Fokus

Ponedeljak, 29.06.2009.

13:05

Kraj krize do kraja godine

Sjedinjene Američke Države polako izlaze iz ekonomske krize, a Evropa će početi da se izvlači iz recesije krajem godine. Zemlje u razvoju će se oporavljati sporije, ali neće mnogo zaostajati, kaže Randall K. Filer, profesor ekonomije na Hunter koledžu i na City University u Njujorku u intervjuu za Ekonomist magazin.

Autor: Vesna Lapčić  |  Izvor: Ekonomist magazin

Podrazumevana plava slika

„Možda bude nekoliko izuzetaka, ali svaka evropska država će izaći iz krize do kraja godine. Rast će biti spor, ne kao proteklih godina, ali će biti rasta. U Srbiji, koja je godinama imala rast BDP-a od šest-sedam odsto, može se već u 2010. ili 2011. očekivati rast od tri-četiri odsto“, uveren je Filer.

Koje zemlje su izuzeci?

Sve koje su politički nestabilne.

Tokom krize niko ne razmišlja o razvoju već o opstanku. Da li je to pogrešna strategija?

Apsolutno. Kriza je vreme kad je kapital jeftin, kada ljudi hoće da prodaju svoj kapital. Da sam ja investitor koji bi želeo da uloži na ovo tržište, uložio bih jer kriza neće večno da traje. Oni koji moraju da prodaju imovinu čine to po nižoj ceni. Zato je sada veoma dobar trenutak da se razmišlja o investicijama.

Inovacije su uvek motor razvoja, da li je to i sada slučaj?

I da i ne. Inovacije jesu i dalje bitne, ali ne mislim da inovacije mogu pomoći da se prevaziđe kriza pošto je to dugoročna investicija. Potrebne su godine da bi inovacije prešle put od ideje do realizacije i da imaju efekat na privredu. Inovacije moraju da budu dugoročna i konstantna strategija. Da bi se kriza prevazišla, potrebne su kratkoročnije mere.

U šta bi još trebalo ulagati, da li je infrastruktura dobro mesto za ulaganje?

Ako želiš da trošiš novac da bi izašao iz krize, infrastruktura je pravo mesto za ulaganje, možda i najbolji način. Nisam ekspert za Srbiju, ali verujem da je potrebno da se ulaže u mostove, puteve. Ako se već pravi budžetski deficit, treba trošiti na nešto što će zarađivati novac, zaposliti ljude i koristiti zemlji u budućnosti pre nego trošiti na razne vrste socijalnih pomoći.

Veliki generatori krize u Srbiji su trgovinski lanci. Kakva je situacija u svetu, posebno u Americi? Da li su i tamo trgovinski lanci nedisciplinovani kao u Srbiji, da li se pomeraju dogovoreni rokovi plaćanja?
Toga nema u Americi, najviše zbog drugačije zakonske regulative. Pre nekoliko dana sam pričao sa dva srpska biznismena koji su mi govorili o tom problemu i rekli da su otišli na sud, ali da sud još uvek nije prikupio novac.

U svetu oni biznismeni koji ne plaćaju na vreme snose velike kazne. U Americi se ne radi tako, sistem je toliko efikasan da se ljudi plaše da ne plate i pošto je toliko efikasan praktično i nema potrebe da se pokreću instrumenti sistema.

U Engleskoj je još bolje. Ako u toj zemlji dobijete slučaj, sud će naložiti da strana koja je izgubila spor plati i troškove suđenja. Siguran sam da bi u Americi u slučaju da neko dobije stranku na sudu država omogućila da se potraživanja naplate u presudom predviđenom roku. To bi srpska vlada mogla da uradi bez preteranih troškova, da uredi tako sistem da onaj ko dobije presudu može brzo da naplati potraživanja.

U Srbiji je teško to uraditi jer ne postoji zakon koji obavezuje trgovine da plaćaju u određenom roku, postoje samo ugovori između proizvođača i trgovaca, a sudovi su prespori u donošenju presuda?

Ti ugovori su dobri ukoliko sud može brzo da donese odluku i ako može da se obezbedi brz transfer novca. Ako privatni ugovor nije dovoljan, onda ne znam kako bi se sprovodio i zakon.

Postoji problem i što se kompanije plaše da tuže velike trgovinske lance kako oni ne bi izbacili njihove proizvode iz prodaje?

To bi mogao da bude argument za pomenuto zakonsko rešenje. Ali bi opet velike kompanije znale koja mala kompanija ih je tužila.

Srbiji predstoji privatizacija javnih preduzeća u kojima je zaposleno oko 150.000 ljudi. Da li se mogu očekivati otpuštanja i kako sprečiti udar na tržište rada?
Privatizaciju ne treba sprečavati, samo treba naći način kako to učiniti najbezbolnije. Svaki put kad odem u Hrvatsku pitaju me šta da rade sa svojim brodogradilištima, ja im kažem da ne treba ni da ih imaju, ali su problem zaposleni u njima. Srbija sigurno ima industrije koje imaju iste probleme.

Ali ako se to ne preseče, te firme nikada neće stvarati profit, niti će njihovi radnici imati plate, a država će iz budžeta uvek morati da ulaže novac. To znači da će uvek porezi biti visoki, što nije atraktivno za strane investitore. Znam da će ovo zvučati grubo, ali se mora pronaći način za „milosrdno ubijanje“.

Tokom tranzicije se, takođe, mora podsticati mobilnost na sve načine. Kada govorimo o tranzicionim ekonomijama, to podrazumeva neke promene. Radnici u Srbiji moraju da promene navike, obrazovanje, radno mesto, grad ili čak i državu u kojoj rade. Savetovao bih da se ne daje socijalna pomoć ljudima direktno već da se firme stimulišu nekakvim olakšicama da zapošljavaju. Vlada treba da ohrabri promene.

Šta bi Srbija trebalo da uradi kako bi privukla strane investitore?

Srbija ima prednosti i mane. Ima stvari koje se ne mogu promeniti, poput toga da Srbija nema izlaz na more, ali je prednost položaj koji ima. Izvoznici iz Evropske unije mogu značajno smanjiti troškove transporta u istočne zemlje ukoliko proizvode i u Srbiji. Stranim investitorima više nego išta je potrebna stabilnost.

Često čujem investitore koji mi kažu da mogu da posluju u gotovo svakom okruženje, bez obzira na zakon, poreski sistem sve dok znaju da neće biti dramatičnih promena. Naravno da su niske poreske stope prednost, kao i dobar pravni sistem, transparentnost prava vlasništva takođe, ali je konzistentnost veoma važna.

Politička konzistentnost je važna. Na izborima političari svašta kažu jedni drugima i najavljuju promene, ali kao što može da se vidi, Obama nije Buš ali je američka politika slična, Gordon Braun nije Bler, ali vode sličnu politiku.

Zato Rusija nije najprivlačnije tržište za investitore, jer niko nije siguran da će sve ostati isto kada Putin izgubi svoju moć. Investicije u obrazovanje ljudi su najvažniji korak koji vlada može načiniti, učenje jezika je veoma važno.

Postoji razlog zbog čega u Maleziji ima više stranih investitora nego u Indoneziji. Pošto je Malezija multietnička zemlja i niko nije hteo da uči jezik onih drugih, zato su svi učili engleski. Radnici u fabrici imaju takvo znanje jezika da bilo koji investitor koji dođe može bez problema razgovarati s njima, što je ogromna prednost.

U Srbiji je glavni problem javna potrošnja, a malo se ulaže u razvoj. Koliko je to opasno za ekonomiju zemlje? Činjenica je da banke, što važi i za Hrvatsku i Sloveniju, nisu tako mnogo i nekontrolisano plasirale novac pre krize, što znači krediti nisu bili toliko potrebni kao na Islandu. Ali istina je da je važno da postoji kreditna aktivnost. Biće limitirana količina novca koji će moći da se plasira.

Izuzetno je važno da se krediti daju pravim klijentima. Važno je, na primer, da se krediti odobravaju srednjim preduzećima koja će da zaposle ljude, da proizvode i time pospešuju rast privrede, a da se zajmovi ne daju za vikendice i da pri tom postoji opasnost da dužnik kredit i ne vrati.

Biznis bi trebalo više novca da dobije u svakom slučaju. Čini mi se da je bankarski sektor u Srbiji dosta vezan za vladu, što proizvodi opasnost da se krediti odobre onim firmama koje izabere vlada, umesto da se daje firmama koje mogu da rastu.

Srpska vlada i bankarski sektor moraju biti veoma pažljivi, jer krediti ne bi smeli biti politički alat, kao što su SAD uradile sa General Motorsom, već da usmere novac prema firmama koje imaju budućnost.

U Srbiji je, takođe, država preuzimala dugovanja firmi za određeni udeo u vlasništvu. Da li je takva odluka uopšte ispravna?

Mislim da je to pogrešno. Znam da će to u Americi generisati nove probleme, ali imam puno poverenje u sistem bankrotstva. U istočnoj Evropi, ne samo u Srbiji, možda postoji malo veća opravdanost za davanje kredita takvim firmama kako bi ostale likvidne ako funkcioniše sistem za pokretanje stečajeva i ako se može napraviti efikasna reorganizacija firme. U Americi u 95 odsto firmi se može napraviti reorganizacija kako bi one posle poslovale profitabilno. U tom slučaju može biti veoma malo štete.

Ako Srbija ima takav sistem, onda stečaj može biti prava opcija za firmu i u tom slučaju treba pre odobriti novac nego pustiti firmu da propadne i prestane da proizvodi. Ali bi vlada trebalo na neki način da se obezbedi kako bi povratila uložena sredstva ili bar deo uloženih sredstava i, svakako, da njeno vlasništvo bude privremeno. Isto mislim za sve slučajeve u Americi.

Kako to da Amerikanci ne žele da se simbol američke industrije, GM, očuva?
Teško mi je danas da shvatim šta to znači američki simbol. GM jeste američka kompanija, ali više proizvoda prodaje u Japanu, dok se više Toyotinih automobila proda u Americi. Ako se pogleda vlasnička struktura te firme, koji procenat je u vlasništvu Amerikanaca?

Pre 30 godina nije bilo takve konkurencije i GM je pravio veliki profit. Danas to nije tako. Troškovi proizvodnje u GM su veći nego u drugim firmama koje prave veće profite. Dileri GM su prošle godine prodali deseti deo onoga što su prodali dileri Toyote, iako GM ima sedam puta više dilera od Toyote.

Pitate kako može da se pusti simbol da propadne? Pa, za većinu Amerikanaca to je

ikona prošlosti. Oni nisu više lojalni samo brendovima GM.

Jesu li se u Americi promenile navike ljudi od početka krize, koliko su zaista uplašeni. Možete li nam iz prve ruke ispričati koliko se svakodnevni život Amerikanaca promenio?

Postoje značajne promene. U poslednjih deset godina Amerikanci su prestali da štede. Danas, iako su im zarade manje i sve je više radnika koji ostaju bez posla, štede pet-šest odsto plate zato što se brinu za budućnost. To je dobra strana krize.

Koje su bile najveće greške američkih vlasti, ali i evropskih tokom krize?

Napravili su veliku paniku. Postoji recesija, ali po svim objektivnim pokazateljima nije bila kao ona tridesetih godina prošlog veka. Postojala je, takođe, panika u medijima.

Nezaposlenost u SAD će biti 9,2 odsto, a na primer tokom Velike depresije bila je 30 odsto. Ako su političari išta radili, preterano su paničili. Smanjivanje kamatnih stopa je dobro, ali su one možda i preterano smanjene. Mere za stimulisanje potrošnje su, takođe, bile dobre, ali se i tu možda preteralo.

U Americi su stvari krenule nabolje krajem maja, što pokazuje da su mere bile dobre, ali dugoročno bi mogle da nas koštaju. Centralne banke su od raznih institucija poput MMF-a prikupile veliki kapital da bi stimulisale ekonomski rast.

Znači da im je bilansno stanje mnogo veće nego što bi im inače bilo. Zbog toga postoji opasnost da dođe do inflacije. To centralne banke neće dozvoliti, a da se to ne bi dogodilo, oporavak će biti sporiji.

Šta biste savetovali onima koji žele da ulažu na berzu. Da li se i kada treba vratiti na to tržište?

Učim svoje studente da ne postoji način da se predvidi kretanje na berzi. Treba konstantno ulagati i ja ulažem više kad su cene povoljnije, manje kad su akcije skuplje. Svakog meseca ulažem određenu količinu novca i mislim da je to dobra strategija.

I u koje akcije vi ulažete?

Ulažem u investicione fondove. Nemoguće je da se zaradi više od onoga što se prosečno zarađuje na berzi. Neki zarade, ali to je čista sreća. Pričamo o prosečnim građanima. I ulaže se novac na koji se ne računa u narednih pet godina.

Šta biste preporučili srpskim vlastima, koje još mere da preduzmu kako bi što pre Srbija prevazišla krizu?

Postoji veoma malo toga što srpska vlada zaista može da uradi kako bi što pre Srbija izašla iz krize. Da sam u SAD, rekao bih da vlada treba da stimuliše ekonomiju ulažući u infrastrukturu. Ako ništa drugo, ovo je veoma dobra prilika za Srbiju da vežba ono što rade u Evropskoj uniji.

Tako da bih posavetovao da akcije budu najbliže onome što čine u Evropskoj uniji i da postoji kooperacija sa EU. Siguran sam da Narodna banka Srbije sarađuje sa Evropskom centralnom bankom i da one mogu da učine nešto i zajednički.

Kooperacija sa EU je od ogromne važnosti. Zaista ne vidim kako bi Srbija mogla da preživi ukoliko ne postane član Evropske unije što pre, tako da bi trebalo da radi ono što bi radila i kao članica te zajednice.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

16 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: