Mesecima kasnije, kada se rezultati svedu na statistiku, a medalje na sjaj u vitrini, sa SP u Tokiju Angelini Topić ostalo je još nešto što se ne meri centimetrima.
Nešto što se pamti tiše, ali dublje. Jedan kišobran, jedno rame i pola sata čekanja u kojem je sport, makar na trenutak, prestao da bude takmičenje.
Australijska skakačica uvis Elenor Paterson možda sa Svetskog prvenstva u Tokiju nije ponela medalju, ali je uspela da bude heroina na svoj način, pokazavši ljudskost u svetu, koji je sve češće okrenut sebi, rezultatima i ličnom uspehu.
Finale skoka uvis bilo je haotično, dva puta prekidano zbog obilne kiše, nervoza se uvlačila pod kožu, a visine su ostajale neosvojene.
Njena zemljakinja Nikola Olislagers stigla je do zlata, Poljakinja Marija Žodžik do srebra, dok su bronzu podelile Ukrajinka Jaroslava Mahučih i 20-godišnja srpska atletičarka Angelina Topić (1,97m).
Ali iza te kratke rečenice o podeljenoj bronzi krije se možda i najdužih pola sata jednog finala i jedna najtoplija ljudska priča iz sveta sporta u 2025. godini.
EPA/ALEX PLAVEVSKI
Topić, mokra do kože, morala je da čekala. Mahučih je nakon neuspeha na 2,00 metra, odlučila da preskoči tu visinu i pokuša 2,02.
Pravila su neumoljiva, a čekanje u takvim trenucima često je teže od samog skoka.
Pod reflektorima, na kiši koja ne posustaje, misli se sudaraju – da li je medalja tu ili nestaje u sledećem pokušaju protivnice.
Tu, pored nje, najmlađe finalistkinje, bez mnogo reči, našla se Elenor Paterson.
Australijanka (29), bivša svetska šampionka, jedna od "starijih" u tom krugu elitnih skakačica, sela je uz Angelinu i držala je kišobran.
Tokom drugog prekida zbog kiše, uplakana srpska atletičarka spustila je glavu na njeno rame. U tom prizoru nije bilo protivnica, rang-lista niti pokušaja.
Samo dve sportistkinje, tišina i emocije koje su tražile predah.
"Na mnogo načina, ovo je slatko-gorko. Bila sam ponosna što sam mogla da budem deo tog trenutka sa Angelinom", rekla je Paterson posle te scene koja je 21. septembra 2025. godine obišla svet.
EPA/ALEX PLAVEVSKI
Iskustvo joj je pomoglo da prepozna težinu tog čekanja, jer samo godinu dana ranije, na Olimpijskim igrama u Parizu, i sama je bila u sličnoj ulozi.
Čekala je rasplet, neizvesnost i konačnu potvrdu bronze, koju je podelila sa Ukrajinkom Irinom Heraščenko.
"Prošle godine bila sam na drugoj strani stvari i uzela bronzu sa 1,95. Morala sam da čekam ishod. Tako da, videvši nju kako prolazi kroz to što sam ja prošla prošle godine, osećala sam blagoslov što je mogla da dođe kod mene i što sam mogla da je utešim. Mislim da i u neuspehu ima toliko lepote. Veoma sam srećna što je uspela da dođe do te bronze", iskreno je priznala Elenor Paterson, i sama ne skrivajući suze kada je pred kamerama pričala o ovoj sceni iz Tokija.
Znala je kako sekunde umeju da bole, kako tišina zna da bude glasnija od dobovanje kiše po atletskoj stazi.
"Osetila sam da tada mogu da joj budem kao starija sestra. Lepo se slažem sa njom i mogla sam da je utešim u tom trenutku. Angelina je bila je preplavljena emocijama i nesigurna da li će zadržati bronzu. Iskreno, na neki način sam čak srećna što nisam preskočila dva metra, jer je to značilo da mogu da budem uz nju i da taj trenutak podelimo. To je bio divan trenutak čiste ljudskosti i sportskog duha. Tako je bilo lepo biti tu za nekoga u tom trenutku".
Za Angelinu Topić, to rame pod kišobranom bilo je više od utehe. Bilo je oslonac.
