Nova vest
Tenis

Nedelja, 06.06.2021.

11:00

Igra satova

Velika trojka je u neokrnjenom sastavu preživela prve tri oštrice na Rolan Garosu.

Izvor: Zoran Kecman

Autor: Zoran Kecman

Igra satova
Foto: Profimedia

Novak i Rafa superiorno lako, Rodžer posle teških muka, ali su tu, svi na broju i to je sjajno za nastavak turnira.

Prva nedelja grend slema prepuna je kora od banana, vrlo lako je pokliznuti se, i to se umalo nije desilo švajcarskom maestru, Federeru, ali on je na samo sebi svojstven način izašao iz pakla meča sa superinspirisanim Dominikom Kepferom.

Ko nije uživao u mečevima u subotu, u majstorijama svih vrsta, mnogo je propustio.

Subota u crvenoj prašini Pariza, podarila nam je sva moguća čuda, svu lepotu igre, obilje majstorija.

Krenuću od Novaka. Od onog demoliranja Ričardasa Berankisa u šampionskom maniru.

Lako, bez mnogo potrošene energije, uz svega šest izgubljenih gemova, čisto da se stvari postave na svoje mesto i da momak za kog kažu da obožava podvodno ribarenje, može slobodno na Baltik.

Mnogi su Novaku zamerali zbog plana koji je napravio ove godine, preskakanja turnira, gubitka kontinuiteta mečeva. Priznao je i sam da nije bilo lako kormilariti u svemu tome, ali je na iskustvo osetio šta je prava stvar za njega.

Ono što mi je posebno impresivno u ovih devet dobijenih setova, na prva tri stepenika u pariskom amfiteatru, jeste Novakova zrelost – jako dobro se kreće, što je za ovu vrstu podloge najvažnije, ima perfektan osećaj za igru, odlično servira, riternira izuzetno, spreman je, zaista je spreman za nastavak one priče o izazivanju Rafe.

Ova tri meča poslužila su mu kao savršen trening, najviše onaj treći set sa Kuevasom, tu je mogao da opipa taj takmičarski naboj, ali ako je toga možda i nedostajalo u određenoj meri, budite sigurni da to neće biti slučaj protiv momka iz Karare, grada u Toskani, u koju je slavni Mikelanđelo išao po mermerne blokove, za svoje skulpture.

Lorenco Museti, jedno od otkrovenja sezone, nestašni italijanski dečak, koji je do koske zaljubljen u ovu igru, strašno, strašno je gladan uspeha na prvom grend slemu u Parizu.

Kakva je samo dva poena odigrao protiv sunarodnika Marka Čekinata, to je bila čista teniska magija i potvrda ogromnog talenta, ali sada polaže ogroman ispit kod jednog od najvećih igrača svih vremena.

Verujem da će igrati tenis svog života, nema šta da izgubi“, sažeo je Novak suštinu narednog izazova u jednu rečenicu, iz koje se može pročitati da je svetski broj jedan svestan kompleksnosti narednog zadatka i eventualnih zamki, koje se kriju u njemu.

Još jedna stvar koja je ostavila snažan utisak na mene, jesu tih nekoliko rečenica koje je Novak izgovorio tokom osmominutnog intervjua na Tenis Čenelu.

Imam prelepu porodicu i mnogo stvari koje me van terena čine srećnim. Ipak, moja misija još nije završena u profesionalnom tenisu. Osećam da uvek ima nešto što može da se unapredi. Sami sebi ste najveći kritičar. Iako sam odigrao sjajan meč danas, i dalje osećam da ima stvari koje sam mogao bolje da uradim“, rekao je Đoković.

Pazite kako to lepo rezonuje - „moja misija još nije završena“. Pošteno, i nije.

Ali kada terate mak na konac i težite da savršeno napravite još savršenijim, to vas čini genijalnijim u poslu kojim se bavite.

Uvek još i više, uvek novi izazov, ta večita glad za pobedama, za uspehom. Pečat istinskih šampiona.

No dobro, ako su domaćini Francuzi već prežalili svoj neuspeh ove sezone i izdali presudu na naslovnici „L’Ekipa“ („Više nema Francuza u drugoj nedelji“), neki drugi trljaju ruke i pevaju serenade.

Kako ne primetiti ovu slatku „italijansku republiku“ na francuskom tlu? Dobra vest je da je njihov trio među 16 najboljih, a loša po Italijane to što su sva trojica u trouglu „Velike trojke“.

Hoće li osmina finala biti Bermudski trougao u kojem će biti potopljeno italijansko brodovlje?

Ko će ga znati. Tenis uvek iznenadi. Dva devetnaestogodišnjaka, Lorenco Museti i Janik Siner, u koje na Apeninima polažu najveće nade za narednu deceniju, idu na megdan dvojici najvećih favorita, prvi Đokoviću, drugi Nadalu.

Malo je nedostajalo da ovog trougla ne bude, jer je Rodžer Federer tri sata i 35 minuta hodao po tankoj žici protiv Dominika Kepfera.

Pazite, Nemac nam dolazi iz gradića Furtvangena sa Švarcvalda, sa samog izvorišta Dunava, i može se reći da je njegova igra imala dobar tok, ali je prekinuta genijalnošću i iskustvom Federera u trenucima kada se sve lomilo.

Furtvangen je kažu mesto koje se pročulo po industriji onih starinskih zidnih satova, sve sa kukavicama koje iskaču na svaki sat i označavaju vreme.

Dakle bila je to neka vrsta obračuna nemačkog mehanizma, protiv čuvenog švajcarskog - igra satova i nerava koja je potrajala do 00:43 posle ponoći u Parizu.

Koja je to nepravda što je, praktično, to bio meč za duhove – pred sablasno praznim tribinama i očima samo onih koji su tu morali biti poslom i po zadatku.

„Ojjj oj oj“, bio je čest uzvik razočarenja kod Federera posle brojnih neiznuđenih grešaka iz forhenda i bekhenda. Ni servis ga nije služio kako je navikao, milion puta se nerezonski nalazio na ničijoj zemlji, poput glinenog goloba, ali Kepfer nije sve iskoristio. Federer je preživeo svoju parisku noć i drugu nedelju će započeti opet pod pariskim suncem, na bržem terenu, ne tako sporom i vlažnom kao subotnje večeri.

Kepferu je utisak o sebi žestoko pokvario onim što je uradio u trećem setu, kada je posle jednog poena gde je Federer pogodio samu liniju i dobio poen, prešao na stranu protivnika, uverio se da je odluka sudije bila ispravna i pljunuo na to mesto.

Kažnjen je oduzimanjem prvog poena u narednom gemu u kojem je, začudo, napravio brejk, ali sumnjam da je momak imao i gram sna prošle noći.

Osećam da se budio u košmaru, kao Džon Mekinro u hotelskoj sobi u Parizu. Big Mek je u svojoj autobiografiji priznao da, kad god je u Parizu, redovno ponavlja iste košmarne snove i budi se sav u znoju.

Šta Amerikanca progoni? Detalji iz meča sa Ivanom Lendlom u finalu Rolan Garosa 1984. kada je imao 2:0 u setovima, a desilo mu se da je izgubio meč.

Federer je previše prilika dao 59. na svetu, Kepfer ih nije iskoristio i epilog je takav kakav je.

Imponuje što Federer nije pristao da digne ruke od svega, ostao je u trenutku, u tom fajterskom raspoloženju i izašao pod štitom iz bitke u kojoj su mnogi mogli da namirišu aromu svežeg poraza.

I sada ga samo Beretini deli od mogućeg sudara sa Novakom. Doduše i Novaka samo Museti deli od pariskog randevua sa Švajcarcem.

Ipak, kako god bilo, Nadal je, Nadal. Ona slatka simetrija setova protiv Kamerona Norija od tri puta po 6:3, takva je kao kad Rafa ređa svoje bočice sa vodom kraj stolice.

Stvarno, šta reći za čoveka koji, ako ne računamo onu predaju 2017. Marselu Granoljersku, kada nije zbog povrede izašao na teren, nije izgubio u Parizu 33 meča zaredom? Koji od onog finala sa Dominikom Timom ima 32 osvojena seta, opet, zaredom?

Koji zapravo nije na terenu u Parizu poražen od onog meča sa Novakom iz 2015. godine.

Jasno je gde je fokus i ko je glavna meta. Ali, da mi ipak vidimo ko je ko. Uzbuđenje raste, publike će biti sve više više, teniska groznica drma svodove „Šatrijea“ i „Lenglena“.

Tako je kada koračaju džinovi koji igraju svoju igru sa vremenom, sa časovnicima.

Mi smo srećni što još možemo da ih gledamo.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

12 Komentari

Podeli:

U fokusu

Vidi sve