Google nas je zaglupeo?

I mi, stariji i kao pametniji, bili smo u tim godinama isti. Izbegavali smo učenje, nismo voleli neke profesore, prepisivali smo, varali, markirali... baš kao i naši očevi, očevi naših očeva i tako dalje. Da smo mi tada imali Google, i mi bismo se na njega izvlačili.

Tehnopolis

Izvor: Monitor.hr

Ponedeljak, 13.06.2011.

16:17

Default images

Google nas je zaglupeo, plače naslov u Jutarnjem. U tekstu smerni studenti priznaju kako im znanja nisu baš neka, kako su lektire prepisivali, pa i kako su i državnu maturu polagali ne na osnovu sopstvenog znanja, već na osnovu onoga što im je Google pronašao.

No, je li nas Google zaglupeo? Može li nas Google zaglupeti? Sudeći prema naslovu članka, može – dovoljno je da zadatak prepišete uz pomoć Googleovog pretraživača, i već ste gluplji. Za razliku od slučaja kada zadatak prepišete od razrednog kolege, kada valjda postajete pametniji.

Može li nas tehnologija zaglupeti? Je li bogatstvo informacija koje možemo pronaći na internetu zaista uzrok sve većoj mentalnoj lenjosti mlađih generacija?

Pokušaću da na to odgovorim kroz sopstveno iskustvo. Jednom davno, davno, dok sam još bio mali, mali, u školama je bilo zabranjeno imati digitrone. "Deca nam nikada neće naučiti četiri osnovne računske radnje", govorili su nastavnici i roditelji. Zato, dečice, papir i olovku u ruke, i podelite ovaj šestocifreni broj sa ovim trocifrenim. I to je bilo u redu za onaj razred kada smo učili deljenje. No, kasnije smo prešli na nešto konkretnije stvari, malo geometrije, kvadratne jednačine... podrazumevalo se da svako vlada sa četiri osnovne računske radnje.

Tamo negde u osmom razredu nastavnica matematike počela je malo gledati kroz prste na kalkulatore. Mogli smo ih koristiti kako bismo ubrzali rešavanje zadatka na času matematike, ali ne i na testu. Na testu ponovo olovka i papir, jer je trebalo da demonstriramo znanje nečega što smo naučili pre dve godine. Zbog toga smo gubili vreme koje bismo inače mogli posvetiti rešavanju kompleksnijeg problema koji nam je u zadatku zadat.

Ne mogu u potpunosti kriviti nastavnike. Bilo je to vreme eksplozije 8-bitnih kućnih računara, ali zatvoreni u malom socijalističkom svetu nismo imali puno dodira sa modernom tehnologijom. Ko je imao napredniji kalkulator bio je faca.

U prvom razredu srednje kolegi iz klupe morao sam objašnjavati šta su to razlomci i kako se njima računa. Do tad sam bio tvrdo protiv ideje da kalkulatori zaglupljuju učenike, no tu sam malo omekšao. Istini za volju, moj kolega je planirao da postane poznati fudbaler, nije se previše zamarao matematikom. A nije ni imao kalkulator koji bi ga razmazio i iskvario. Školu je napustio ranije, kako bi se mogao posvetiti profesionalnoj karijeri.

Nikad nisam saznao je li Stipe ostvario svoj san i postao velik (i finansijski osiguran) fudbaler...

U srednjoj školi kalkulatori su postali normalna stvar, možda ponajviše zato što je naš profesor matematike u početku lepo objasnio, otprilike ovako: "Nema smisla da vam zabranjujem kalkulatore, oni su svuda i njih ćete sutra na poslu koristiti, a ako sami nešto ne naučite neće vam nikakav kalkulator pomoći".

Tako je i bilo – kalkulatori nam na testovima iz matematike nisu bili od pomoći ako ne bismo razumeli zadatak ili znali kako ga treba rešavati.

Priča se, naravno, nastavlja na fakultetu. Predmet – tehničko crtanje. Svi smo dobili primerak nekakvog komada nečega, svako sa drugim dimenzijama. Valjalo je po zadatim parametrima nacrtati, tj. precrtati fotokopiju originalnog crteža tako da se ispoštuju zadate dimenzije.

Pitao sam predavača mogu li ja to nacrtati u AutoCAD-u – na što sam dobio kategoričko ne – jer kako bi on onda znao da sam baš ja to nacrtao? Još je dodao da, s obzirom da dolazim iz ekonomske škole i nisam imao nikakvog iskustva u tehničkom crtanju, on ne zna kako ću ja to proći...

Pa, kolega iz ekonomske škole rešio je to na način koji je u ekonomskoj školi naučio: svaka roba ima svog kupca. Platio sam osobi koja ima debelog iskustva u tehničkom crtanju da seminarski rad nacrta za mene. Tako sam iskoristio znanje naučeno u srednjoj školi: pronaći najoptimalnije rješenje uzevši u obzir troškove svih faktora. Pitate li predavača sa fakulteta, varao sam. Pitate li mog nastavnika iz srednje škole, pronašao sam najoptimalnije rešenje problema, baš kako su me i učili.

To je bio prvi i verovatno i poslednji put u mom životu da je neko tražio da mu tušem nacrtam tehnički nacrt. I kada danas gledam oko sebe, ljude kojima su tehnički nacrti hleb svagdašnji, vidim samo dela načinjena na računaru.

Da mi je kolega tada dozvolio da nacrtam svoj rad pomoću računara, verovatno bih seo i seminar uradio sam. Ali ne, tako on ne bi znao jesam li baš ja svojim rukama nacrtao tehnički crtež.

Sucker.

Šta htedoh reći? Jednostavno to da se u školama varalo uvek. Uvek, uvek, uvek! Razlika je samo u načinu varanja. U osnovnoj školi imali smo "puškice" koje smo sakrivali u rukave ili smo sedili na njima; puškica skrivena ispod klupe lako bi se otkrila. Neki su učenici postali pravi majstori kaligrafi, ispisujući sitnim, sitnim slovima puškice koje bi sakrili ispod ručnog sata.

Šaptalo se, naravno. U srednjoj školi jedan lik je čak organizovao pravu malu radio-komunikaciju sa kolegama iz zadnje klupe. Slušalicu u uhu maskirao je velikim flasterom, a kada ga je profesorica upitala što mu se dogodilo, rekao je kako je pao sa motora i izgulio uho.

A tek lektira! Auuu, što se leektiira prepisivalaaaaa!

Posebno u srednjoj školi, kod gorespomenute profesorice. Ona je imala neobičan običaj davati bolje ocene devojčicama nego dečacima i još neobičniji običaj priznavati isključivo njeno tumačenje dela iz udžbenika. Spojeno sa činjenicom da je za dvojku tražila poznavanje barem osamdeset posto gradiva, rezultat je bila masovna odbojnost učenika prema lektiri i njenom predmetu. I, naravno, strah.

Nemajući svemoćni Google pri ruci, lektira se rešavala tako što bi par učenika zaista pročitalo knjigu, a ostali bi onda prepisali njihove lektire, modifikujući ih kako ne bi bile identične.

Eto. Priznao sam. I mi, stariji i navodno pametniji, bili smo u tim godinama isti. Zabavljeni, zaokupljeni mladalačkim stvarima, lenji, svakako u dobroj meri lenji, često nezainteresovani, ponekad sa pravom a ponekad iracionalno prkosni. Izbegavali smo učenje, nismo voleli neke profesore, prepisivali smo, varali, markirali... baš kao i naši očevi, očvi naših očeva i tako dalje.

Sve je isto, generacije razlikuju samo opravdanja. U naše vreme bio je to zastoj tramvaja u gradu, nestanak struje, bolest ili pak neki tetak koji je već po treći put preminuo, pa zbog strke u porodici nije bilo vremena za domaći zadatak. Domaći zadaci pobili su više daljnje rodbine nego svi svetski ratovi zajedno.

Da smo mi tada imali Google, i mi bismo se na njega izvlačili. Rekli bismo kako nismo mi krivi što nam se ne da, kako nas je zli Google jednostavno naterao da sa interneta prepišemo neku lektiru umesto da pročitamo knjigu. Taj zli internet, on nas svaki dan tera da nađemo nove načine varanja i prepisivanja. Ne učimo jer nas Google gleda sa ekrana i ne dozvoljava nam. Nismo mi lenji, mi smo žrtve moderne tehnologije.

To veliko bogatstvo informacija nazvano internet, sa svojim lepim i sa svojim groznim licima, pravi je blagoslov za svakoga ko želi učiti i više znati. Ogromna biblioteka znanja faktički u sopstvenom domu, resurs je to kog će koristiti i discipliniran učenik i "kampanjac".

No, to je samo tehnologija – ona je onakva kakvom je mi sami učinimo. Nije po sebi ni dobra ni zla, taj atribut dobija tek kada mi sami odlučimo na koji način ćemo ju koristiti. Sopstvene slabosti pravdati modernom tehnologijom – zaista je promašeno. Google vas je zaglupeo? Ma dajte, molim vas!

Ništa se nije promenilo u školovanju. Uzrok problema ne treba tražiti u tehnologiji, valja ga i dalje tražiti u školama i domovima.

Autor: Radoslav Dejanović

Autor je jedan od vodećih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savetnik za informatiku Grada Zagreba i vlasnik kompanije Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konsultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom blogu oddparity.org.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

31 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: