Mala nam je Mare došla iz Šumadije

U čudu su se gledali generali i počasni stražari, žamor i metež razbio je studeni spokoj Mirogoja, a trube, tromboni i doboši tiho se stali gasiti: raspala se hrvatska himna nad posljednjim počivalištem dr. Franje Tuđmana.

- Stanite, ljudi, jeste li vi normalni?!? - vikao je i dalje glas, sad se dobro vidjelo, nekog svećenika: urla svećenik i maše rukama, zaletjevši se poput furije u orkestar.

- Sram vas bilo, na Tuđmanovom sprovodu svirate srpsku pjesmu!

Koliko je suvremenoj hrvatskoj povijesti poznato, nezapamćeni incident na posljednjem ispraćaju prvog hrvatskog predsjednika najvjerojatnije se nije dogodio. Ako pak zaista nije, to će biti samo zato što je domoljubni živac strogih cenzora iz redova Crkve u Hrvata utrnuo od goleme tuge. Jer na sprovodima u Republici Hrvatskoj, ili barem na onim takozvanim crkvenim, nisu poželjne pjesme srpskih autora. A glazbu za popularnu pjesmu “Lijepa naša” napisao je, jebiga, graničarski Srbin Josif Runjanin, carski oficir i kompozitor rođen u Vinkovcima i sahranjen na Uspenskom groblju u Novom Sadu, jedan od onih pravoslavaca iz nekog nama posve nejasnog razloga ponosnih na srpski rod i hrvatsku domovinu.

To ste, jasno, znali, nije to nepoznata stvar, ali niste, kao ni ja, znali da se “srpske pesme” na sahranama ne sviraju. Na pogrebe rijetko idem, pa vjerojatno to nikad ni saznao ne bih da nisam u Večernjakovom Objektivu pročitao tužnu priču Denisa Derka o hudoj sudbi nekadašnjeg – ako nije neprilična riječ – hita hrvatskih groblja, prekrasnoj pjesmi “Tiho, noći”. Zaželite li, naime, da na ispraćaju nekog vašeg najbližeg svećenik pročita par stihova iz Knjige o Jobu, a klapa otpjeva “Tiho, noći, moje zlato spava...”, morate znati da jedno s drugim ne ide. Jer ako je pogreb crkveni, ta se pjesma ne pjeva. A ta se pjesma ne pjeva zato što ima tu rijetku nesreću da ju je napisao Jovan Jovanović, popularni čika Jova Zmaj. Hrvatski svećenici, naime, ne vole kad se nekome za mrtvu dušu, a njima na živo uho, pjevaju pjesme srpskih skladatelja.

Znamo mi, uostalom, zašto ju je prevejani Čiča Jova napisao, znamo mi što mu znači “da se moje sunce ne probudi”, da se dakle mrtav Hrvat slučajno ne probudi, jer svaki put kad se iz čempresova gaja začuje “Tiho, noći”, to je jedan Hrvat manje, još jedna recka na kundaku čika Jovine violine.

U katoličkoj Hrvatskoj, eto, pjesme - pa i one ljubavne, lirske - imaju nacionalnost i državljanstvo. Što onda rade cenzori iz hrvatske inkvizicije kad se na sahranama zaslužnih građana, predsjednika, generala i hrvatskih branitelja, uz sve državne i vojne počasti svira “Lijepa naša”, pjesma iz klavira jednog Srbina rodom iz Runjana kraj Loznice, ljutog srpskog Podrinja koje je dalo i Vuka Karadžića i, kad smo već kod srpske muzike, Sinana Sakića?

Dobro, himne su inače komplicirana stvar, hrvatsku su napisali austrijski konzul u Beogradu i srpski kompozitor iz Vinkovaca, srpsku Slovenac, jugoslavensku slovački svećenik, opći je kaos i javašluk vladao slavnim narodnim preporodom, nije se tu znalo tko s kim protiv koga ratuje, a tko kome piše himne, teško se tu snaći i muzikolozima, a kamoli svećenicima iz katoličke glazbene inkvizicije. A mora se znati što je hrvatska pjesma, a što srpska pesma.

Evo, recimo, svadbena je večera u nekom restoranu na splitskoj periferiji, nevjestin otac i župnik jedini sjede za dugačkim stolom i važno komentiraju političku situaciju, dok su se svi ostali uhvatili u vlakić, kum ide prvi i maše maramicom, a orkestar – zapravo duet tužnih veterana hotelskih terasa iz sedamdesetih – na automatskom pilotu svira koloplet dalmatinskih standarda posvećenih mladoj.

Pa kaže:

- Kad si bila mala Mare, kad si bila mala Mare, volila si more, a sad si naresla, Mare, a sad si naresla, Mare...

I nije Mare stigla zavoljeti mornare, a već je župnik, držeći u ruci Index epithalamii prohibitorum, uletio na binu i muzici isključio struju. Nitko na svadbi nije znao, kao što nitko živ i ne zna, ali srećom znat će naša muzička inkvizicija: pjesmu “Kad si bila mala, Mare” napisao je strojobravar i samouki narodni pjesnik i kompozitor Dragiša Nedović iz Kragujevca, jedna od živopisnijih figura Nepoznatog Balkana, koji je tridesetih s gitarom krenuo u svijet i putem od Šumadije do Dalmacije napisao “Obraše se vinogradi dole kraj Topole”, “Kad si bila mala, Mare”, “U lijepom starom gradu Višegradu” i još bezbroj pjesama što su ih krajevi kojima je prolazio prihvatili kao svoje, pa su postajale narodne čim bi Dragiša zamakao drumom.

Vama je, naravno, glupo da je “Kad si bila mala, Mare” srpska pesma, ali eto, zna joj se i rod i porod, pa ne samo da je srpska, nego izvorna šumadijska. Možete vi, dakako, pjevati šumadijske pjesme dragoj pod prozorom, ali ne možete na društvenim događanjima pod visokim pokroviteljstvom Crkve, na svadbama, krštenjima ili sprovodima. Osim, dakako, ako srpsku pesmu ne pretvorite u hrvatsku narodnu. Ili čak hrvatsku himnu.

Pa Josifa Runjanina prekrstite u Josipa, i onako nakićenog austrijskim ordenima postrojite u panteon hrvatskih velikana. Pa onda može, sve okej, on je naš. Prići će onaj svećenik iz inkvizicije orkestru nad grobom i gurnuti trubaču novčanicu u džep, pa značajno namignuti: “Ajmo sad onu od Runjanina.”

Razlijeći će se tada grobljem truba, hvatat će je po studenoj magli tromboni i doboši, poteći će suze niz obraze počasne straže kad se lijes bude spuštao u grobnicu, a muški zbor grune: “Rado ide Srbin u vojnike, gde zelene bere lovorike, borba njemu zabava je draga, još milije sakrušiti vraga...!”

Otkrit će se kasnije, nakon policijskog uviđaja, da je skladatelj hrvatske himne Josip rečeni Runjanin u životu, eto, napisao još poneku pjesmu, a među njima, čudesnom igrom povijesti, i čuvenu srpsku rodoljubnu koračnicu “Rado ide Srbin u vojnike”.

Pojma Srbi nisu imali da je to hrvatska pjesma.