Dino Mustafić: YU prostor sećanja

Tribina posvećena pitanjima jugoslovenskog nasleđa 20 godina posle raspada SFRJ biće održana 27. oktobra u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu, povodom nove predstave Jugoslovenskog dramskog pozorišta “Rođeni u YU” koju je, prema tekstu grupe dramaturga sa prostora bivše zajedničke države režirao Dino Mustafić.

Među učesnicima tribine “Rođeni u YU”, koju organizuju beogradski nedeljnik “Vreme” i Fondacija “Friedrich Ebert”, najavljeni su glumica JDP-a Mirjana Karanović, koja igra jednu od glavnih uloga, književnik iz Sarajeva Muharem Bazdulj, filmski reditelj Želimir Žilnik iz Novog Sada, književnik i novinar Ante Tomić iz Splita i književnik Miljenko Jergović iz Zagreba.

Šta je bila Jugoslavija? Da li je Jugoslavija bila nešto više od proste međunacionalne zajednice? Da li se Jugoslavija baš sasvim raspala?, neka su od pitanja o kojima će učesnici razgovarati, a tribinu će voditi novinar nedeljnika “Vreme” Teofil Pančić.

Biće reči i o nasleđu ratova i raspada, pitanju identiteta, dekonstrukciji jugoslovenskog identiteta, nacionalnim i drugim postjugoslovenskim identitetima, lokalnim provincijalizmima, provincijalnosti nacionalnih kultura u evropskom kontekstu, jugoslovenskom kulturnom prostoru, jugoslovenskom i evropskom konceptu, pitanju suvereniteta, sudbini i perspektivama jugoslovenskog prostora - politički i kulturno...

Drama “Rođeni u YU” premijerno je izvedena 12. oktobra u JDP-u, a bavi se Jugoslavijom kroz sećanja, ispovesti, emocije glumaca.

B92: Rođeni u YU ste nazvali istraživačkim projektom - kako se odvijao, kako ste “sklapali” predstavu?
Dino Mustafić: Na probama je nicao tekst, rađala se predstava na dušama glumaca, njihovim emocijama, sjećanju i spoznaji o izgubljenom fizičkom i duhovnom prostoru. Predstava nije do pred sami kraj imala čvrstu arhitekturu, puno toga smo mjenjali, kratili, prekomponovali. Proces je bio prava avantura u koju smo se svi upustili, jedna svojevrsna autorefleksija nas samih kroz traganje za scenskom formom.

Na koji način se predstava bavi Jugoslavijom?
Identitatrno, kao nečim čega više nema, gdje je sve nestalo i srušilo se, kao jednim svojevrsnim kolektivnim retušom naših biografija, činjenica koje se opiru da tek tako budu preskočene, zaboravljene... nije nas zanimala Jugoslavija kao državna i politička tvorevina, već kao prostor sjećanja, prostor naših pitanja koja moramo postaviti sebi baš radi nas samih, jer puno toga je bolno, neotkriveno i potisnuto.

Otkud ideja da se na ovaj način bavite Jugoslavijom, a i pozorištem?
Mislim da ovakve teme zaslužuju da se nađu na našim repertoarima. Prišao sam joj sa ispovjedne, dokumentarističke strane, moglo je sigurno i drugačije. U pozorištu su važne iskrenost i poštenje, onda nekako forma dođe sama od sebe, tako je bilo i sada.

Kako su glumci reagovali na ovaj projekat, na činjenicu da se, na neki način, ogoljuju, igraju i sebe?
Imali smo jedan katarzičan proces, pun uzajamnog povjerenja i ljubavi, otkrivali smo sebe duboko, poput sonde koja ulazi u želudac i snima svaki ožiljak, ranu... podjelili smo naša iskustva i tražili kako to pretvoriti u scenski jezik, nije nam bilo lako, nije uvijek išlo, imali smo puno dilema i sumnji, ali rezultat i nije uvijek najvažniji, koliko potreba za pozorištem kao našim paralelnim svijetom u kojem otkrijemo drugog ja...

Branka Petrić je podelila sa publikom i svoje upoznavanje sa Bekimom, Mirjana Karanović je pričala o ljubavima i potrebi da se zemlja koja je umrla “pokopa”, Anita Mančić o detinjstvu u Dalmaciji, vinogradima, sprečenosti da ode na sestrinu sahranu, Beštić o ćerki generala koja ga je proganjala… Glumci su sada imali sasvim drugačiji izlazak pred publiku? Je li ovo i neka vrsta pozorišnog realityja?
Nije to reality, već umjetnici kao ličnosti, sa svojim stavom, svjetonazorom iza kojeg su spremni hrabro stati na scenu kao svoje stajne tačke postojanja.

Angažovali ste nekoliko (6) dramaturga, različitih generacija, pretežno su mlađi. Kako je taj tim funkcionisao?
Nikada nisam radio sa tako brojnim timom dramaturga, bila je to svojevrsna dramaturška radionoca, koja je uobličavala scene, rekonstruisala kroz dijaloge, ispisane monologe, vodili su brigu o kompoziciji predstave, scenoslijedu, kontekstu i svim značenjskim slojevima koji su izlazili sa proba.

Kakav je vaš odnos prema YU?
Ambivalentan, sa jedne strane imam sentiment prema bezbrižnom djetinstvu, dobrom školovanju, lijepoj mladosti i osjećaju slobode i prostora, dok sa druge imam gorčinu izdaje, gubitka iluzija o jednakosti, ubijanja, smrti i nasilja koji su srušili sve vrijednosti te zemlje u koju smo se kleli i vjerovali.

Koju svoju intimnu priču ste vi podelili sa publikom?
Sve priče u predstavi su i dio mene, moje ličnosti, sa njima imam empatiju....

Publika je ustala na izvođenje himne “Hej Sloveni”. Kako to tumačit – kao nostalgiju, poštovanje, spremnost da se igra sa glumcima (interakciju)?
Tumačim kao podrsku da je publika spremna o tome razgovarti, razmjenjivati iskustva, slušati te priče i potražiti sebe, kao jedan povratak u budućnost!

Kako ste birali glumce za ovu predstavu? Ovde to nije samo pitanje podele, već i teksta?
Birao sam one glumce koje volim da gledam na sceni, jer su dobri, uvijek vjerujem da skupljam najbolji glumački tim na svijetu, tako je i sa ovom podjelom, za koju sam jedino znao da mora biti generacijski heterogena..

Kakve ste reakcije čuli posle premijere? Da li ste zadovoljni obavljenim?
Izlazak pred publiku je za mene pravi stres, početak kraja kojeg ne volim u pozorištu, trenutak osame kojeg se bojim. Tako da nisam baš radoznao za skupljanje utisaka… imali smo lijep prijem, nekonvencionalan apaluz, publiku koja je puhala u predstavu da poleti, to sam osjetio u sali... hvala takvoj posebnoj publici, rijetko se to doživi na premijerama.