Čarna Radoičić: Milena je diva

Rediteljka Čarna Radoičić 20. marta u bioskopu Akademija 28 očekuje premijeru dokumentarno-igranog filmu "Milena" o životu i radu naše slavne multimedijalne umetnice Milene Pavlović Barilli. Ovo je njen treći film za koji je napisala i scenario.

Izvor: Razgovarala: Sanja Anðelkoviæ

Nedelja, 06.03.2011.

20:59

Default images

„Nemamo mnogo ličnosti koje su toliko snažni i autentični stvaraoci kao što je to bila Milena Pavlović Barilli. Ona je jedinstvena pojava, prva žena sa ovih prostora koja je samostalno profesionalno opstala u svetu“.

Za diplomski film, celovečernji dokumentarac „Tri (u)lične priče” (2003), Čarna Radoičić osvojila je Grand Prix na 50. Festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu, nagradu za najboljeg reditelja debitanta i još nekoliko nagrada na festivalima u zemlji i inostranstvu. Ona piše, snima, režira. Radi i kao docent na katedri za filmsku režiju na Akademiji Umetnosti, uživa u saradnji sa studentima i trudi se da im prenese sve što zna.

Kako si došla na ideju da snimaš film o Mileni?
Zanima me istorijska i kulturna baština, smatram da tu postoji veoma kvalitetna građa za filmove. Nemamo mnogo ličnosti koje su toliko snažni i autentični stvaraoci kao što je to bila Milena Pavlović Barilli. Ona je jedinstvena pojava, prva žena sa ovih prostora koja je samostalno profesionalno opstala u svetu, čija dela stoje rame uz rame sa svetskim nadrealistima, prva koja je radila fenomenalne ilustracije i reklame za „Vogue“, koja je komercijalni dizajn uzdigla na umetnički nivo, ona je preteča savremenih multimedijalnih art tokova. Ideja je bila da kroz filmsku priču o njoj dam primer na koji način je živela i radila osoba kojom možemo da se ponosimo i koja nas na najbolji način predstavlja svetu.

Koliko je bilo teško sakupiti podatke o Mileni, doći do sagovornika i na kraju izabrati glumce za film?
Moje istraživanje pre početka snimanja trajalo je duže od godinu dana. Do podataka sam dolazila upornošću i snalaženjem. Kada se ušlo u realizaciju filma, prva klapa je bila na datum Mileninog 100. rođendana, 5. novembra 2009. godine. Nije bilo teško doći do sagovornika, odabrala sam ljude koji su se svi u svom radu bavili Milenom i njenim delima, (Đorđe Kadijević, Adele Macola, Irina Subotić, Mirjana Mitrović, Žana Gvozdenović, Olivera Janković, Ingrid Huljev, Bojana Dimitrovski, Mirjana Bjelogrlić Nikolov...) neki od njih su vrlo srećni što se radi film o Mileni i rado su prihvatili da se pojave i govore u njemu. Zanimljivo je što kada su u pitanju ženski sagovornici tj. sagovornice, postoji jedan nivo identifikacije sa Milenom kod svih žena koje su se njome bavile – ona je kao velike dive – izvor stilske i umetničke inspiracije posebno ženama, koje pronalaze i paralele ličnih sudbina sa Mileninom, čija je bila i tragična i divna na neki način. Naravno da sam i sama kroz rad na ovom filmu eksperimentisala i preispitivala ženski umetnički identitet i njegovu poziciju nekada i sada, tako sam i došla do toga da se ja pojavljujem u filmu u liku Milene, koja kao duh iz prošlosti luta kroz moderno vreme, pokušavajući da svojom umetnošću pomiri i poveže svoje dve nacionalnosti, srpsku i italijansku, dva kontinenta, Evropu i Ameriku, svoju snažnu i ranjivu stranu, svoj umetnički i komercijalni rad, svoju poeziju i slikarstvo.
Kako si se odlučila za dokumentarno-igranu strukturu i koliko je zahtevno snimiti takav film?
Svako snimanje filma je zahtevno na mnogo načina, zavisi šta želite filmom da kažete ili ispričate i kako to sprovodite u odnosu na mogućnosti. Budući da je ovaj film podržala majušna nekolicina institucija i organizacija, zadovoljna sam što njegova vizuelnost i sadržaji koji se u njemu nalaze prevazilaze uslove rada i što sam napravila film o jednoj od do danas najizuzetnijih umetnica sa ovih prostora. Film, kroz priču o Mileni u kojoj se pojavljuju mnogi do sada retko ili nikada tretirani sadržaji vezani za njena dela i život, govori i o stanju u ovdašnjim umetničkim tokovima i institucijama nekad i sad, o istorijskim okolnostima u kojima je Milena živela, o različitim mladim umetnicima koji se inspirišu Milenom za svoj rad – 65 godina posle njene smrti postoje ljudi koji nalaze motive u njenim slikama, ilustracijama i pesmama i na osnovu njih i sami stvaraju, to je fantastičan tok kreativne energije koji postoji u ovom filmu.



Bavila si se ljudskim pravima, Festivalom Ženskog Filma, kao i Festivalom Nova svetlost. Kako si zadovoljna odzivom i uopšte zainteresovanošću ljudi za ove teme?
Odziv odnosno gledanost i posećenost pomenutih stvari je bila odlična, mislim da ovde imamo publiku koja je uvek gladna novih kvalitetnih sadržaja. Za „Žensko oko sveta“ smo imali 13 filmova tokom tri festivalska dana u Domu Omladine i svaka projekcija je bila dupke puna, što je velika stvar za manifestaciju koja se po prvi put održava.

Prokomentariši trenutno stanje u srpskoj kinematografiji.
Budući da se moj otac Miki Manojlović pošteno i bez ličnih interesa godinama zalagao za boljitak kinematografije i pomeranje srpskog filma iz močvarnih predela, za uspostavljanje jednog zdravog sistema funkcionisanja kinematografskog područja, kao i za novi zakon o kinematografiji koji nije usvojen, a ja sam naučena da plivam i da ne kukam, mogu samo da kažem da je stanje haotično. To je jasno i ljudima koji su van filmskih profesija, kao što je svima jasno i da politički angažman rešava puno toga, otvara mnoga vrata. Neko se prodaje za male pare, neko za velike, a neko neće da se proda uopšte pa se snalazi kako zna i ume. Mladi autori nisu ni dovoljno moćni a kamoli dovoljno udruženi da bi nešto promenili po tom pitanju. Ovde za mlade filmadžije, koji žele da se bave filmom jer imaju potrebu nešto da kažu, nema prave podrške ni od strane većine predstavnika generacije koja je tu podršku uveliko imala u vreme kada je počinjala da snima svoje filmove, ’70-ih i ’80-ih godina prošlog veka, što je samo jedan od pokazatelja činjenice koliko smo kao narod digli ruke od sopstvene budućnosti. Ta generacija je bila suštinski kompaktnija od naše, ali kakva je država – takva je i omladina.

Kako komentarišeš uspehe mladih srpskih reditelja u svetu i njihove nagrađene debitantske filmove?
Jako mi je drago zbog uspeha mojih kolega i prihvaćenosti njihovih filmova u svetu, raduje me činjenica da napokon jedna nova garnitura filmskih stvaralaca dolazi do izražaja angažovanim filmovima, jer to je najbolji a ujedno i najkompleksniji način za predstavljanje sopstvene zemlje u svetu. Film „Šišanje“ Stevana Filipovića mi se veoma dopao, pored direktnih poruka koje sprovodi, vrlo mi se dopala i jedna suptilno plasirana, a to je na neki način vizija toga kako će ovdašnje društvo izgledati i kakvi će biti mladi ljudi koji dolaze ukoliko se iz korena ne promeni način delanja u ovoj državi. Film „Tilva roš“ nažalost još uvek nisam videla jer sam bila onemogućena da dođem, svakako ću ga pogledati ovih dana. Ekipa tog filma je, kao i ekipa „Šišanja“, dokaz i primer toga kako upornost i volja mogu da kreativno pobede gadne okolnosti u kojima radimo. Napokon deluje da smo bar delimično izašli iz dramaturških okvira koji tretiraju isključivo temu rata na ex-Yu prostorima, sada je došlo vreme da se bavimo posledicama i rezultatima tog rata i ostalih okolnosti na Balkanu kroz nove vizure.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 4

Pogledaj komentare

4 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: