tamo nisu prodavali priču o atomskoj bombi ili teroristima, već su jednostavno razorili zemlju uz pomoć Francuza i ekipe.

Trenutni masakr u Siriji, koje je takođe izazavan od strane Amerikanaca, pokazuje da stvari baš uvijek ne teku kako Ameri očekuju. Ali Kina i Rusija su tamo zaustavile frku. Dakle, svijet je podijeljen i tačno se zna koje zemlje treba razoriti da bi svijetom „vladala demokracija“.

Svet je poslednji put ovako oštro bio podjeljen tokom Hladnog rata, kada smo mi zauzeli ulogu nesvrstanih. Gde smo sada?
Mi nikada nismo bili nesvrstani. U svijetu velikih sila ne možeš biti nesvrstan. Dvadeset miliona ljudi mora biti nečije, ali na fini način. Tito je bio igrač i ni on ne bi mogao igrati da nije imao američku podršku. Dakle, i Tito je bio američki igrač, a kasnije je malo nešto šetao po Africi.

Kako stvari funkcionišu danas? Evo, Srbija je dobila novog predsednika...
Većina takozvanih lijevih ili osviještenih ili ne znam kakvih Srba očekuje od mene da ću ja pljuvati po vašem predsjedniku, koga sam osobno upoznala. Ali ja mislim da je totalno bezveze sve što bilo ko o njemu kaže ružno. Činjenica da je četnik došao na čelo Srbije je nebitna. Mogao je na čelu Srbije biti i majmun jednako bi bilo, jer taj četnik nema nikakvu moć.

Ali, mislim da je svijetu dobro došlo da se na čelu Srbije pojavio četnik. Uostalom, tu ga je doveo Montgomeri lično svojim vještinama, ako ne i falsificiranjem izbora, pitaj Boga. Svijetu odgovara da Srbija ponovo bude problem, da je četnik izvor toga. Činjenica da mu niko neće doći na inauguraciju govori kako je svijet navnodno opet ljut na Srbiju koja se odlučila za desnu opciju. Kad Obama ponovo bude izabran za predsjednika, cijeli svijet će mu doći na noge iako je on trenutno najveći žvi zločinac.

Koristim ovu priliku da samo dodatno raščistim neke stvari. Naime, često pišem na svome blogu i vrlo sam ironična, ali to neki ne shvataju. Uvijek sam govorila da mi je ljepši Tadić od Nikolića, ali time sam htjela reći da su i jedan i drugi zapravo objekt i da ni o čemu oni ne odlučuju. Pa da li će na čelu biti Tadić ili Nikolić, svejedno je. Čim si predjednik jedne države, Hrvatske, Amerike ili Turske, ti si automatski lutka na koncu.

Foto: Krasnodar Peršun (www.rudan.info)

Zanimljivo je da ste svojevremeno izjavili kako uz sve probleme i muke u Hrvatskoj nemate vremena niti želje da gledate šta se dešava u Srbiji. Zašto onda to ipak činite?
To je vrlo jednostavan odgovor – blizu smo i nikada nećemo biti daleko. Slični smo, sve smo bjedniji. Imam ovdje jako mnogo prijatelja i ne držim Srbiju zemljom Bogu iza nogu. Nikad nisam politiku Srbije prema Hrvatskoj doživljavala kao stav Srba. Ne kažem da sam u pravu, ali sam skoro sigurna da su u pitanju sve same manipulacije.

Ono zlo što su Hrvati učinili Srbima u Hrvatskoj, očistili su Hrvatsku od Srba definitivno, ne mislim da je to veliki hrvatski uspjeh, to je takav bio dogovor između Miloševića i Tuđmana. A Milošević je opet bio američki đak. Tako da ja tu velikohrvatsku pobjedu nad Srbima, te bljeskove i oluje, doživljavam kao veliki poraz. Poraz Srba koji su izmanipulirani krenuli na Hrvate i poraz Hrvata koji su izmanipulirani prihvatili tu igru.

Ali, ni jedni ni drugi nismo imali šansu da se postavimo drugačije. Vođe su nam veliki svjetski igrači, veliki posjednici kapitala, i naše šanse da se ne koljemo su bile nula. Baš kao što su naše šanse da se danas koljemo – nula. Sve je podijeljeno. Mi smo NATO, a ja bih čisto zlobno željela da vi budete sa Rusima, eto radi ravnoteže. Sve u svemu, mali čovjek ne odlučuje ni o čemu, a vrlo ga je lako izmanipulirati. Mnogima je lakše dijeliti ljude na ustaše i četnike kako ne bi obratili pažnju na to koliko su jadni i gladni i da je neprijatelj zapravo negdje drugdje.

Sve to govorite baš nekoliko dana nakon što je ozvaničen stav o Srebrenici kao genocidu, kada se još uvek u medijima i javnosti o tome raspravlja. Gde je mesto piscu ili bilo kom intelektualcu u celom tom poretku?
Intelektualci su također u sistemu, oni su igrači. Te nevladine udruge, recimo, čije su to udruge? One nečije moraju biti. Ne postoji udruga koja funkcionira a da nema para. Kada imaš para, moraš reći čiji si. Ja tim antiranim profiterima ne vjeruje, to su takođe plaćenici.

A što se Srebrenice tiče, za mene je to zločin koji vapi do neba, ali ne Mladićev. Ako može Obama danas odabrati kojeg će čovjeka u bilo kojem trenutku i bilo kojem kutku kugle zemaljske umlatiti nevidljivom letjelicom... Trupe holandske koje su blagoslovile zločin u Srebrenici mogle su Mladiću reći ne. Dakle, Srebrenica je zločin Evrope i Amerike, a Mladić je bio samo egzekutor.

I ovaj cirkus sa Libijom i okolnim zemljama je isto Srebrenica. Imate Iran, koji se proglašava najvećim svjetskim zlom jer će napraviti atomsku bombu. Naravno da je neće napraviti, ali ja sam za njihovu stranu. Jer ako ima Izrael atomsku bombu, zašto je ne bi imao Iran? Pa kom opanci, kom obojci.

U svom tom haosu, gde je ljubav? Junakinja vašeg novog romana i u svojoj sedamdesetoj godini, nakon svega kroz šta je prošla, veruje u ljubav.
Mislim da u ljudskom životu ljubav igra veliku ulogu ako si riješio sve svoje ovozemaljske probleme. Ako imaš pare, ako imaš kuću i sve što ti treba da bi funkcionisao normalno. Ali dok se ti boriš za goli ljudski opstanak, gdje je tu ljubav? Vi radite ko konj dvadeset četiri sata za neke bijedne pare, i sad ćete vi kao naći junakinju svojih snova koja će negdje sa dva fakulteta prati stepenice i crkavat ćete od gladi. Dakle, ljubav, kao i zlatnu ogrlicu i dragulje, mogu priuštiti samo bogati ljudi. A sve ovo drugo je mrcvarenje.