Mirna luka u vrtlogu nabujalih emocija, sa kojima, koliko god ste spremni, nekada ne možete sami da se iznesete.
JOEL MARKLUND / Bildbyran Photo Agency / Profimedia
Bio je to kišobran empatije, pod kojim se videlo da i najveći profesionalci, uz sve titule, medalje, rezultate, neuspehe, ostaju ljudi – sa suzama, strepnjama i emocijama koje ne mogu i ne treba da se sakriju.
Taj kišobran pokazao je da rivalstvo i konkurencija ostaju po strani, jer nekada je najvažnije ispasti čovek.
"To su bila najteža tri sata u mom životu", priznala je Angelina posle finala u skoku uvis.
"Obećala sam sebi da ću ovog puta dati sve što imam u telu da pokušam da pobedim. Bilo je veoma stresno. Plakala sam kao beba. Mislim da ne bih preživela to bez Elenor. Volim je i zahvaljujući njoj sam bila dobro", zahvalna je bila devojka koja se na kraju popela na treći stepenik pobedničkog postolja.
U Tokiju je Topić dala sve – svaku visinu preskakala je iz prvog pokušaja, boreći se istovremeno sa pritiskom, očekivanjima i kišom koja je padala kao iz kabla.
Bila je spremna za više, ali su uslovi bili jači. Ipak, u tom trenutku, važnije od ličnog rekorda bilo je to da neko vidi kako joj je i da ostane.
PressFocus / ddp USA / Profimedia
Mesecima kasnije, dok se prelistavaju izveštaji sa Svetskog prvenstva, možda će neko zastati nad fotografijom dve atletičarke pod istim kišobranom i shvatiti da se ponekad najveće pobede ne skaču.
One se dele. Jednim gestom, jednim ramenom, jednom ljudskom empatijom koja je nadjačala kišu i neizvesnost.
Jednim iskrenim zagrljajem nakon što je agonije prošla, a bronzana medalja upisana pored imena srpske atletičarke.
I možda je baš to poruka koja ostaje jača od svakog rezultata iz Tokija.
U svetu koji stalno juri dalje, broji uspehe, meri visine i traži pobednike, a još više premerava padove i neuspehe, ponekad je dovoljno stati.
Zastati pored nekoga, saslušati bez žurbe, pružiti rame, ruku, zagrljaj ili otvoriti kišobran u pravom trenutku.
Jer ne možemo uvek da promenimo ishod, ali možemo da promenimo kako će ga neko podneti.
A to je pobeda koja traje. I ne samo u sportu, već i u životu.
Srpska atletičarka Ivana Španović izjavila je da su svi bili u čudu kada je promenila disciplinu i počela da se takmiči u troskoku umesto u skoku udalj.
Grčki atletičar Miltijadis Tentoglu učestvovaće na Beogradskom mitingu (Belgrade Indoor Meeting), koji će biti održan 11. februara 2026. godine, saopšteno je iz Srpskog atletskog saveza.
Švedski atletičar, skakač s motkom Armand Duplantis, izabran je za najboljeg sportistu Evrope u 2025. godini u tradicionalnom izboru evropskih novinskih agencija koji organizuje poljska agencija PAP.
Od reprezentativnih neuspeha, preko teških evropskih poraza klupskog fudbala i košarke, pa sve do padova najvećih sportskih ikona – ovo su trenuci koji su obeležili 2025. godinu na način na koji niko nije želeo.
Jedna od najaktuelnijih sportskih ličnosti u 2025. godini, ili makar na njenom samom kraju, svakako je bio Veljko Paunović, novi selektor fudbalske reprezentacije Srbije.
Nemanja Kojić, dete Rada, bivši fudbaler Partizana o čijem golu u derbiju se i dalje priča, ali i trener Brodarca koji pokušava da stvori neke nove šampione, u intervjuu za B92.sport prisetio se svojih početaka i najupečatljivijih momenata u karijeri.
Kratak odgovor na pitanje iz naslova glasi: da, HDMI kablovi mogu i te kako da se pokvare tokom vremena. Ako prepoznate simptome na vreme, uštedećete sate bespotrebnog traženja kvara.
Komentari 7
Pogledaj komentare Pošalji komentar