Uspješna politička trgovina s Bruxellesom

Istina je da gubitak ZERP-a nitko neće u Hrvatskoj niti osjetiti, jer ga nikad nismo ni imali, pa da bismo sad osjećali bol oko njegovog nestanka. Dobro je da je ovo prekinuto prije nego što je ZERP postalo nešto kao hrvatsko Kosovo, pa da se svi kunu u njega, makar ne znam za nikoga tko je u ZERP-u išao u školu, tko je emocionalno vezan za ZERP, čija je kuća tamo ostala, ili tko u ZERP-u oplakuje svoje grobove. Ima segment oko ZERP-a koji je stvaran, ali je legalističk I stručan da ga razumiju i vode samo posebni eksperti. Drugi, oko kojega se gradila priča je politika. Čudnim obratom, ovo odustajanje zaista može koristiti mnogo više nego da je Hrvatska uvijek bila kooperativna oko ZERP-a.

Da nije bilo ZERP-a, stvari ove zadnje dvije I pol godine ne bi stajale dobro, iz dva razloga. Prvi je da je hrvatska državna uprava objektivno slaba, neadekvatna zadatku. U hrvatskoj državnoj upravi stručnjaci, uglavnom mladji, koji su završili najviše europske škole za javnu upravu, kao paršku ENA, marginalizirani su na račun podobnih ulizica koji rade za račun svojih obiteljsko-političkih klanova. Ti pak ne znaju, jednostavno ne znaju posao, a zato jer ne znaju, nemaju pojma kako odgovoriti zadatku reformi iz Bruxellesa, a takojder, jer ne znaju, boje se, pa ne daju onima koji znaju da rade. To je stvorilo najveći zastoj u pregovorima, i to je Sanaderov grijeh, a ne ZERP.

Drugi razlog što Hrvatska dvije i pol godine nije napredovala s mjesta, jest da je Slovenija kočila gdje god je mogla, a mogla je svugdje. Treći je razlog u Europskoj komisiji. Kako Hrvatska nije takva da se sama po sebi tako ističe kvalitetom, pa da se oko nje zauzmu, onda su je i u Europskoj komisji, zapostavljali.

Medjutim, niti Olli Rehn se nije previše uživio u to da pomogne Hrvatskoj i općenito Balkanu. Njegov prethodnik, Guenther Verheughen, koji je vodio proširenje u prošloj Komisiji, taj je uveo, svojom rukom, barem pet zemalja, koje po strogim kriterijima to nisu bile zaslužile. Poljska je tako ušla, i dobro je da je ušla. Ali, Verheugen je potrošio poplate na cipelama, lobirao po glavnim gradovima, trudio se, nastojao. Olli Rehn je jako simpatičan, i izravan, jasan, ali vrijeme je da pokaže da mu je stalo do proširenja.. I ptice na grani u Bruxellesu pjevaju o tome kako Slovenija nepravedno pritišće Hrvatsku, i zato je lijepo od povjerenika Rehna da je došao u Zagreb objasniti da su dva i dva četiri i da Sanader mora odustati od ZERP-a, ali je potrebno da i on dade dodatnu kvalitetu. Hrvatskoj , kao i svakoj balkanskoj zemlji, treba saveznik u Bruxellesu, i prirodno je da to bude Olli Rehn. On može unutar Komisije požuriti ponekad bolno spore procedure. Ako je Sanader postigao da dobije od Rehna malo više angažmana, u zamjenu za ZERP onda je to puno.

A sad Slovenija. U trećem smo mjesecu njihovog predsjedavanja koje prolazi u velikoj nervozi. Moj mailbox zatrpan je obavještenjima slovenskog predsjedništva o Africi, energiji, klimi, čemu sve ne, makar znam da jedna mala, nova država, još ne može imati ekspertsku vanjsku politiku o tim temama. Naprotiv, oko onoga zbog čega su i dobili ,predsjedništvo, kao prva od novih zemalja primljenih u EU, što je bila velika čast, a to je Zapadni Balkan, kiksaju. Prvo, Dimitije Rupel se beskompromisno ulizivao Beogradu, ali kojem Beogradu ! – Koštunici ! To tamo nije donijelo rezulatata, sto smo mu mogli svi unaprijed reći, da je slučjano nekog pitao. Koštunica ga je odbio, ali je izritiralo ostale balkanske zemlje. Sjetimo se samo onog Privremenog političkog sporazuma koji su uzaludno nudili Koštunici, a koji kao format nigdje ne postoji!

Bruxelles tjera sve balkanske zemlje da se uljude, da poštuju proceduru, a onda odjednom, slovensko predsjedništvo izvuče iz rukava političku ponudu koja je dobro zvučala, ništa nije posebno značila, i dakako, samo su se osramotili. Predsjedništvo im prolazi u nelagodi, ne znaju što će dalje s Kosovom, što sa Srbijom, kompromitiraju se time koliko su ucijenili Hrvatsku, ništa ne mogu provesti.

Kako Slovenija misli europeizirati Balkan, vidi se i po tome što je, u suradnji s jednim briselskim institutom, European Policy Center, organizirala visokoprofilirani skup o Balkanu, kako bi raspravljali o budućnosti regije, ali - tako da nije pozvan niti jedan jedini novinar iz ovih krajeva, dok neki britanski i slovenski novinari jesu. Tako su napravili workshop, gdje su zabrinuto izmijenjivali misli o Zapadnom Balkanu, a DimitrijeRupel je rekao, baš kad je bilo govora o Srbiji i Kosovu : « Kad bude došao trenutak da se zapadnobalkanske zemlje prime u EU, njih se mora pismeno obavezati da neće kočiti druge zapadnobalkanske zemlje. Znam to, vjerujte, poznam ja mentalitet i običaje i vrijednosti te regije ». Onda mu se obratio Carl Bildt – Mislite, onako kako vi kočite Hrvatsku. Na to su se svi srdačno nasmijali toj šali i pošalici, ispričali su mi oni koji su tamo bili.

Sa strane tog instituta, radi se o tipičnom neokolonijalnom ponašanju gdje se, valjda, antropolozi sastaju da bi odlučili što će dalje s onim majmunima dolje, ali Balkanci to ne smiju ni slušati, valjda da bi se jasno znalo tko je s ove, a tko s one strane Balkana, odnosno Europe. Rupel se toliko trudi da Sloveniju prikaže kao zaštitnika Balkna, izmorenog od pokušaja i pogrešaka, ali čija nježna no stroga briga ne dolazi u pitanje, da je to smiješno i jadno.