Toplo - hladno (dnevnik iz Mančestera)

Put do Mančestera podsetio me je na Danteovo čistilište ili još bolje na kompjutersku igricu u kojoj je prvi nivo najteži, a nakon toga je sve daleko lakše. Kako država ne dozvoljava budget avio kompanijama ulazak na ovdašnje preskromno vazdušno tržište i kako štrajkovima "okupani" nacionalni avio prevoznik ne leti do Mančestera, jedini izbor su ostali veliki avio-prevoznici.

Izvor: Zoran Panjkoviæ

Nedelja, 20.02.2005.

20:44

Default images

Put ka Milanu, usputnoj stanici, bio je trnovit. Već na našem aerodromu, daleko od grada i surovo blizu "ničijoj zemlji", pažnju mi je privukla crvenokosa žena. Okrenuta leđima primorala me je samo da nagađam: "Dendi kačket i crvena kosa, gde li sam je vec video?".A onda mi se iznenada na mentalnom ekranu pojavi slika od pre jedno sedam godina - sednica odbora za kulturu Jugoslovenske levice. Nakon uvodnih reči Ivana Markovića i Gorana Matića (Gde su, šta rade?), kamera zumira Željka Mitrovića i crvenokosu ženu, gologlaviju nego ove februarske subote, Zoricu Brunclik. "Spektakl", pomislih i setih se da sam nedavno na sličnoj destinaciji putovao sa Gordanom Trzan. "Zorane, postao si deo estrade", opljunu me samokritičniji deo moje ličnosti.

Nekako se pomirih sa time da svako ko plati kartu može i da putuje, kad se pravo niotkuda pojavi Peja (naravno ne Stojaković, nego čini mi se bivša, da li i lepša, polovina čuvenog estradnog braka "Zlata i Peja"), čuveni konferansje sa svih mogućih folk svetkovina i TV zvezda Pink televizije. Nisam imao dilemu da će posle kiše da se pojavi sunce. Ovaj put sunce se pojavilo u liku nespretnog radnika na čekiranju karata, koji je uspeo da napravi totalni haos na kompjuterskoj mreži, tako da je pad sistema nekome bio majka, a nekome maćeha. Nisam stigao ni da pomislim šta će mi se tek desiti, a već sam, ničim izazvan, uživao u biznis klasi na liniji Milano - Mančester.

Mančesterski aerodrom nije se izmenio u odnosu na prošlu zimu, kada sam takođe boravio u ovom gradu. Gospođa iz imigracionog bila je više nego ljubazna, ali mi je jasno stavila do znanja za koga navija:

gospođa: Kojim dobrom ?
ja: Došao na utakmicu, koja se igra u sredu, Mančester - Milan.
gospođa: Budi malo precizniji. U Mančesteru postoji još jedan klub. Mislim da ti je jasno da ću u sredu navijati za Milan.
Mesto gde je snimljen pomenuti spot
Na putu ka hotelu uleteo sam među omladinu, koja je hrlila da subotnje veče provede sa natprosečnom količinom alkohola u krvi. Bezuspešno su dobacivali trima Mančesterkama koje su na "+1" u hladu, golonoge slobodno šetale svoje mini suknje i debeljuškaste "w" noge. Pomislih u sebi: "Explorer cice (www)".

Usledila je poseta "Dry Bar-u", mestu u kome se pored popularne Haciende, stvarala mančesterska scena 80-tih godina. Pomirio sam nepomirljivo: lokalni Bodington i globalni Ginis, tako da mi nije smetao ni DJ MKDSLJ (Mančesterac Koji Definitvno Smara Ljude). U nedelju (večeras) peva i svira Elvis Costello, a u ponedeljak Wedding Present.

U Mančesteru je vreva i nedeljom. Doduše, ona prava se očekuje u utorak kada bi u ovaj grad trebalo da stigne nekoliko hiljada Milanovih navijača. Na obodu grada, suprotna scena. Ulice potpuno puste. Imao sam utisak, da će se iza ugla terakot ciglenih fasada pojaviti Morrissey sa svojim "biciklistima" (scena iz spota grupe Smiths za pesmu "There Is A Light That Never Goes Out", u daljim tekstovima T.I.A.L.T.N.G.O.). U daljini je blještao preplanuli "Old Trafford", u autobusu je "majstor" slušao Madness, "It Must Be Love".

Ovde sve opasno miriše na fudbal...

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 8

Pogledaj komentare

8 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: