Kultura

Četvrtak, 04.12.2008.

00:44

NOVI FESTIVAL AUTORSKOG FILMA (I)

Fenomenalni triler "Prismotra", previše autorska drama "Revanš" i prosečni dokumentarac "Joy Division"

Autor: IN DA MUVIZ: Novi Festival autorskog filma 2008

Podrazumevana plava slika

OPREZ! Recenzije sadrže spojlere!

PRISMOTRA/ Surveillance (r. Jennifer Lynch)

Prismotra je predivan, predivan film. Činjenica da to iskreno mislim i još iskrenije delim sa vama verovatno me čini rasnim primerkom psihopate. Jer Prismotra je magična apoteoza zla, tek donekle opravdana, osmišljena kao antropološka studija, sa povremenim, duhovitim ispoljavanjem predrasuda prema ideji dobra. Vašu pažnju dodatno će pojačati i podatak da se ovim filmom, posle hebenih petnaest godina pauze, u filmsko stvaralaštvo vraća ćerka David-a Lynch-a, Jennifer Lynch. A jedina nezahvalnija stvar u filmskom svetu od toga da ste Lynch-ova ćerka jeste da ste Spielberg-ov usvojeni sin.

Kao što nam je njen prethodni film pokazao (Boxing Helena, ljubavna priča o hirurgu koji svojoj kidnapovanoj izabranici odseče ruke i noge i potom je drži u kutiji u svojoj kući...), Jennifer je od tate nasledila njegove najbolje karakteristike: impresivan vizuelni nivo kako za neme tako i za raspričane kadrove, potrebu da se nasilje usvakodnevniči, kao i vanserijski osećaj za tretman zvuka koji doprinosi tome da se u apsolutno svim kadrovima oseća atmosfera filma.

Prismotra je kvazi-rašomonijadna serija ispovesti koje treba da rasvetle seriju zločina koji su se desili duž nekog bestragijskog puta u oblasti Santa Fe, u Novom Meksiku. Jedini preživeli su: policajac, devojka sumnjivih navika i mala, devetogodišnja devojčica Stephanie (intrigantna Ryan Simpkins). S druge strane kamera koje beleže njihovu ispovest sede dva agenta FBI-a, Sam (Bill Pullman, pljunuti de Niro!) i Elizabeth (Julia Ormond).

Istraga paralelno otkriva delić po delić događaja koji se odigrao on the road, ali i zaviruje u ličnosti, navike i sudbine ljudi koji su, mahom, završili kao žrtve. Lynch-ova kći ne dozvoljava da karakteri junaka (a svi su nekako podjedanko epizodni sem Pullman-a i Ormond-ove) ostanu crno-bele flekice na platnu, već im svima daje prostora da zažive i prerastu jeftinu funkciju žrtve ili svedoka kakvu imaju u serijama poput C.S.I.. Ono što postepeno postaje jasno jeste da lažni par agenata FBI-a, vođen erotizovanim „natural born killers“ porivima, sada ima i dodatnu potrebu da sopstveni užitak ubijanja ponovo proživi kroz rekonstrukciju zločina od strane neposrednih učesnika. Taj prismotreni momenat može se protumačiti kao rediteljkino moralisanje na temu skrivene ljudske potrebe da se zločin i nasilje konzumiraju (makar) kroz posredno učešće, ali je pre neka vrsta odbrambenog filtera od prozivki da je Prismotra portret zla za koji je teško poverovati da ga je oslikala ljudska ruka.

Baš kao što je teško poverovati da je mala Stephanie, čiji dečiji crteži beleže leševe na isti način kao i oblake, nije ništa drugo do mali, bezdušni psihopata, čije se akcije i reakcije ne mogu objasniti, baš kao ni one koje su počinili njeni fiktivni roditelji (Sam i Elizabeth).

