Poslednji historijski dan

Ako negdje u Hrvatsku ne padne neki golemi meteor, ako uskoro ne udare Srbi ili Dinamo ne pobijedi Temišvar, slijedi nam dugačko, dosadno stoljeće koje će u budućim udžbenicima povijesti za osmi razred osnovne škole zauzeti jedva jednu stranicu, kratku lekciju „Hrvatska između nezavisnosti i Šangajskog ugovora“.

Čime ćemo, međutim, ispuniti i tu jednu stranicu? Prijemom u Europsku uniju? Kako stvari stoje, hrvatsko 21. stoljeće bit će prekratko da ga doživi, i prije ćemo svjedočiti personalnoj uniji s kineskom Komunističkom partijom nego završetku pristupnih pregovora s Bruxellesom. Pa ipak, ostao je još jedan zaista veliki, povijesni datum, i bliži nam je nego što mislite. Za svega koji mjesec, kad u noći s nedjelje na ponedjeljak, recimo 10. siječnja 2010. godine, državna izborna komisija proglasi pobjednika predsjedničkih izbora, bit će to po svemu historijski događaj: prvi put u hiljadu i pol godina od dolaska Hrvata na Balkan, prvi put u njihovoj pamćenoj i pisanoj povijesti jedan će hrvatski vladar otići u penziju.

Ako Tuđmanova generalska hunta u međuvremenu ne organizira vojni udar – a nemaju mnogo vremena, ostalo im je još svega nekoliko tjedana - prvi put u cjelokupnoj povijesti Hrvata njihov vladar neće umrijeti na prijestolju, neće ga ubiti brat ili nećak, neće odstupiti s nožem pod vratom ili pištoljem na sljepoočnici, niti će pobjeći u inozemstvo prerušen u ženu. Svjedočit ćemo tako po svemu povijesnom događaju: da predsjednik države svog nasljednika upozna s osobljem rezidencije, objasni mu čemu služi dugmad na crvenom telefonu, pokaže gdje su mikrofoni, upozori na zahodsku dasku koja nije dobro pričvršćena pa kliže malo ulijevo, pokupi veliku kartonsku kutiju punu kemijskih olovaka, ordena i fotografija s rimskim papama i američkim predsjednicima, te novom predsjedniku stisne ruku i ode na šalter mirovinskog.

Dogodit će se to nekako baš o hiljadu i dvjestotu godišnjicu prve takve smjene hrvatskih vladara, kad su prema nekim izvorima prvi knezovi Primorske i Panonske Hrvatske, Višeslav i Vojnimir, predavali svoje dužnosti nasljednicima. O njima danas ne znamo mnogo, ne znamo tko su bili i kad su točno vladali, ne znamo zapravo o svojim prvim vladarima baš ništa, osim što prilično pouzdano možemo pretpostaviti kako su predali svoje predsjedničke mandate.

Borna, Porga, kako se već zvao taj mitski hrvatski knez, stigao je u audijenciju u Višeslavovu sojenicu, odalamio ga toljagom po glavi i puku svečano obznanio rezultate prvih predsjedničkih izbora u povijesti Hrvata. Borninom nećaku Ljudevitu svidjela se ta, kako se zove, demokracija, pa je sutradan s ujakovom toljagom pohitao u Panoniju da preda akreditacije knezu Vojnimiru.

Tako je počelo: sljedećih tristo godina hrvatski su se narodni vladari međusobno mlatili toljagama i mačevima, rođena su se braća tukla, trovala i ubijala za prijestolje, poneki bi bogami dočekao i prirodnu smrt, pa bi se dohvatili njegovi sinovi, sinovci, braća i bratići, svako malo na nekom bi se saboru na kakvoj dalmatinskoj ili ličkoj ledini organizirali krvavi predsjednički izbori, i svaki je novi mandat započinjao danom žalosti za prerano preminulog prethodnika. Sve dok Hrvati nisu ostali bez predsjedničkih kandidata, pa su posljednjeg, Petra Svačića, morali ubiti Mađari.

Od toga doba hrvatskom su vladali tuđini, i opet se hrvatska vlast mijenjala po zakonima biologije. Arpadovići, Anžuvinci, Habsburgovci, svi su redom umirali ili bivali umirani, a Hrvati su samo kratko obaviještavani da su Njegovo Veličanstvo blago preminuli u Gospodinu i da im se od sada car zove Taj i Taj Treći, ili Četvrti, koji već. Tako smo dočekali i dvadeseto stoljeće, kad su nam Srbi ubili austrijskog prijestolonasljednika, a mi njima našeg kralja.

Onda je onaj golobradi srpski regent pobjegao kao pička, baš kako su pobjegli i posve nam nepoznati posljednji hrvatski kraljevi - smiješni savojski fićfirić Aimone Roberto Nešto Nešto di Torino, rečeni Tomislav Drugi, kralj Nezavisne Države Hrvatske kojega nitko nigdje i nikad nije ni spomenuo, a kojemu je Ante Pavelić dao formalnu hrvatsku krunu i naslov kralja Hrvatske, princa Bosne i Hercegovine i vojvode Dalmacije, Tuzle i Knina, i koji je abdicirao po naređenju kralja Vittorea Emanuela, a da nikad Hrvatske ni vidio nije, i njegov sin Zvonimir, posljednji hrvatski kralj, što je nakon kapitulacije Italije pobjegao kao pička, ostavivši suprugu i sina. I baš kako je kao pička malo kasnije pobjegao i poglavnik. Da bi nam do kraja stoljeća vladala dva doživotna predsjednika, od kojih se prvi radije proglasio doživotnim predsjednikom nego da umre, a onaj drugi radije umro nego da dočeka kraj trećeg mandata i mirno preda vlast.

Vladali su nam tako u prošlom stoljeću vrhovnici, maršali, poglavnici, regenti, kraljevi i carevi, i nijedan nije dočekao da preuzme odsječak od penzije i putem do kuće baci partiju šaha u parku. Sve su bivše jugoslavenske republike već odavno dočekale tu historijsku tranziciju, Srbi imaju živih bivših predsjednika za cijeli kat scheveningenskog zatvora, u Crnoj Gori je Milo Đukanović malo u predsjedničkoj mirovini, malo na predsjedničkoj plaći, u Sloveniji Milan Kučan prima penziju već sedam godina, samo Hrvati u rubrici „umirovljeni predsjednik Republike“ imaju prazno, bijelo polje.

Hiljadu i dvjesto godina uplaćivali su Hrvati u penzijski fond predsjednika države, skupio se tu bogami lijepi novac, samo od hrvatske nezavisnosti punih dvadeset godina, dvije stotine i četrdeset predsjedničkih mirovina nitko nije podigao, i kad Stipe Mesić s karticom Hrvatske poštanske banke prvi put dođe na bankomat kraj dućana, curit će iz aparata kao u Las Vegasu.

Nikad do sad nismo imali tu situaciju, to da bivši vladar čestita novom, i ja – evo, sad mi je palo na pamet – nisam siguran da je hrvatskim Ustavom i zakonima ta stvar uopće predviđena. Tek, negdje u ovo doba sljedeće godine u nekom će večernjem ili jutarnjem listu, u rubrici „Pravni savjeti“, izaći pismo nekog Stjepana M., umirovljenika iz Zagreba koji je u penziji već devet mjeseci, ali nije dobio nikakvo rješenje, a u firmi su mu rekli da je vjerojatno nekakav nesporazum, jer oni navodno nemaju stavak „predsjednička mirovina“, nego samo „troškovi svečane sahrane“. Nakon čega će Sabor na brzinu donijeti izmjene i dopune Zakona o predsjedniku Republike.

To će biti taj historijski dan, posljednji zaista veliki datum hrvatske povijesti, nakon kojega nam se, što reče Tuđman Junior, više „ništa tako veliko u dvadeset prvom stoljeću neće dogoditi“. Pozvonit će na vrata Mesićevih poštar - dobar dan, dobar dan, kako je sused?, evo penzionerski, neka neka, Milka daj čovjeku rakiju, hvala ne pijem ujutro, ajde bogati neće posao pobjeći, dobro samo jednu - i krenut će jutarnja ćakula o malim penzijama, haraču, skupom životu, Jadranki Kosor, Moameru el Gadafiju i svjetskoj politici.

Jedan običan dan u životu jednog zagrebačkog umirovljenika bit će posljednji historijski datum u pamćenoj i pisanoj povijesti Hrvata. Točno toliko, od onoga dana kad je na izborima 810. godine potpuni autsajder Borna u prvom krugu hametice potukao dotadašnjeg kneza Višeslava, Hrvati su čekali da nekome daju predsjedničku penziju. Mijenjali su se za to vrijeme Trpimirovići, Arpadovići, Anžuvinci, Habsburzi i Karađorđevići, mijenjali se Mađari, Austrijanci, Mlečani, Nijemci, Talijani i Srbi, mijenjali se kneževi, duždevi, kraljevi, carevi, regenti, poglavnici, maršali i vrhovnici, i nijedan u svih hiljadu i dvjesta godina nije doživio da ga neki Aco Stanković u Nedjeljom u 2 predstavi kao bivšeg hrvatskog vladara. Svi su naši bivši vladari vazda završavali ili mrtvi, ili u zatvoru, ili u bijegu, ali nijedan nikada na klupici u parku, igrajući šah ili hraneći golubove.

Ako se, rekoh, u ovih nekoliko tjedana nekim čudom ne dogodi ništa do sad uobičajeno, ako u predizbornoj kampanji Višeslav, Miroslav, kako nam se već zove Najveći Sin, hametice toljagom ne zamlati Stjepana Mesića Prvog, ako se generali ne postroje na nekom saboru na kakvoj ličkoj ledini i ne izvrše vojni udar, ako Sabor do tada ne preda hrvatsku krunu nekom savojskom fićfiriću, bit će to simbolički završetak burne i krvave hrvatske povijesti. Umjesto zvona zagrebačkih crkava označit će ga zvonce na vratima Mesićevih, i započet će nova, dosadna historija u kojoj će pitanje za petsto tisuća kuna na „Milijunašu“ biti „tko je bio četvrti predsjednik Republike Hrvatske?“.