JPK: Memfis je istinski drugačiji

U nedelju 7. oktobra, treći put u svojoj karijeri, u Beogradu će svirati Džon Pol Kit, jedan od najtalentovanijih muzičara mlađe generacije iz Memfisa.

Kultura

Izvor: Razgovarao: AD/BMFBP

Utorak, 18.09.2012.

13:25

Default images

Džon Pol Kit (John Paul Keith) sa pratećim bendom dolazi na jednomesečnu evropsku turneju, a Bad Music For Bad People ima tu čast da im upriliči po jedan koncert u Senti (6. oktobar, Klub "Mojo") i Beogradu (7. oktobar "Gun Club") i u tu čast pročitajte ekskluzivni intervju sa "herojem Memfisa" koji priča o svojim počecima, selidbama, usponima i padovima, Memfisu i legendarnim muzičarima s kojima je sarađivao...

Šta te je navelo da počneš da sviraš gitaru u rokenrol bendu? Neki bend/izvođač, pesma ili nešto drugo?
JP Keith: Oduvek sam bio zainteresovan za muziku, još iz najranijeg detinjstva pamtim tu želju. Moj otac je puštao kantri muziku kod kuće, a oba roditelja pevala su u crkvenom horu. Kada sam napunio 10 godina zagrejao sam se za električnu gitaru. Jednog dana otac se pojavio sa dve kasete – Chuck Berry i BB King i rekao: „Ako hoćeš da sviraš električnu gitaru treba da poslušaš ove tipove“.

Kupio mi je i prvu gitaru i što sam je više svirao – više sam se ložio na rokenrol. Napravio sam prvi bend kada sam imao 16. Sa 19 sam formirao Viceroys.

Zašto su se rasturili Viceroys, kako to da The Nevers debi dogovoren za Sire Records nije objavljen, da li si dugo radio sa Ryanom Adamsom kao član The Pink Hearts i zašto si napustio ovaj projekat?
Viceroys sam napustio u vreme kada je trebalo da potpišemo ugovor za izdavačku kuću Stevea Earla. Imao sam samo 19 godina, sve me je to iz ne znam kojeg razloga plašilo. Bio sam balav, valjda. Nikad pre nisam potpisao nikakav ugovor, ni za iznajmljivanje stana ili kupovinu auta. Niko u bendu nije baš bio u sjajnim odnosima sa ostatkom postave, bilo je to stresno vreme, zaista. Stalno neke svađe, drama kompletna. Muzički smo se razilazili. Činilo se da oni imaju ideju kojim bi pravcem bend trebalo da se kreće, a ja sam hteo da radimo nešto što ih nije naročito zanimalo. Zato sam i odlučio da odem. Vreme leči sve.

Da, The Nevers su potpisali za Sire. Ne znam tačno zašto ta ploča nikada nije izašla. Verovatno je bila loša. Tako sam o tom albumu mislio onda, isto mislim i danas.

Nisam dugo radio sa Ryanom Adamsom, možda godinu dana ili tako nekako. Snimili smo veći deo albuma, ali je tek par pesama i objavljeno na „Demolition“. Napustio sam sve to jer je Ryan hteo da ide na svetsku turneju, a u tom sam trenutku završio svoj album sa svojim bendom Stateside i uspeli smo da dođemo do ugovora sa jednim evropskim izdavačem. Nisam mogao da izgubim šest meseci promocije mog albuma zarad toga da budem njegov unajmljenik. Naravno, zajebao sam se. Bolje da sam odsvirao te koncerte sa njim, pa potom promovisao svoj bend, sve bi nam lakše išlo. S druge strane Ryan i ja smo imali dovoljno drugačijih pogleda na stil, razmimoilazili smo se po mnogo osnova tako da bi i ta turneja bila najverovatnije užasno iskustvo za sve koji su bili uključeni. Teško je osvrtati se danas na takve odluke. Bolje je gledati u budućnost. Selio si se iz Noksvila u Nešvil, potom u Njujork, pa Birmingem da bi na kraju završio u Memfisu.
Da! Noksvil sam napustio kad su The Viceroys bili propala ideja, Nešvil zbog svega ovog sa Ryanom. Sranje, imao sam dogovor da sa bendom sviram u Engleskoj i Francuskoj, ali je to propalo jer je moja ritam sekcija odlučila da svira sa njim. Ostao sam sam i zapalio za Njujork jer mi je bilo muka od Nešvila i tamošnje scene. To je bilo 2001., Nešvil je tada bio drugačiji nego danas. Nije postojala istočna nešvilska scena, a ni nekakva rokenrol ekipa u gradu. Njujork se u to vreme činio daleko uzbudljivijim i boljim mestom za rokenrol. Ipak, posle protraćenih šest meseci tamo prijatelj iz Birmingena mi je preporučio lokalni bend koji mi se svideo, te sam se tamo odvukao i ostao par godina svirajući sa njima. Snimili smo drugi album pod imenom mog prethodnog benda Stateside, ali mi se muzički biznis toliko smučio da sam odlučio da od svega dignem ruke.

OK, a Memfis?
Moja sestra je došla u Memfis da studira i posle fakulteta odlučila je da ostane. Ja sam bio u Birmingenu, nisam ništa radio i ona me je pozvala i nagovorila da se preselim ovde i pokušam ponovo da sviram. Nisam zaista više želeo da se bavim muzikom, ali je Memfis takav da nije prošlo puno vremena kada sam se opet vratio gitari.

Najpre sam radio svakakve poslove na određeno i uvek mi je falila neka kinta da prođem mesec. Sestra je znala nekog tipa koji je sastavljao kraj s krajem svirajući na Beal ulici, zvao se Billy Gibson. Nagovorio me je da dođem jedne noći tamo i pridružim se njemu i njegovoj uličnoj postavi. Oklevao sam. Beal ulica je turistička atrakcija, a ja sam bio elitista kada je bluz u pitanju. Ipak, jedne noći sam se obreo tamo, bilo je jako zabavno i na kraju sam dobio više ponuda za koncerte. Onda sam krenuo da sviram na Beal ulici skoro svakog vikenda kad god je nekome zafalio gitarista. Zaista, mnogo sam naučio tamo. Nikada ranije nisam svirao bluz ili soul, niti sam ikada svirao sa toliko ljudi i toliko različitih bendova. Beal bendovi ne probaju – od tebe kao muzičara očekuje se ili da znaš materijal koji se svira, ili da se uklopiš ako ga ne znaš. Bilo je to jedno divno iskustvo, to ulično sviračko školovanje!



Sarađivao si i sa Jimom Dickinsonom.
Jim je bio divan čovek! Nisam ga znao dovoljno dobro niti dugo, ali je vreme koje sam proveo sa njim još jedno veliko muzičko iskustvo. Bio je velikodušan, ljubazan i bistar. Upoznao nas je Ross Johnson koji je svirao bubnjeve sa Alexom Chiltonom i Tavom Falcoom. Ross je snimao novi album u Jimovom studiju u Misisipiju i pitao me je da sviram sa njim tamo. Otišao sam i upoznao Jima. Sećam se da smo snimali verziju ’Crying in a Chapel’ i ja sam spomenuo kako Elvisova verzija ima nešto drugačije akorde nego verzija koja je proslavila The Orioles, pa me zanima koju ćemo od ove dve da sviramo. Ispalo je da je Jima impresioniralo kako jedan klinac zna sve to i tako smo se sprijateljili.

Jedna od impozantnih strana Jimovog rada kao studijskog producenta je ta što on miksetu ne drži u odvojenoj prostoriji izolovanoj od zvukova iz studija sa muzičarima kao svi ostali. Ne, Jim je bio sve vreme sa nama muzičarima u istoj sobi i radio svoj posao – bilo je kao da je producent i inženjer zvuka još jedan od članova benda! Bio je to totalno neobičan način rada, a meni se jako dopao.

Posle nekog vremena završili smo zajedno u projektu koji je on nazvao Snake Eyes. Pored Jima i mene tu su bili i Adam Woodard (orguljaš Jack Oblivianovog benda Tennessee Tearjerkers), kao i ritam sekcija Reigning Sound (Greg Oblivianov bend) - Greg Roberson i Jeremy Scott. Svirali smo neke od Jimovih starih garažnih pesama koje je napisao 60-tih. Bilo je opako, šteta i tuga što ništa od toga nismo stigli da snimimo.
Bio je baš jedan super tip. Cela njegova porodica je divna, njegova supruga i sinovi. Zaista mislim sve najbolje o tom čoveku. On je bio najveći ambasador Memfisa, van svake sumnje! Niko nije uspeo da artikuliše šta je to specifično u vezi ovog grada kao Jim Dickinson. Bila je velika čast poznavati ga i sarađivati sa njim ma koliko to kratko trajalo.
Kako si počeo da sarađuješ sa Jackom Oblivianom i Harlanom T. Boboom?
JP Keith: Kada sam osnovao The One Four Fives u bendu je bio gitarista i pedal steel gitarista John Whittemore (i danas povremeno svira sa nama u Memfisu). U to vreme svirao je u Tennessee Tearjerkers, Jackovom bendu. Jack je imao dogovorenu evropsku turneju 2007., ali Whittemore nije mogao da ide sa njima, posao, žena, deca... Ipak, predložio je mene. Već sam tada više puta svira sa Jackom i veliki smo prijatelji. On mi je obezbedio ugovor sa Big Legal Mess, praktično ih je nagovorio da mi objave oba albuma. Dugujem mu mnogo zbog toga pored ostalog.

Harlan je svirao bas u Tearjerkers u to vreme i pokušavao da napravi nešto od svojih pesama. Ispostavilo se da će na toj turneji da bude i predgrupa za Tearjerkers tako da sam morao da naučim Harlanov materijal pored Tearjerkers pesama. U početku mi se činilo da Harlan nije baš oduševljen da ima u bendu još jednog gitaristu pored sebe, ali posle prve probe moje mesto solo gitariste bilo je osigurano. Već sam bio njegov veliki fan. „Too Much Love“ bio je prvi novi album koji sam kupio posle više godina! Prvi put sam ga čuojedne noći na WEVL radiju i oduvao me je!

BMFBP: Saradnja sa Jeffreyem Evansom (ex-Gibson Bros/’68 Comeback)...
Jeff je zapravo učestvovao na tom sešnu na koji me je pozvao Ross Johnson kada sam upoznao Jima Dickinsona. Svirao je gitaru. Takođe, pre toga sam više puta sedeo, svirao, pričao sa Jeffom i Rossom. Jednom smo čak Ross, Jeff i ja pratili legendarnog Roya Heada tokom njegovog nastupa u Shangri La prodavnici ploča!

Gradonačelnik Memfisa je nedavno proglasio Dan Jeffa Evansa i ja treba da pročitam zvanični proglas na proslavi povodom toga! Jeff je neviđena faca!



Kako si pokrenuo The One Four Fives? Par rečenica o prvom živom i prvom studijskom albumu.
Upoznao sam Marka E. Stuarta i Johna Argrovesa, basistu i bubnjara koji vode prodavnicu gitara Taylor’s Music u Memfisu. Postali smo prijatelji i odlučili da ugovorimo par koncerata pošto smo svi veliki zaljubljenici u manje-više iste kantri i rane rokenrol singlove. To je postala osnova The One Four Fives postave. Imali smo gitaristu Kevina Cubbinsa koji je bio i producent, kao i ranije pomenutog Johna Whittemorea. Kasnije se postava promenila jer smo dodali Ala Gamblea kao orguljaša/pijanistu, a onda smo se uglavnom držali jedne gitare u postavi.

Cubbins je snimio i producirao prvu ploču. Počeo sam da pišem pesme inspirisane noćnim pticama koje smo sretali na našim posleponoćnim koncertima u Memfisu. Samo možeš da zamisliš kakvih je živopisnih likova bilo u publici.

U početku smo svirali obrade starih kantri i rokenrol pesama iz 50-tih jer nam nije bilo potrebno da ih probamo – znali smo ih napamet. Samo bih u mikrofon naveo ime pesme Chucka Berryja ili Johnnyja Casha, a Mark i John su ih znali, pa nije bilo problema. To je stvar koju ne možeš da napraviš sa bilo kojim muzičarem, a da ispadne dobro. To je ono što je posebno kod ove dvojice pored toga što su obojica sjajni ljudi – da znaju toliko materijala koji i sam znam. I tako sam posle više godina opet počeo da pišem pesme. One su bile u tom fazonu u kojem i bend te je na neki način to i postao naš stil. Snimili smo ih u Young Avenue Sound i Ardent studijima.

