Frenk Robinson za B92: Mi smo mašina!

Pravo iz Komptona u Beograd i ranjeni Partizan stigao je momak koji je sa sobom doneo još veće rane, ali i šansu da zajedničko izlečenje bude srećan kraj za obe strane. Frenk Robinson je imao tu nesreću da u zrelim igračkim godinama doživi jednu od najtežih sportskih povreda, tako čestu na domaćim košarkaškim prostorima.

Izvor: Spasoje Veselinoviæ

Petak, 30.12.2016.

14:00

Frenk Robinson za B92: Mi smo mašina!
StarSport

Prednji ukršteni ligamenti su ga ukrstili sa sudbinom i drugi put sa čovekom koji je u njemu kao 24-godišnjem rukiju video potencijal i sa koledža ga doveo direktno u Sloveniju, odnosno ekipu Union Olimpije.

Bio je to splet srećnih okolnosti. Sreo sam trenera (Aleksandra Džikića prim. aut.) na kraju Letnje lige u Las Vegasu, igrao sam za njega jednu sezonu posle koledža, imali smo dobar razgovor, a dva dana kasnije me je pitao da li želim da dođem u Partizan. Za mene je to bila najbolja mogućnost u tom trenutku, bez obzira na novac. Igrati za ovako prestižan klub i igrati za Džileta je nešto što mi je trebalo, kako meni, tako i mojoj karijeri. Srećan sam ovde i mislim da sam doneo pravu odluku.”

Da li zbog privikavanja na evropsku košarku, nedovoljnog autoriteta u svlačionici, tek tada talentovani i eksplozivni igrač na popularnoj poziciji svingmena nije uspeo da se nametne u žestokoj konkurenciji, koja uprkos kvalitetu, nije uspela da uradi ništa značajno.

“Sve je bilo mnogo drugačije, imali smo veteransku ekipu sastavljenu od igrača koji su igrali košarku na visokom nivou širom sveta. Tu su bili Jasmin Hukić, Vlado Ilijevski, Marko Milić, Vladimir Golubović… Lista tih igrača je predugačka, pogledajte to… Ali nismo bili tim, nismo dobro radili, trebalo je da dominiramo, ali nam uopšte nije išlo… Pogledajte sad ovu ekipu, ima momaka koji su previše mladi, ali ima i starijih, nije isti nivo talenta, ali se mnogo i čvrsto radi. Mi smo mašina, tu nema mnogo individualnih iskakanja. Hečer ima svoje momente, Novica takođe, ali mi radimo zajedno ekstremno jako i to je razlika između onog tima Olimpije i ovog tima Partizana. I kad pogledaš, čoveče, mi pobeđujemo, ali imamo dalek put pred nama da dostignemo nivo koji želimo kao grupa. Svakog dana može da iskoči neki drugi igrač i zato smo opasni. Statistički je Birčević najbolji, Hečer stalno pogađa velike šuteve, evo Vrabac ima svoje minute. Sa povredama i bolestima koje smo imali otvorio mu se prostor i on je u poslednje dve utakmice naš najbolji ol-araund igrač. To je tim, svako može da iskoči, sada je red na mene, da uzmem pod kontrolu ono što mogu da kontrolišem i da doprinesem timu kao i svi ostali.”
StarSport
Njegov doprinos timu je morao da se sačeka. Dobio je kredit od trenera, od određenog dela navijača i nije, ali je stekao njihove simpatije partizanskom borbenošću u svakom trenutku svog boravka na terenu. Čak i njegovo aplaudiranje samom sebi posle uhvaćenog skoka ili iznuđenog faula je bilo dobar znak za posetioce “časova ljubavi” – Robinson ima veliko srce i treba samo sačekati da koleno dođe u stanje da izvede sve što srce naumi.

“Svi znaju da dolazak u Partizan sa sobom nosi veliku dozu pritiska. Pobeda je imperativ, poraz nije opcija, to je ono što želim. Odbio sam ponude iz Kine i sredina sa nižim kvalitetom košarke, ali većim novcem. Meni je bilo bitno da igram u ekipi visokog nivoa i jakog takmičenja. Ne mogu da budem srećniji od ovoga gde sam sad, znajući da uz sebe imam tim igrača koji me podržavaju, bez njih se ne bih oporavio, u bilo kom drugom timu bih bio gledan sa podsmehom u momentima kada završim sa 0 poena ili sedim na kraju klupe sa pognutom glavom. Na drugom mestu ne bih imao ovoliku podršku igrača i trenera da se borim i nastavim dalje. Bilo je i jeste teško, ali sam motivisan da idem ka novom nivou, sad nisam tu gde bih želeo, neću biti nikada, jer uvek tržim više. Uskoro ću povući još jedan korak napred, to sam delimično i uradio, ali sam se razboleo. Kako bilo, to je okej, nema fizičkih problema. Stižu nove utakmice, ali kažem, ko zna gde bih danas bio da nije bilo podrške ekipe.”

Tek jedan od kontranapada posle ukradene lopte, tek jedno zakucavanje, dva poena… Za Frenka je to bio znak, to je bio potez koji mu je stavio do znanja da je spreman da poleti i dogodio se u trećoj četvrtini duela sa Igokeom, 11. decembra.

“To je bilo nešto što i dalje ne mogu da objasnim rečima, ne mogu da verbalizujem taj osećaj i kakav je momenat to bio. To nije bilo samo zakucavanje, to je bio rezultat sati i sati razgovora sa Džiletom, vremena koje sam proveo da bih ojačao svoje noge, da kad budem u igri ne razmišljam o povredi… Kada sam zakucao i sleteo, jedino što sam mogao da uradim je da zaurlam, u smislu “sada ćemo da rokamo”. Za sve treba vreme, kada prođe teško vreme onda nema vraćanja nazad na to…”
StarSport
A nekoliko meseci ranije je izgledalo da je 32-godišnjak beznadežan slučaj, mnogi su se pitali kako li je jednom Amerikancu, odraslom uz košarkašku loptu kada “popije” dve blokade na polaganju u kontranapadu, odnosno u situaciji kada bi trebalo da polomi obruč i unese svom timu injekciju samopouzdanja. Dogodilo se potpuno suprotno.

“Sramotno… Sećam se, utakmica protiv MZT, osetio sam se opuštenije, bio sam u igri, ukrao loptu, krenuo u tranziciju, pojurio je za mnom najniži igrač na terenu u tom trenutku i izblokirao mi šut… Nisam mogao da živim sa tim… Za mene je to bilo dno, najniži nivo na koji sam pao od početka karijere. Gledam sad nazad na to… A nedavno smo igrali protiv MZT… Za svaku utakmicu protiv svakog tima imam nešto što me podeća gde sam bio u tom trenutku i onda prelazim u osvetu. Osveta je jedino na šta mislim, pored pobeđivanja. Bio sam osramoćen, onaj ja koji je bio tamo tada je bio osramoćen. Ne želim da se vraćam nazad, idemo samo napred.”

Trener “crno-belih” često o svom timu govori koristeći konstrukciju “takvi smo, kakvi smo”, ali se čini da niko nije zapravo svestan mogućnosti ovog skrpljenog sastava, ekipe u kojoj mnogi igrači traže spas za svoju karijeru i baš zbog toga se od njih može očekivati nešto poptuno neočekivano.

“Naš tim čoveče… Pa, Vrabac četiri utakmice za redom nije igrao više od deset minuta, a kada su ekipu sasekle povrede i bolesti odigrao je 32 minuta, pogodio za pobedu i šutirao 3 od 3 za tri poena. U sledećoj utakmici je upisao 10 poena, 9 skokova i 6 asistencija. Naš tim je potpuno drugačiji od onoga što ljudi očekuju ili onoga šta misle da treba da budemo. Sa ili bez povreda, sa ili bez bolesti, mi imamo sistem, imamo tim, mi smo kao mašina. Sve dok budemo na vrhu te mašine, dok tim sluša trenera, sve će biti u redu i bićemo tamo gde želimo da budemo.”
StarSport
Kada je objavljena vest da će Robinson obući dres nekadašnjeg evropskog šampiona, analize su govorile sledeće – defanzivac, atleta, fizikalac, može leđima ka košu, šut ga ne interesuje… Kako sezona odmiče i kako Frenk dobija na samopouzdanju, dalekometna paljba mu je postala glavno oružje, i nju se ne libi da iskoristi kad god mu to situcija dozvoli.

“Tokom karijere sam morao da učim. Imam 193 centimetara visine, ne možete da gradite 10-godišnju, a ja želim 15-godišnju karijeru, kao igrač koji samo napada sa post pozicija i igra jaku odbranu. Jednostavno, doći će mlađi igrači, koji će raditi isto, samo za manji novac. Zato morate da naučite, da uđete u borbu i da krenete da šutirate trojke. Ako sa svojom visinom mogu da odigram kao inicijator napada, da odigram pik en rol kao igrač sa loptom u ruci, to je veliki plus, reći će ljudi “hej, on ima 193 i 95, a ume da kreira i stvara akcije”. To je nešto što treba da se nauči, ako želite da igrate dugo, morate da budete igrač sa velikim veštinama. Morate da naučite stvari zbog kojih će treneru biti teško da vas ostavi na klupi.”

Na prvu loptu i u prvim snimcima – Robinson je izgledao kao perfektna kopija Katina Moblija, legendarnog svingmena Hjuston Rokitsa. Autor intervjua je to pomenuo, neznajući da je Frenk upravo od nekadašnje NBA zvezde “sakupljao fore”.

“Katino je igrač prema čijem modelu sam gradio svoju igru na srednjoj školi. To je kompliment za mene, hvala ti. I dalje ja radim, razvijam se, kada prestanete da učite ili prestanete da želite da učite, to je dan kada prestajete da igrate košarku. Nema sumnje da odavde želim da odem kao bolji igrač od onog koji je došao.”
StarSport
Pored košarkaških kvaliteta, Frenk se od većine stranaca koji dođu da zarade svoj košarkaški hleb u Srbiji razlikuje i po tome što otvoreno pokazuje emocije, na društvenim mrežama ume da skrene pažnju na probleme, ali i da u svakom trenutku napomene koliko mu nedostaje sin koji je ostao u SAD i koga želi da nauči stvarima koje mu je iskustvo donelo kao nauk.

“Prevazilaženje povreda, na primer… To je stvar koja menja život. Može da bude pozitivna ili negativna, zavisi od toga kakva ste osoba. Moj sin me je video u kući kako ne želim ništa da radim jer ne mogu da hodam, video je kako igrajući 1 na 1 ne mogu da ga sprečim, svog šestogodišnjeg sina… Video me je kako svaki dan idem na rehabilitaciju… Ne mogu da dočekam da me vidi sada, kada pravim zaokret. Evo, dok pričamo o tome, ja sam uzbuđen. Znam da ne mogu da izađem na teren i da odigram s*anje dok me on gleda. To je motivacija da igram bolje i da mu pokažem da sve može da se prevaziđe, sve… To ne važi samo za košarku, to je životna lekcija.” Spasoje Veselinović

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

84 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: