Kada se nađete među ljubiteljima košarke bilo gde u Evropi i spomenete Dušana Ivkovića, o njemu se uvek govorilo sa velikim poštovanjem.
Baš danas, kada se označava ravno tri godine od smrti Dušana Dude Ivkovića se na društvenim mrežama oglasio Anadolu Efes, klub koji je proslavljeni trener vodio.
"Počivaj u miru, Dudo"
Eski Başantrenörlerimizden, Avrupa basketbolunun efsane ismi Dušan Ivković'i saygı ile anıyoruz.
Kažu da je KK Partizan postao sila sedamdesetih godina, a Duda Ivković je učestvovao kod prva dva osvojena evropska trofeja.
Prvi je bio 1978. godine kada su crno-beli igrali u Kupu Koraća i tada su u dvorani "Borik" pred oko 7.000 gledalaca porazili sarajevsku Bosnu sa 117:110 i to posle produžetaka, pošto je u regularnom delu rezultat bio 101:101.
Glavni trener je tada bio Ranko Žeravica, a njegov pomoćnik Dušan Duda Ivković, koji godinu dana kasnije postaje glavni.
Igrač utakmice bio je Dražen Dalipagić, koji je imao jedno od svojih poznatih šuterskih večeri i zaustavio se na broju od 48 poena, što je ostao apsolutni rekord u finalima ovog takmičenja. Uspešno su ga pratili Dragan Kićanović sa 33 i Miodrag Miško Marić sa 21 poenom.
U poraženoj ekipi, Mirza Delibašić je ubacio 32, Žarko Varajić 22, a Ratko Radovanović 20 poena. Varajić i Radovanović su zbog pet ličnih grešaka morali ranije da napuste igru, što je košarkašima Partizana znatno olakšalo posao u produžetku.
"Posao u Partizanu 1978. bio je moj prvi samostalni. Oko Praje i Kiće bila je nezdrava konkurencija koju su pravili ljudi iz rukovodstva. Tako se desilo da, dok je Dalipagić bio u vojsci, mi sa mladim timom osvojimo duplu krunu i Kup Radivoja Koraća. Kada se on vratio, pokupio se Kićanović i otišao u armiju, a potom u Italiju. Našao sam se u toj podeli. Imao sam sreću da ih treniram, ali ne i dovoljno autoriteta i drskosti prema upravi da presečem to što se dešavalo", rekao je Duda Ivković jednom prilikom.
Naime, u tom periodu, tačnije od 1976. do 1980. bio je selektor u mlađim selekcijama Jugoslavije. Na evropskim prvenstvima je osvojio tri medalje: srebro za kadete (1977) i juniore (1980) i bronzu za juniore (1978).
Verovatno i najveći uspeh u njegovoj karijeri, koliko god to bilo nezahvalno reći, bilo je Evropsko prvenstvo u Atini 1995. godine, kada je Jugoslavija osvojila zlatnu medalju.
Tada je tim Jugoslavije pobedio Litvaniju sa 96:90 u onom čuvenom finalu.
Danas imamo tu tradiciju dočekivanja sportista na balkonu Skupštine grada, a ona se neguje upravo od 1995. godine, kada je selekcija Jugoslavij prvi put nakon sankcija dobila šansu da učestvuje na jednom šampionatu.
"Jedan od najtežih trenutaka u mojoj karijeri bio je onaj kada sam momcima morao da saopštim da nećemo učestvovati na Olimpijadi 1992", rekao je jednom prilikom Dušan Ivković.
Srdjan Stevanovic/Starsport
"Da se te ’95. nismo vratili na košarkašku mapu, verovatno to ne bismo do dan-danas. Ne bi nas bilo ni ’96. u Atlanti, ni posle toga, bio bi kolaps. To su bile vanredne kvalifikacije, bio sam već četiri godine selektor tima koji ne igra ili igra neke utakmice kao Ol star selekcija. Bora (Stanković) je tad sigurno prekršio neka takmičarska pravila, nije bilo ranije predviđenog modela da se bilo ko odjednom pojavi na kvalifikacijama. Ali je postupio emotivno, jednostavno nije hteo da dozvoli da se ta sjajna generacija košarkaša ugasi, a da se nigde ne pojavi. Bez obzira što su mu to posle mnogi zamerali, on je to uradio za svoju zemlju i siguran sam da to niko drugi na njegovom mestu ne bi smeo da uradi. A posle toga smo bili srebrni u Atlanti ’96, zlatni na EP ’97. u Barseloni i na Mundobasketu u Atini ’98", rekao je Ivković u jednom intervjuu.
Dudi nikada nećemo moći dovoljno da zahvalimo za sve što je uradio za srpsku košarku, pa ni 100 ovakvih tekstova ne bi moglo da dočara veličinu jednog takvog trenera.
Pokorio je svako takmičenje u kom bi se našao, pa je s pravom imenovan među 50 ljudi koji su najviše doprineli razvoju Evrolige, ali i evropske košarke, član je i FIBA Kuće slavnih i nominovan za ulazak u Springfildovu Kuću slavnih.
Igračku karijeru je proveo u Radničkom sa Crvenog krsta gde je igrao od 1958. do 1968. godine, pa je tamo radio kao trener do 1977. godine kada dolazi u Partizan.
Potom je radio u Arisu, Šibenki, Vojvodini, bio selektor Jugoslavije, trenirao PAOK, Panionios, Olimpijakos, AEK, CSKA i Dinamo Moskvu, ponovo Olimpijakos, Anadolu Efes i bio je selektor Srbije.
Dva puta je sa Olimpijakosom osvajao Evroligu (1997. i 2012. godine), ULEB Kup je osvojio sa Dinamom 2006. godine, kao što je pomenuto, sa Partizanom ima dve evropske titule Kupa Koraća, sa AEK-om je 2000. godine osvojio Kup Rejmonda Saporte, tri puta je sa Jugoslavio bio evropski šampion i jednom svetski, a sa Srbijom ima srebro sa EP 2009. godine iz Poljske.
Trener košarkaša Partizana Đoan Penjaroja izjavio je posle pobede protiv Borca da je njegova ekipa dobro odigrala u napadu i dodao da su crno-beli morali da budu čvršći u odbrani.
Od reprezentativnih neuspeha, preko teških evropskih poraza klupskog fudbala i košarke, pa sve do padova najvećih sportskih ikona – ovo su trenuci koji su obeležili 2025. godinu na način na koji niko nije želeo.
Mesecima kasnije, kada se rezultati svedu na statistiku, a medalje na sjaj u vitrini, sa SP u Tokiju Angelini Topić ostalo je još nešto što se ne meri centimetrima.
Jedna od najaktuelnijih sportskih ličnosti u 2025. godini, ili makar na njenom samom kraju, svakako je bio Veljko Paunović, novi selektor fudbalske reprezentacije Srbije.
Nemanja Kojić, dete Rada, bivši fudbaler Partizana o čijem golu u derbiju se i dalje priča, ali i trener Brodarca koji pokušava da stvori neke nove šampione, u intervjuu za B92.sport prisetio se svojih početaka i najupečatljivijih momenata u karijeri.
Kratak odgovor na pitanje iz naslova glasi: da, HDMI kablovi mogu i te kako da se pokvare tokom vremena. Ako prepoznate simptome na vreme, uštedećete sate bespotrebnog traženja kvara.
Komentari 19
Pogledaj komentare Pošalji komentar