Kada danas idemo na turneje uglavnom se radi o tročlanoj postavi. Ritam sekcija i ja. Posle više godina u ovom poslu ispalo je tako da danas na raspolaganju imam zaista pregršt sjajnih muzičara koji su redovno spremni da me prate. Evropske koncerte će pored mene svirati James Godwin, basista, i izuzetno talentovani momak Graham Winchester na bubnjevima. Oni su sjajni muzičari. Par rečenica u vezi „The Man That Time Forgot“ albuma.
Bio je to prvi put da sam sve gitare na ploči sam odsvirao. Zato nije ni navedeno ime benda već samo moje. U Americi nema šanse da napraviš išta u rokenrolu ako nemaš dobrog gitaristu. Uvek sam ih imao na snimanjima do sada, a onda sam odlučio da sve to mogu i sam i ispalo je da sam bio u pravu pored toga što je sve to izazov sam po sebi. Mislim, uvek sam uživao kada sam imao sve te gitariste u studiju, ali sada sam posebno ponosan jer sam kompletno sve gitare sam svirao.

Sve je snimljeno uživo, inače. Kao da se radi o koncertu. Čak i vokali. Posle sam dosnimio par ostalih gitara. Neke od grešaka smo namerno ostavili neispravljenim, da se dobije taj „živi“ zvuk. Ploča je snimljena na jednoinčnoj analognoj traci, kao u stara vremena, na osmokanalnoj mikseti. Potom smo sve to prebacili na računar.

Nedavno ste započeli snimanje novog albuma u Sam Phillips Recording Service-u.
Sam Phillips osnovao je Sun Records 50-tih, ali ga je prodao 1960. i napravio Sam Phillips Recording nešto niže niz ulicu. The Yardbirds su snimali tamo sa Jeffom Beckom. Studio još uvek radi, inženjer zvuka je Roland Janes, a to je rokabili gitarista koji je svirao sa legendama kao što su Jerry Lee Lewis i Billy Lee Riley, pored ostalih. On ima 79 godina tako da ne snima puno kao ranije, naravno. Opet, presrećni smo da smo uspeli da nešto snimimo sa njim!

Roland snima isključivo na dvoinčne trake i u celoj zgradi nema računara! Nisam bio u studiju bez računara deceniju ili više. Ovo je način na koji sam oduvek želeo da snimam materijal. Mislim da je to bio sešn koji najviše volim u celoj mi karijeri. Snimili smo brdo novih pesama i nadam se da ćemo da završimo celi album kad se vratimo kući posle evropske turneje.

Big Legal Mess?
Big Legal Mess je ideja i potkuća Fat Possum suvlasnika Brucea Watsona. Njegov ventil da objavljuje sve ono što se na ovaj ili onaj način ne uklapa u Fat Possum profil ili što bi tamo trebalo da stoji na čekanju. Bruce je producirao „The Man That Time Forgot“ i verovao je u ono što radim čak i kada je bilo jasno da se niko od toga neće da obogati. Uvek ću mu biti zahvalan zbog toga. Kada sam potpisao za njih potpuno sam digao ruke od izdavanja ploča i sve me je to sa njim u vezi zaista prijatno iznenadilo. Potom, nikada nisam ni verovao da ćemo da snimamo i drugi album, a evo sada već radimo na trećem.

Očito da dosta sviraš po SAD. Imaš li predstavu koliko je to otprilike koncerata u 2011. ili ove godine?
Ne, nikad ih ne brojim. Samo idem dalje. Ne sviram tako često kao neki drugi, svakako. Moji prijatelji Lucero sviraju 300 i više dana u godini. Praktično žive na putu. Voleo bih da mogu da sam toliko zauzet. Turneje su moja omiljena stvar u vezi ovog posla.

Današnja Memfis scena?
Scena se menja. Izgubili smo Jaya Reatarda i Jima Dickinsona pre par godina, Harlan T. Bobo se preselio u Francusku nedavno, ali još uvek ima briljantnih bendova i umetnika. Sjajna stvar u vezi ovog grada je to što je istinski raznovrstan, drugačiji. Ljude Memfis asocira na blues, soul, rockabilly i garage rock, ali ovde ima svih žanrova.

Postoji jedan mladi bend Star And Micey koji dobija na popularnosti, a sviraju folk-pop. Tu je i novi garage/surf bend The Sheiks koji mi se dosta sviđa. The Memphis Dawls su tri devojke i momak sa violinom, čelom i višeglasnim vokalima three-part harmony stila. Naš basista Mark. E Stuart upravo je završio folk ploču koja je odlična. Ima novih bendova koji se svaki čas pojavljuju i pojma nemaš šta će od kojeg da ispadne. Memfis je najkreativnije mesto u kojem sam ikada bio i nikoga ovde nije briga kojem žanru, stilu ili kojoj god kvalifikaciji pripada. Ako je dobro, to se voli!

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: