Tajna prekmurske gibanice

To je čuvena prekmurska gibanica, glasoviti specijalitet slovenskog Prekmurja - kalorična hidrogenska bomba, dvjesto grama koncentriranog kolesterola i triglicerida, strah i trepet krvožilnih sustava Slovenije. U nekim državama EU zakonom je zabranjena kao naročito okrutna, a u bečkim arhivima zabilježen je i slučaj jednog seljaka iz okolice Turnišča koji je navodno sam samcat pojeo cijelu jednu kocku prekmurske gibanice.

Ta je teška slastica nastala još u doba papinske inkvizicije, kao posljednje sredstvo mučenja skromnih slovenskih protestanata, a izvorna receptura na nerazumljivoj prekmurštini čuva se u sefu Slovenske obveščevalno-varnostne agencije. Nepotpuni recept objavio je još William Powell u svojoj kultnoj „Anarhističkoj kuharici“, ali danas, pojavom Interneta, razne terorističke skupine posve slobodno razmjenjuju točne nacrte, originalne sastojke i precizne upute za izradu ovog megatonskog kolača.

Prije tri godine u Engleskoj je uhvaćen maloljetnik koji je, slijedeći upute s Interneta, u podrumu obiteljske kuće složio svih osam slojeva prekmurske gibanice. U dramatičnoj utrci s vremenom mladić je uhapšen u trenutku kad je gibanica već gotovo sat vremena bila u pećnici na 200 stupnjeva, a digitalni tajmer pokazivao još samo sedamnaest sekundi.

Kako je i kada točno tajni recept gibanice prešao Muru, i s koje je uopće obale prešao na koju - ne zna se pouzdano. Tek, domaćice hrvatskog Međimurja stoljećima je pripremaju na potpuno isti način, nazivajući je, naravno, „međimurskom gibanicom“. I tko zna koliko bi još Međimurci putnike namjernike mučili strašnim kolesterolnim mukama, da Republika Slovenija nije konačno zaštitila prekmursku gibanicu, i da nedavno u službenom glasniku Europske komisije nije objavljeno kako je to „izvorni slovenski proizvod“.

Strašno su se naljutili Međimurci, tvrdeći da prekmurska gibanica nije ni prekmurska ni slovenska, već međimurska i hrvatska, pale su u medijima teške riječi, ali bilo je kasno: osmoslojna ugljikohidratna bomba od sada se smije zvati samo „prekmurska gibanica“. Nešto je trebalo poduzeti, ali što?

- Mi možda ne možemo u restoranima nuditi prekmursku gibanicu, ne možemo zaštititi ni recepturu koju su iskoristili Prekmurci, ali možemo je malo promijeniti – dosjetio se Rudi Grula, voditelj projekata Turističke zajednice Međimurske županije. – Stvar će biti u tome da, primjerice, sad neće biti prvo sloj oraha, nego jabuka, pa sloj sira.

Tako je nastala glasovita „međimurska gibanica“, nadaleko poznati specijalitet hrvatskog sjevera, koju Međimurci već danima pripremaju po tradicionalnoj recepturi svojih baka: tijesto, jabuka, tijesto, sir, tijesto, orah, tijesto, mak - pa sve ispočetka. Ne treba je, dakako, brkati sa takozvanom „prekmurskom gibanicom“, jer u izvornu hrvatsku međimursku gibanicu nikako i ni pod kojim okolnostima ne smije prvo ići nadjev od mladog sira, nego isključivo nadjev od jabuke – objasnit će vam stari Međimurci, podsmješljivo gledajući preko rijeke kako glupi Slovenci prvo stavljaju mladi sir.

Rješenje je, priznat ćete, potpuno genijalno u svojoj jednostavnosti. U Hrvatskoj turističkoj zajednici prepoznali su potencijale ovog koncepta: Sacher, recimo, ili doboš, Esterhazy, bilo koja torta može postati tradicionalni hrvatski specijalitet, samo malo izmijenimo redoslijed slojeva! Zašto bismo stali na kolačima i slasticama? Mogli bismo zaštititi troslojni WC-papir kao izvorni hrvatski proizvod, samo zamijenimo vanjski i unutarnji sloj! Patent bi bio senzacionalan, jer bi onaj sloj što se prlja sada bio u sredini. Mogli bismo patentirati i novi geološki presjek Zemlje, da zamijenimo plašt i jezgru. Bilo bi nam mnogo toplije i ugodnije za život. Plus bi zajebali slovensko alpsko skijanje i zimski turizam.

Rješenje je, rekoh, genijalno, ali misle li Hrvati da je barem koncept stratopermutacije izvorno hrvatski, varaju se: to su, naime, prvi uradili upravo Slovenci, kad su ono 1991. naumili zaštititi izvornu slovensku državu. Lijepu trobojnu zastavu, plavo-bijelo-crvenu, tradicionalne boje Južnih Slavena, već je, međutim, zaštitio Beograd.

- Mi možda ne možemo pred zgradom Ujedinjenih naroda podignuti plavo-bijelo-crvenu trobojku, ali možemo je malo promijeniti – izjavio je tada predsjednik Turistične zveze Slovenije. – Stvar će biti u tome da, primjerice, sad neće biti prvo plavi sloj, nego bijeli, pa onda plavi i crveni.

Strašno su se na to, jasno, naljutili Rusi, tvrdeći da bijelo-plavo-crvena zastava nije slovenska, već ruska, pale su u medijima teške riječi, ali bilo je kasno: troslojni barjak od sada se smije zvati samo „slovenska zastava“. I kad velika, moćna Rusija jednog dana bude ulazila u Europsku uniju, morat će mijenjati zastavu, kao i Hrvati međimursku gibanicu.

Prokleti Slovenci sve su nas zajebali.