Priznajem samo sud svoje hartije!

Kako se probližavao rat, klasične tabloidske nadnaslove „senzacionalno!“ i „ekskluzivno!“ sve češće su na naslovnicama Slobodnog tjednika mijenjale masne egide „tragično!“, „strašno!“ ili „jezivo!“, pod kojima se čitateljima nudila vjerojatno najtransparentnija ratna propaganda u cijeloj neslavnoj povijesti balkanskog novinarstva. S početka ratnog ljeta ST je tako odlučio raskrstiti s praksom širenja jalove, općenite mržnje prema Srbima, i ponuditi ono što je javnost htjela znati: imena.

Uoči ljeta, 19. lipnja 1991. godine, na hrvatskim se kioscima pojavio tako 66. broj Slobodnog tjednika, sa senzacionalnom pričom iz Siska, grada u kojemu je, prema navodima ST-ovog novinara, peta kolona predvođena agentima KOS-a i sastavljena od građana srpske nacionalnosti pripremala likvidacije viđenih Hrvata i predaju grada četničkoj soldateski. Priča ovoga puta nije bilo puko novinarsko nagađanje: Slobodni tjednik ponudio je čitateljima spisak četrnaest agenata KOS-a, tihih i mirnih susjeda Srba koji sisačkim Hrvatima rade o glavi.

Popis je bio detaljan, i obuhvaćao je njihova zanimanja, formacijske zadatke, adresu i broj telefona. To je izgledalo ovako: Jovo Crnobrnja, umirovljeni policajac, zadužen za praćenje Josipa Brajkovića, predsjednika sisačkog HDZ-a, živi u Sisku, Trakošćanska 3, telefon 41-932. Ili: Dragan Rajšić, umirovljeni agent Udbe, bivši šef osiguranja Rafinerije Sisak, koja je zapošljavala isključivo Srbe, živi u Sisku, Ulica Maršala Tita 4, telefon 22-957.

Među ljudima sa spiska, ali i svim sisačkim Srbima, nastala je panika. Počele su svakodnevne prijetnje smrću, šikaniranja od susjeda i kolega na poslu. Onda su se jednog dana na vratima stana Dragana Rajšića u Titovoj ulici 4 pojavila tri muškarca u uniformama Hrvatske vojske. Preplašena supruga im je objasnila da Dragan nije kod kuće, ali oni nisu ni tražili njega, već njegovu lovačku pušku. Dragan se toga dana nije vratio kući. Nije se vratio ni sutradan, niti ikada više. Do dana današnjeg, gotovo dvadeset godina kasnije, njegova obitelj ne zna ništa o njegovoj sudbini.

Dragan Rajšić samo je jedna od žrtava sa zlokobnih spiskova Slobodnog tjednika, koji je i narednih mjeseci nastavio s tom praksom. Neki su uspjeli pobjeći, neki nisu stigli. Scenarij je uvijek bio isti: Srbi sa spiska odvođeni su u Jodno lječilište ili barake nekadašnje omladinske radne akcije, mučeni, likvidirani i bacani u rijeku. Tog ljeta Kupa i Sava izbacit će četrdesetak leševa sisačkih „kosovaca“.

Hrvatske vlasti su o tome sve znale. Posvjedočit će to koju godinu kasnije u Feral Tribuneu Vjekoslav Vidović, prvi predsjednik hrvatskog Vrhovnog suda, kojemu je ljeta 1991. došla delegacija sisačkih sudaca i ispričala sve o panici u gradu, u kojemu nestaju ljudi sa spiska Slobodnog tjednika. Vidović je obavijestio državni vrh, ali nije poduzeto baš ništa. Osim što je, naravno, smijenjen predsjednik Vrhovnog suda. Nitko iz kruga odgovornosti za likvidacije sisačkih Srba nikad se nije pojavio na sudu: ni odgovorne osobe iz političkih i vojnih institucija, ni egzekutori, ni urednici Slobodnog tjednika, ni novinar koji je objavio „ekskluzivan“ spisak „agenata KOS-a“.

Danas, dvadesetak godina kasnije, živimo u uređenim pravnim državama u kojima se slobodno može govoriti o tim strašnim zločinima. Možda ne znamo gdje su grobovi sisačkih Srba, ali znamo tko bi za njihova ubojstva trebao odgovarati. Naučili smo, naime, sve o vojnoj i civilnoj hijerarhiji, i takozvanoj zapovjednoj odgovornosti, i znamo da lanac ide od državnog i vojnog vrha preko nižih, lokalnih instanci - koje su znale sve, ali nisu poduzele ništa da spriječe zločine ili kazne počinitelje – pa sve do neposrednih izvršitelja, koji su sa otrgnutom stranicom Slobodnog tjednika noću obilazili adrese sa popisa, upadale u stanove sisačkih Srba, odvodili ih u Jodno lječilište, ubijali i bacali u Savu.

Možda danas, u uređenoj pravnoj državi, ne znamo što se dogodilo s Draganom Rajšićem, ali naučili smo drugu jednu stvar: da u lanac odgovornosti za njegov nestanak ne spadaju urednici i novinari koji su njegovo ime upisali na spisak za likvidaciju, štampali u dvjesto hiljada primjeraka i javno izložili na sisačke trafike. Novinari tu ne spadaju jer su samo radili svoj posao: možda ne odveć profesionalno, možda – naprotiv – skandalozno neodgovorno, ali ipak samo svoj posao.

Danas, naime, znamo da to što su novinari Slobodnog tjednika radili spada u slobodu medija, shvaćenu na način da javnost ima pravo znati, a novinar ima pravo reći. Možda će zazvučati grubo, možda će obitelj Rajšić to naći besramnom uvredom, ali u uređenoj pravnoj državi općenito se smatra da je Dragan Rajšić dao život za slobodu izražavanja. Ili tako barem tvrdi Ljiljana Smajlović, bivša glavna urednica Politike i predsjednica Udruženja novinara Srbije.

Uključujući se u polemiku povodom najave srpskog Tužilaštva za ratne zločine da će procesuirati novinare uključene u ratnu propagandu devedesetih, izražavajući pri tom sumnju u političke ciljeve najnovijeg „progona novinara“, ali i pravnu utemeljenost optužnica, predsjednica novinarskog ceha – sad već gotovo službeni portparol prestravljenih veterana medijskih ratova iz devedesetih - u tjedniku Vreme napisat će i ovo: „Dabome da je bilo ratne propagande u Srba, i sirove i one druge, sofisticiranije. Ništa od toga se ne sme zaboraviti. Sloboda štampe svakako nije sloboda da u dupke punoj Sali vičeš ’požar!’, ali novinarstvo je profesija koja se zasniva na slobodi izražavanja, a u demokratskom i liberalnom društvu postoje stvari koje se ostavljaju javnom mnjenju. Kao što se razlike u mišljenju i tumačenju istorije prepuštaju istoričarima, novinarstvo se prepušta sudu javnog mnjenja i novinarima.“

Ključna stvar za razumijevanje Ljiljane Smajlović, ali i „slobode izražavanja“ o kojoj govori, jest – naravno – „javno mnjenje“. Gospođa Smajlović priznaje da je ratne propagande u novinarstvu bilo, „i sirove i sofisticirane“, ali to je, kaže ona, „profesija koja se zasniva na slobodi izražavanja“. Ako je zločina izazvanih ratnom propagandom i bilo, a čak i ona iz teksta daje naslutiti da je tako nešto načelno moguće, novinari ne mogu biti krivi po krivičnom zakonu za obične ljude: „postoje“, naime, „stvari koje se ostavljaju javnom mnjenju“. Novinarima ne može suditi nekakav općinski sud, a kamoli sud za ratne zločine, već samo „sud javnog mnjenja i novinari“. Kako bi to u pravednom gnjevu rekla predsjednica Udruženja novinara: „Priznajemo samo sud svoje hartije!“

Ova veličanstvena zamjena teza traži da bude detaljno objašnjena. Pitanje za početak: rukovode li se novinari interesom javnog mnijenja ili ga i sami stvaraju? Svakako, složit će se i predsjednica Udruženja novinara, i jedno i drugo su točni odgovori. Podsjećam, javnost ima pravo znati, novinar joj ima pravo reći. Kako to, marksistički kazano, izgleda „u praksi“?

Rekonstruirajmo, recimo, javno mnijenje u Sisku lipnja 1991. godine. Nakon „krvavog Uskrsa“ na Plitvicama i masakra dvanaest hrvatskih policajaca u Borovu selu atmosfera je u cijeloj Hrvatskoj na rubu usijanja. Na referendumu o budućem statusu Republike Hrvatske, održanom svega koji tjedan ranije, 93 posto Hrvata izjasnilo se stoga za državnu nezavisnost, a na gotovo istovremeno organiziranom referendumu o statusu SAO Krajine 92 posto Srba glasalo je za sjedinjenje sa Srbijom i ostanak u Jugoslaviji: „javno mnjenje“ je, dakle, zaokruženo i dovršeno.

Jedinice Jugoslavenske narodne armije na Baniji na najvišem su stupnju borbene gotovosti, u Sisku je formiran Krizni štab kojemu je na čelu HDZ-ov jastreb Ivan Bobetko, gradom patroliraju redarstvenici i sumnjivi tipovi u uniformama, sisačka rafinerija dijeli otkaze Srbima. Grad je prekriven gustom maglom straha: Hrvati se boje rata, četnika i JNA, a lokalni Srbi se boje noći. Hrvati u Sisku znaju da je njihov grad na liniji Karlobag-Karlovac-Virovitica, da je zbog rafinerije nafte važna strateška točka, i da u njemu živi mnogo Srba koji samo čekaju znak da počnu s klanjem svojih hrvatskih susjeda. Kako građani Siska to znaju? Gledaju televiziju, slušaju radio, čitaju novine. „Javno mnjenje“ je, podsjećam, zaokruženo i dovršeno.

Od trenutka kad postoji tako jasno formirano „javno mnjenje“, ono ima i svoj precizni interes – pravo da zna. A teško da u cjelokupnoj povijesti javnog interesa postoji veći interes javnosti nego što je to lipnja 1991. bio interes sisačke javnosti da zna koji su to lokalni Srbi iz pete kolone. Nijanse u definiranju „javnog mnjenja“ prepustimo nekom tko to bolje zna – recimo, predsjednici Udruženja novinara, teško da to netko bolje zna od nje – jer na ovom mjestu zanima nas samo činjenica da „javno mnjenje“ postoji, i da takvo „javno mnjenje“ ima pravo znati.

Time se, naime, ostvaruju sve pretpostavke za ostvarivanje cehovskog prava na slobodnu informaciju. Novinari i urednici u redakciji Slobodnog tjednika imaju spisak Srba iz sisačke pete kolone i dilemu - objaviti ili ne? Dilemu, jasna stvar, imaju samo u ovoj dramatizaciji: istinska dilema nije postojala ni časa, jer javni interes za objavljivanje spiska bio je golem. „Javno mnjenje“ je čekalo.

Sačekajmo za trenutak i mi, pa za potrebe ove dramatizacije pretpostavimo da su urednici ST-a odgovorni, ozbiljni profesionalci i da imaju još neke dileme. Pretpostavimo stoga i da glavni urednik Slobodnog tjednika nije Marinko Božić, nego - Ljiljana Smajlović.

- Što vas muči? – pitat će glavna urednica na kolegiju.

- Pa... je li spisak autentičan, je li stvar provjerena? – pitat će skeptični urednici oko stola.

- Dobili smo ga od obavještajne službe.

- Znači, nije izmišljen?

- Ako je izmišljen, izmislila ga je služba.

- Ipak, je li posao novinara da objavljuje izmišljene spiskove?

- Posao novinara je da javnosti pruži informaciju. To je sloboda štampe.

- Je li to... moralno? Sisak je kao bure baruta. Objavljivanje spiska Srba u ovom trenutku jest kao da u dupke punoj sali vikneš „požar!“.

- Ha. Sloboda štampe svakako nije sloboda da u dupke punoj Sali vičeš „požar!“, ali novinarstvo je profesija koja se zasniva na slobodi izražavanja.

- Drugim riječima, objavljivanje spiska Srba spada u slobodu izražavanja?

- Naravno.

- A posljedice?

- Dragi kolega, u demokratskom i liberalnom društvu postoje stvari koje se ostavljaju javnom mnjenju.

- Pa ipak, nije li to... krivično djelo?

- Zavisi kako se tumači. Kao što se razlike u mišljenju i tumačenju istorije prepuštaju istoričarima, novinarstvo se prepušta sudu javnog mnjenja i novinarima.

Nastavak priče nije izmišljen. U danima koji su uslijedili nestala je većina Srba sa ST-ovog spiska. Novinari, naravno, više nisu imali ništa s tim. Završetak posla je, kolokvijalno kazano, „ostavljen javnom mnjenju“. A „javno mnjenje“ je najprije danima nazivalo telefone objavljene u novinama, obilazilo adrese sa spiska i lupalo na vrata, popisanim Srbima javno prijetilo na poslu i na ulici, uznemiravalo im žene i djecu. Konačno, „javno mnjenje“ je jedne noći zakucalo na vrata stana Rajšić.

Iz nekog razloga, naime, „sud javnog mnjenja“ nije se tada bavio novinama i novinarima. Bio je rat, pa se može razumjeti: „sud javnog mnjenja“ za grad Sisak zasjedao je u podrumu Jodnog lječilišta i sudio je petoj koloni.

Dok dođe vrijeme da se „sud javnog mnjenja“ – onaj isti koji je svake srijede kupovao dvjesta hiljada primjeraka Slobodnog tjednika – posveti novinarima i urednicima, nastupit će i ono što se u pravnoj nauci naziva „zastarom predmeta“. Kad, naime, gotovo dvadeset godina kasnije netko još uvijek tvrdoglavo misli da su novinari i urednici Slobodnog tjednika bili sudionici u likvidacijama sisačkih Srba, kada netko i 2009. godine još uvijek misli da su svi sastavljači medijskih spiskova, prvoborci Mitevićeve televizije i Minovićeve Politike, bili sudionici u ratnim zločinima, Ljiljana Smajlović nazvat će to ni manje ni više nego „hajkom na novinare“ i zapitati se – zašto? Zašto sad, gotovo dvadeset godina kasnije? Ratna propaganda se, kako ono, „ne sme zaboraviti“, ali „kao što se razlike u mišljenju i tumačenju istorije prepuštaju istoričarima, novinarstvo se prepušta sudu javnog mnjenja i novinarima“. Slučaj zaključen.

Ljiljana Smajlović, naravno, ne misli da je to što su radili novinari RTS-a, Politike ili, šta ja znam, Slobodnog tjednika, lijepo i pristojno. Dapače, zna ona da je riječ bila o „sirovoj ratnoj propagandi“. Ali i „sirova ratna propaganda“ je novinarstvo. Stvar izmiče pravnoj definiciji i isključivo je profesionalne naravi: to nije zločin, nego neprofesionalno, loše novinarstvo. Njoj se, kao i nama, to ne sviđa, ali u „demokratskom i liberalnom društvu“ to se smatra „slobodom izražavanja“. Netko u tako osvojenom prostoru slobode izražavanja popiše četrnaest razloga za ostavku vlade, a netko, eto, popiše četrnaest Srba agenata KOS-a.

Ljiljana Smajlović to nije rekla, ali je ostavila da pretpostavimo – rat je zapravo bio prostor neslućenih sloboda i zlatno doba novinarstva, jer objavljivanje spiska sisačkih Srba u novinama, ili primjerice javno pozivanje na linč Vuka Draškovića u centralnom dnevniku nacionalne televizije, danas ne bi bilo moguće. Sloboda izražavanja upravo je dramatično sužena i netko zlonamjeran mogao bi zaključiti da se predsjednica Udruženja novinara Srbije u stvari samo bori za vraćanje izgubljenih cehovskih prava.

Kojim argumentima ona to brani? „Novinarsko podstrekivanje na ratni zločin je teško dokazivo na sudu zbog toga što je prvo potrebno dokazati da je do konkretnog ratnog zločina došlo pod uticajem konkretnog članka konkretnog novinara“, odnosno „dokazati nameru novinara da izazove zločin“. Ukratko: postoje osumnjičeni, postoji oružje, postoji leš, ali nedostaje - motiv.

- S kojom namjerom ste objavili spisak četranest sisačkih Srba? – pitat će tako na sudu Ljiljana Smajlović, advokat obrane optuženog novinara.

- S namjerom da obavjestim javnost o informacijama koje sam dobio, a koje javnost ima pravo znati.

- Jeste li bili svjesni da će životi i imovina tih Srba biti neposredno ugroženi nakon što izađe 66. broj Slobodnog tjednika?

- Jesam, naravno. Ali ničiji privatni interes nije i ne može biti iznad interesa javnosti i slobode izazivanja.

- Htjeli ste reći „izražavanja“?

- Tako je, izvinjavam se, slobode izražavanja.

- Ukratko, vi ovim spiskom niste imali namjeru izazvati likvidacije građana srpske nacionalnosti?

- Ni govora. Ja nikoga od njih niti ne poznajem – uvjerljivo će novinar. - Osim toga, informacije koje smo objavili javnosti su ionako već bile dostupne u telefonskom imeniku grada Siska.

- Hvala – završit će odvjetnica UNS-a. - Nemam više pitanja.

U obranu svojih štićenika, odvjetnica Smajlović će, sasvim u njihovom stilu, za svjedoka obrane pozvati ni manje ni više nego Juliusa Streichera, zloglasnog izdavača antisemitskog tjednika Der Stürmer, osuđenog i obješenog na Nuermberškom procesu. „Šokirana“ izjavom službenice beogradskog tužilaštva Jasne Šarković-Janković, koja se - objašnjavajući potrebu procesuiranja novinarskih zločina - pozvala na slučaj Streicher, odvjetnica Smajlović u nadahnutom će izlaganju podsjetiti da je „Štrajher bio jedan od prvih članova Nacističke partije, organizator prvog pogroma Jevreja 1933., provoditelj rasističkih zakona, nirnberški gaulajter, seksualni zločinac i sadista, koji je u Nirnbergu osuđen za zločine protiv čovečnosti“, ali - i to je ključna razlika – „kao tvorac zločinačke politike, a ne kao novinar podstrekač!“

Pretpostavljam da to spada u „slobodu izražavanja“, jer da Ljiljana Smajlović nije novinarka, lako bi bilo dokazati kako je riječ o još jednoj zamjeni teza, odnosno – jednostavnije – laži. Julius Streicher, kako lijepo piše u spisima Nuernberškog suda, jest osuđen za zločine protiv čovječnosti, ali ne zbog članstva u Nacističkoj partiji, seksualnih zločina ili formacijskog položaja, nego – na Ljiljaninu žalost – ponajprije zbog svojih novinarsko-izdavačkih pothvata: dokazni materijal u „slučaju Streicher“ bili su upravo njegovi članci i primjerci Der Stürmera. Zato je Julius Streicher na nuernberškom procesu bio oslobođen optužbe po točki jedan, ono što bismo mi danas nazvali „udruživanjem u zločinački pothvat“, a proglašen krivim po točki četiri – zločin protiv čovječnosti.

„Za dvadeset pet godina javnog djelovanja, govorenja, pisanja i širenja antisemitizma, Streicher je bio poznat kao progonitelj Židova broj jedan. U svojim govorima i novinskim člancima, tjedan za tjedan, mjesec za mjesec, zatrovao je njemačke umove virusom antisemitizma, i mobilizirao njemački narod za obračun sa Židovima“, rekao je na početku obrazloženja presude predsjednik suda sir Geoffrey Lawrence. „Svaki broj Der Stürmera bio je prepun takvih članaka, često vulgarnih i odvratnih.“

- Tužilaštvo tvrdi da bez Der Stürmera holokaust ne bi bio moguć, ali nije pronašlo ni pokazalo nijedan dokaz za tu tvrdnju! – tvrdi s druge strane Ljiljana Smajlović. Ups, pardon, to je Julius Streicher lično, u svojoj završnoj riječi pred nuernberškim sudom.

Ukratko, Julius Streicher je – sviđalo se to Ljiljani Smajlović ili ne – osuđen prije svega kao novinarski podstrekač. Samo što sir Geoffrey Lawrence u to vrijeme još nije čuo za „slobodu izražavanja“, pa je Streicherovo osebujno novinarstvo protumačio kao – zločin protiv čovječnosti.

Nuernberški sud se iz nekog razloga nije bavio dokazivanjem „da je do konkretnog ratnog zločina došlo pod uticajem konkretnog članka konkretnog novinara“, odnosno „namere novinara da izazove zločin“. Površnom engleskom sucu bila je dovoljna činjenica da je u vrijeme kad su u Der Stürmeru izlazili spiskovi i karikature židovskih semitskih krvoloka ubijeno šest milijuna Židova. Po toj logici, i Slobodni tjednik bi bio kriv za ubojstva sisačkih Srba, a Risto Đogo, recimo, za genocid u Bosni.

Po toj logici, uostalom, prije šest godina na Haškom tribunalu za ratne zločine u Ruandi osuđen je i Hassan Ngeze, osnivač i glavni urednik Kangure, zloglasnog tjednika koji je bio neka vrsta afričkog Slobodnog tjednika, Der Stürmera za Hutue. Kako u svom pledoajeu za slobodu izražavanja Ljiljana Smajlović spominje i slučaj iz Ruande, kao primjer kako je teško dokazati krivnju novinara za konkretne ratne zločine, hajde da vidimo kako je to onda Ngeze zaglavio na doživotnoj robiji.

Odvjetnici gospodina Ngezea, svidjet će vam se ova priča, tražili su od haškog tužilaštva upravo ono što od beogradskog Ratnog tužilaštva traži i Ljiljana Smajlović: da dokaže kada je to i koji točno članak u Kanguri direktno potaknuo ubojstvo bilo kojeg od osamsto hiljada Hutua. Štoviše, tražili su da se iz dokaznih materijala izuzmu priloženi primjerci Kangure iz 1990. sa čuvenih „Deset zapovijedi Hutuima“, s obrazloženjem da je tribunal za ratne zločine u Ruandi po svom statutu nadležan za period od 1. siječnja do 31. prosinca 1994., i da članci iz 1990. ne mogu biti promatrani kao ratno huškanje, odnosno „novinarsko podstrekivanje“ zločina, obzirom da su objavljeni pune četiri godine prije rata.

Haški sud, međutim, nije pokazalo razumijevanja za Ljiljanu Smajlović i odvjetnički tim Hassana Ngeze. Dapače, njihovu je žalbu odbio navodeći upravo primjer Juliusa Streichera, te izravno odgovarajući predsjednici Udruženja novinara Srbije kako sud nije pronašao nijednu direktnu vezu nijednog zločina s nijednim člankom u Kanguri, ali da je cjelokupno djelovanje ovog tjednika nesumnjivo predstavljalo pripremu za genocid i izravno poticanje na ratne zločine nad Tutsijima (ICTR 2003a: para. 1007). Ukratko, površnom haškom sucu bila je dovoljna činjenica da je u vrijeme kad su u Kanguri izlazili spiskovi tutsijskih krvoloka i pozivi na obranu vjekovnih ognjišta ubijeno osamsto hiljada Tutsija. Po toj logici, Slobodni tjednik bi bio kriv za ubojstva sisačkih Srba, Risto Đogo za genocid u Bosni, a Julius Streicher za holokaust.

Julius Streicher, međutim, jest proglašen krivim, ali takva usporedba za Smajlovićevu nije dopustiva. „Poređenje srpske ratne propagande iz građanskih ratova devedesetih s nacističkom propagandom i antisemitizmom jednog Julijusa Štrajhera, zapanjujuće je“, kaže ona. I to je jedino oko čega se lako složiti s Ljiljanom Smajlović. Usporedba srpske – ali i hrvatske, bošnjačke, albanske... – propagande sa Streicherovom pokazat će se upravo zapanjujućom. „Muslimanski ekstremisti dosetili su se najstravičnijeg načina mučenja na planeti: srpsku nejač žive bacaju u kaveze lavovima u Zoološkom vrtu Pionirska dolina!“, javljali su legendarni Risto Đogo i reporterka RTS-a Rada Đokić. „Židovski monstrumi ubijaju njemačku djecu da bi od njihove krvi pravili pogačice matzoha!“, pisao je Julius Streicher. „Zapanjujuće!“, klikće Ljiljana Smajlović.

Dabome da je bilo ratne propagande u Trećem Reichu, ništa se od toga ne sme zaboraviti, rekla bi frau Smajlović da je imala prilike istupiti pred časnim sudom u Nuernbergu. Sloboda štampe svakako nije sloboda da u Hitlerovoj Njemačkoj vičeš „Jevreji piju krv njemačkoj deci!“, ali novinarstvo je profesija koja se zasniva na slobodi izražavanja.

A vi ste cijelo vrijeme naivno i pomalo romantično mislili da je novinarstvo profesija koja se zasniva na svetosti i slobodi istine. Naravno, krivo.

- Moram ovdje spomenuti da sam svom tjedniku Der Stürmer dao nadnaslov „Tjednik koji se bori za istinu“. Bio sam potpuno svjestan da ne mogu znati cijelu istinu, ali također znam da je 80 ili 90 posto onoga što sam proklamirao bila istina! – odgovorio je na suđenju u Nürnbergu herr Streicher.

Da je herr Streicher provjerio činjenice, rekla bi odvjetnica, da se dakle potrudio pronaći onih deset posto istine što mu je nedostajalo, otkrio bi da Židovi matzoh ne prave od krvi njemačke dece, nego od brašna i vode.

- Smijemo li, međutim, nekoga osuditi samo zbog toga što je netalentiran i loš novinar? – okrenula bi se Ljiljana Smajlović širokom gestom prema publici u sudu. - Ili, još gore, samo zbog toga što je politika u koju je vjerovao historijski poražena, dakle iz političkih razloga?

„Sloboda izražavanja“, naime, „podrazumeva da i loše novinare treba braniti od optužbi za ratne zločine, ako nisu počinili ratne zločine i ako su optužbe protiv njih aktuelizovane iz političkih razloga“. Tako u polemici s Vojinom Dimitrijevićem u tjedniku Vreme kaže predsjednica Udruženja novinara Srbije. To za slučaj da netko nedovoljno doslovno shvati njene zapanjujuće teze o lošem novinarstvu i tumačenje ratne propagande kao slobode izražavanja.

Što bi bili „politički razlozi“ za obračun sa srpskim novinarima, Ljiljana Smajlović ne kaže izrijekom, ali ima i o tome zgodan citat iz sudske prakse.

- Nemam nikakvih zahtjeva za sebe, već samo jedan od naroda kojemu pripadam. Časni sude, sudbina vam je dala moć da donesete bilo kakvu presudu. Ja vas molim samo da ne donosite presudu koja će trajno obilježiti cijeli moj narod.

Mogao je to reći bilo tko od imena spomenutih u polemici o srpskim, kao i hrvatskim i svim ostalim osumnjičenim novinarima, mogla je to reći i njihova odvjetnica, ali nije. Rekao je to, shvatili ste već, Julius Streicher.

„Sloboda je uvek i svagde u opasnosti, i mora da se brani. Katkad slobodu moramo da branimo čak i ako to podrazumeva odbranu ljudi koji nam nisu ni moralno, ni politički bliski“, dodaje pak na kraju Ljiljana Smajlović, u patetičnoj završnoj riječi na ovom virtualnom suđenju njenim kolegama, lošim novinarima, ispisujući vjerojatno najsramnije riječi o slobodi ispisane na ovim prostorima, još otkako je slobodu u naziv svog tjednika stavio hrvatski streicher Marinko Božić.

Kolegama za koje je izborila takvu slobodu - čak i kad joj nisu „moralno, ni politički bliski“ - preostaje samo da ustanove nekakvu nagradu, na primjer godišnju nagradu Udruženja novinara Srbije za izuzetna pregnuća u borbi za slobodu izražavanja. Nagrada bi se mogla zvati, recimo, „Dragan Rajšić“. Po čovjeku koji je za slobodu izražavanja dao život.