Ako ste mislili da je slika nepovratnog odlaska pravde kada Bardem-ov Anton otperja nekažnjeno sa mesta zločina u No Country For Old Men, sačekajte da vidite sa koliko cinizma spram „mogućnosti pravednijeg sveta“ će Jennifer Lynch ispratiti svoje junake u romantični sumrak.
REVANŠ/ Revanche (r. Gotz Spielmann)

Ponekad imam utisak da ono što se pogrešno smatra reprezentativnim evropskim, nezavisnim, autorskim filmom nastaje tako što se petnaest minuta dobrog holivudskog filma rastegne na dva sata. Prazan hod popunjava se napornim uplivima naturalizma, bespotrebnim razgolićivanjem, obično, vrlo neatraktivnih glumaca i statičnim pejzažima prirode. Ovi i njima slični rediteljski postupci imaju za cilj da žanrovsku supstancu oblikuju tako da ona postane atraktivan filozofski materijal neke druge publike koja obožava kada se film muči ozbiljnim, životnim pitanjima.

Alex (porno verzija Josh-a Brolin-a) je telohranitelj u jednom bečkom bordelu u kome radi i njegova devojka, ukrajinska kurva, Tamara. Alex-ov gazda misli da on nema muda za taj posao, a njegov otac, koji lagano odumire na svojoj seoskoj farmi, nije baš ubeđen da je njegov sin materijal od koga život pravi uspešne ljude. Paralelno sa Alex-om upoznajemo i policajca Robert-a, fitnes manijaka, koji svoju karijeru shvata preozbiljno i koji sa svojom suprugom živi na selu u blizini Alex-ovog oca. Njegova ozbiljna mana je što ne može da učini svoju ženu trudnom. Dakle, oba aktera imaju problem sa dokazivanjem svoje muškosti. Nakon što Tamara dobije batine u bordelu, Alex odlučuje da opljačka banku i sa novostečenim parama i Tamarom zapali u Španiju. Kao što očekujete stvari ne idu po planu, a na mestu pljačke pojavljuje se Robert...

Materijal Revanša u rukama dobrog holivudskog reditelja (pa čak i ponekog azijskog) bio bi pretvoren u ozbiljan, melville-ovski ili eastwood-ovski, triler koji bi zgusno radnju, doradio „dramaturgiju sudbine“ tako da ona više odgovara žanru, stilizujući likove u skladu sa poetikom filma, a ne sa naboranim licem realnosti. Izvinjavam se, znam da nije naročito pametno, niti moralno graditi kritiku filma na tome kako se & šta moglo, ali dok Revanš traaaje imate dovoljno vremena za sve.

Spielmann u skoooro svakom kadru fiksira kameru na jedno mesto i pušta da se radnja odvija unutar postavljenog rama. Ova vrsta paralisanja gledaoca u pozi „nemog posmatrača“ ima kontraefekat i dovodi do toga da relativno brzo budemo prezasićeni prisustvom ružnjikavog i dosadnog realizma. Mislim, koliko puta vam je potrebno da vidite kako polu-gola Tamara u tangama zove svoje roditelje, dok Alex leži na krevetu u nekakvom supersocijalnom sobičku? Ritam filma je od početka do kraja isti i ne menja se čak ni kada razvoj događaja (nakon pljačke banke) ima priliku da filmski „zaživi“. Problem postaje i to što unutar malog broja elemenata (jedna lokacija + tri operativna lika) vrlo brzo postaje jasno šta će se desiti i u kom smeru reditelj vodi svoju priču, što samo dodatno „ubija“ ionako anti-klimaktičan kraj. I Alex i Robert postaju muškarci na način na koji to nisu planirali, ali ovaj „egzistencijalni obrt“ premala je nagrada za 95 minuta neatraktivnog, dokumentarnog materijala (od čega čak 10 otpada na rezanje i cepanje drva!).
JOY DIVISION (r. Grant Gee)

Film Joy Division o bendu Joy Division (u slučaju da neko ne zna) jeste polutelevizijski (dakle, ne baš bioskopski) film o bendu Ian-a Curtis-a koji se zvao Joy Division. Nakon što nas je Winterbottom sa 24 Hour Party People vrlo šarmantno uveo u priču, a Corbijn dotukao svojim crno-belim đubretom Control o Curtis-ovom životu, pomislio sam da je bend od vanserijske važnosti za život na planeti Zemlji konačno dobio adekvatan filmski portret. Ali, nije. Evo i zašto.

Reditelj Grant Gee, prema scenariju rok novinara Jon-a Savage-a (i jednog od ključnih ljudi za medijski proboj benda), pravi relativno-objektivan, vrlo informativan, udžbenički osmišljen film o mančesterskom kvartetu sa predvidljivim fokusom na njihovog frontmena Ian-a Curtis-a, koji se ubio sa nepune 24 godine (u slučaju da neko ne zna). U filmu, između retkih, samim tim i muljavih, video snimaka nastupa benda (iz svih faza), kao sagovornici, gostuju svi preostali članovi benda, Tony Wilson (neka se hebe ko ne zna ko je Tony!), članovi Buzzcocks i Throbbing Gristle, dizajner Factory-ja Peter Saville, a posebna poslastica (nije!) je pojavljivanje Curtisove mistrese Annik Honoré „prvi put na bilo kom filmu“.

Film počinje pokušajem da se bend predstavi kao refleks grada iz kojega su potekli, njegove slavne industrijske (i svake druge) prošlosti i buntovnog duha koji ga je revitalizovao kad god je to bilo potrebno. Međutim, od takvog pristupa temi se praktično odmah odustaje i mi mu se vraćamo tek na kraju filma ne bi li se mitskoj slici benda dodala još neka grandiozna nota. Unutar ovih osvrta na Mančester imamo rekapitulaciju više puta apostrofiranih momenata iz istorije benda. Hooky i Barney sećaju se legendarnog, prvog koncerta Pistolsa nakon koga su odlučili da osnuju bend. Nezaobilazne su i priče o vizionarskoj produkciji Martin-a Hannet-a, pesmi/ simbolici/ značaju Love Will Tear Us Apart , ali i o Ianovom turbulentnom braku, epilepsiji i samoubistvu. Ko ne zna ništa biće mu zanimljivo. Ja, recimo, nisam znao (i dalje ne znam kako sam to propustio) da Joy Division nije krstio Ian, već Bernard koji je na pojam naišao prelistavajući knjigu House Of Dolls o nacizmu.

Ipak, daleko zabavnije mi je bilo da gledam sa koliko (skoro morbidne) rutine Peter Hook rekapitulira događaje, ili kada Bernard Sumner u nekom trenutku priznaje da niko u bendu nije obraćao pažnju o čemu Ian peva u svojim pesmama. Za mene je to najslikovitiji pokazatelj tragi-komične situacije u kojoj se ovaj mučenik nalazio pre smrti.

Mislim da priča o Joy Division zaslužuje da u nju ravnopravno budu uključeni i Hooky, i Sumner i Stephen, jer taj bend pripada njima koliko i Ianu (o čemu ne svedoči samo njihov kasniji uspeh sa New Order). Njih trojica možda nisu sočan materijal koliko i Curtis, ali (pod jedan!) na temu njegovog kratkog života više nema šta novo da se kaže, (pod dva!) životima i iskustvima preostale trojice niko nije ni pokušavao da se pozabavi, pa ni ne znamo koliko je to interesantno. Joy Division su činila četiri momka u svojim ranim dvadesetim, ali priča o njihovoj mladosti, prijateljstvu, blesavim iluzijama i još idiotskijim snovima uvek neravnopravno biva posvećena samo tragediji jednog od njih.

Nadam se da će nekom divižnofilu poći za rukom da snimi film o Joy Division, a ne o Ian Curtisovoj grupi Joy Division.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 5

Pogledaj komentare

5 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: