Iznad biologije

Naučna istraživanja o vezama hrišćanstva i homoseksualnosti

Piše: Jovana Gligorijević

Život

Izvor: B92

Ponedeljak, 05.02.2007.

05:24

Default images

Za većinu ljudi na prvi pogled deluje nespojivo da neka osoba može biti i gej i hrišćanin. Uobičajeno mišljenje jeste da hrišćani na homoseksualnost gledaju sa neodobravanjem, proglašavajući je za nemoral i greh.

Nova naučna istraživanja pokazuju da je među hrišćanima u Srednjem veku postojala vrlo razvijena gej subkultura u Zapadnoj Evropi. Da li to pitanje ima ikakve veze sa genetikom? Šta spaja, a šta razdvaja hrišćane i homoseksualce?

Novi pogled na hrišćanstvo

Katalonsko šareno raspeæe iz 12. veka
Najveći doprinos pokušajima da se odgovori na pitanje kako pomiriti u sebi ove dve suprotstavljene težnje, dao je eminentni američki istoričar Džon Bosvel (John Boswell, 1947-1994). Rođen u Bostonu, Masačusets, Bosvel  je doktorirao na Harvardu, a 1975. postao je redovni profesor  na Yale univerzitetu.

Budući da je i sam bio gej, katolik, ali i naučnik, svojom knjigom “Hrišćanstvo, društvena tolerancija i homoseksualnost: gej ljudi u zapadnoj evropi od početka hrišćanske ere do 14. veka”, koju je objavio 1980. godine, Bosvel nudi novi pogled na hrišćanstvo.

Knjiga “Hrišćanstvo, društvena tolerancija i homoseksualnost” bila je vrlo zapažena u akademskoj, ali i u široj javnosti. Za ovu knjigu Bosvel je dobio American Book Award za istoriju i Stonewall Book Award, 1981. godine.

Bosvelova centralna teza jeste da netolerancija prema gejevima ne dolazi iz religijskih osećanja, odnosno (današnjeg) stava hrišćanskih crkava. Hrišćanska crkva, smatra Bosvel, bila je u prošlosti ili tolerantna prema gejevima ili je čak slavila gej ljubav. U periodu između sredine 11. veka i sredine 12. veka u Zapadnoj Evropi postojala je vrlo razvijena gej subkultura.

Bratotvorenje

Džon Bosvel (1947-1994)
Bosvelova opsežna razmatranja onih perioda i mesta u istoriji hrišćanstva, u kojima je postojalo snažno ugnjetavanje gejeva, dovela su ga do zaključka da neprijateljstvo prema homoseksualnosti nije rezultat svesnog programa hrišćanske moralnosti, već da su pre društveni činioci ti koji su odgovorni za ovaj stav. Kad god se javljao u istoriji hrišćanstva, progon homoseksualaca bio je deo opšteg programa društvenog ugnjetavanja ove ili one vrste.

U knjizi objavljenoj samo nekoliko meseci pre njegove smrti „Same-Sex Unions in Pre-Modern Europe“ Bosvel tvrdi da je adelphopoiesis (ἀδελφοποίησις) iliti adelphopoiia (bratotvorenje) dokaz da hrišćanska crkva u nekim slučajevima odobrava istopolna venčanja.

Bosvel razmatra još dva ideala hrišćanske ljubavi, koji, po njegovom mišljenju, mogu da pruže arhetip raznih vrsta odnosa koji se ne zasnivaju na heteroseksualnim osnovama.

Pored bratotvorenja koje je analogija sa romantičnom ljubavlju, pandan porodičnoj ljubavi Bosvel pronalazi u odnosu sveštenika i parohijana. “Oni smatraju da čine porodicu koju nije stvorila biologija, ali vole jedni druge isto toliko, ako ne i više od bioloških očeva i dece ili braće i sestara. Njihova ljubav nadmašuje biologiju.”, kaže Bosvel.

Učenici i učitelji

Paideía je ljubav koju su gajili uèenici i uèitelji u antièkom svetu
Druga vrsta ljubavi koja se može videti u ovim monaškim zajednicama podvodi se pod grčki pojam paideía-e. Reč je o ljubavi koju su gajili učenici i učitelji u antičkom svetu, a koja se kasnije sreće i u monaškim zajednicama. U ovom odnosu, ključno je to da jedna osoba preuzima odgovornost za drugu, ali opet na nebiološki način, to jest, nije joj biološki otac.

Suština ovih analogija krije se u religijskom argumentu protiv homoseksualnosti koji kaže da je ona protivprirodna. Bosvel ovim primerima želi da ukaže na to da i oni odnosi koje hrišćanske crkve odobravaju i, čak, smatraju poželjnim, premašuju biologiju, tj. prirodu. I tu se, otprilike i krije snaga njegovog argumenta sa naučnog aspekta. Bosvel nigde ne ulazi u to ima li u ovim odnosim erotskog elementa, niti aludira na prikrivenu homoseksualnost unutar hrišćanske crkve.

Sve što on kaže jeste da posmatrano isključivo iz ugla hrišćanske dogme, homoseksualnost i hrišćanstvo nisu u raskolu i nisu nespojivi. Zbog svog rada, Bosvel je često bio izložen i kritikama. One su dolazile iz crkvenih krugova, ali i od strane gej populacije.

Genetika

DNK zavojnica - da li postoji gen za homoseksualnost?
Da li je homoseksualnost zaista iznad biologije, bar u onoj meri koliko je to hrišćanstvo? Fiziolozi su tokom 19. i početkom 20. veka homoseksuanost smatrali mentalnim oboljenjem, da bi danas bilo razvijeno više teorija o poreklu homoseksualnosti. Ideju da bi ona mogla biti nasledna osobina prvi je 1886. godine objavio kontraverzni fiziolog Ričard fon Kraft-Ebing u knjizi “Seksualne psihopatije”.

Krajem 20. veka objavljeno je više istraživanja o genetskim uzrocima homoseksualnosti. Najpoznatije takvo istraživanje sproveli su 1993. godine doktor Din Hamer i njegove kolege sa Nacionalnog instituta za rak u Vašingtonu u SAD. Hamer je ispitao 64 osobe koji imaju homoseksualne skolnosti i zaključio da većina ima sličan genetski materijal. Međutim, uprkos pokušajima, potom nije potvrđeno koja je konkretno sekvenca gena na X hromozomu odgovorna za homoseksualnost.

Gej geni su za naučnike etički sporna tema, budući da se iz ovakvih istraživanja najčešće izvodi zaključak da “oni nisu krivi” i da se time zadire u seksualne slobode. Prema skorašnjem istraživanju na Univerzitetu Ilinois, objavljenom u januaru 2005. godine u časopisu Human Genetics, homoseksualni gen ne postoji nigde u ljudskom genomu.

Nepomirljivi tabori

Inkvizicija
Gej populacija je oduvek na teoriju o genetskim uzrocima homoseksualnosti gledala sa rezervom, skoro isto koliko i na hrišćanske teorije. Na tu temu je posebno zanimljiva parodija o genu za hrišćanstvo. U tekstu pod nazivom “Proboj u genetici”, izvesni Kris Tejlor opisuje otriće gena za hrišćanstvo.

Navodno otkriven na Institutu Ružičasti tigar, ovaj gen uzrokuje pojavu hrišćanstva i pokazuje da su ljudi hrišćani zbog naslednih osobina. Iz toga se zaključuje da hrišćani “nisu krivi”. Tejlor objašnjava kako su naučnici genskom terapijom sprečili da dva opitna pacova postanu hrišćani i najavljuje da će “do kraja decenije naučnici razviti lek koji će iskoreniti hrišćanstvo”.

Bez obzira na istraživanja Džona Bosvela i njegovih sledbenika, ovakve parodije pokazuju u kolikoj meri su hrišćanski svet i gej populacija dva prilično nepomirljiva tabora. Rascep je toliki da još uvek izgleda prosto neverovatno da neko u isto vreme bude gej i vernik. Međutim, nema sumnje u to da među gej populacijom ima i religioznih ljudi.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

53 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Idu na 500.000 Rusa: Nemaju šanse?

Francuska može da izdvoji samo dve brigade za podršku Oružanim snagama Ukrajine, što će biti kap u čaši u poređenju sa veličinom i snagom ruske vojske, rekao je pukovnik Aleksandar Vautraver na TV kanalu LCI, prenosi RIA Novosti.

20:42

5.5.2024.

18 h

Podeli: