Težimo da se divimo naše gore listovima koji steknu svetsku slavu, kada prezime koje se zavšava na "-ić" bude povezano sa nečim velikim, kada neko stavi Srbiju na globalnu mapu. Ali to nije slučaj sa Marinom Abramović, koja je decenijama polarizujuća figura na svetskoj sceni.
U Srbiji je mrze jer smatramo da je pretenciozna, u Americi je mrze, verovatno, jer je Srpkinja. Gotovo svi koji su van tekovina kulturne scene misle da je satanista. Kada bi je pitali kada dolazi u Beograd, ona bi ljutito odgovarala: "Kada me pozovu", kao da je bila nepoželjna.
Njeno nago telo i sve što radi sa njim neki smatraju vrhuncem umetnosti, dok je nekome potrebna kičica, platno i renesansne proporcije da bi nešto nazvao umetnošću. Svakom svoje.
Marina se čini nedodirljivom, vanzemaljskom pojavom, ali sa dokumentarnim filmom "Povratak kući - Marina Abramović i njena deca", koji beogradsku premijeru ima sutra u online bioskopu MOJ OFF u 19h, shvatamo da je ona (osim toga) i, kako kaže reditelj filma Boris Miljković, "usamljeni svetionik na pučini".
Intimni pogled na njen život i umetnost prikazuje nam strogost njene majke, potisnutu seksualnost, plakanje u ormanu.
Kako mrzi svoj nos i svoje telo.
Mrzela je sve što je bila Jugoslavija, ali istovremeno, zbog Titovih govora je shvatila šta je performans i da je to njen put.
Performans tek sa Marinom postaje nešto što se izlaže u muzejima širom sveta. Na njenim izvedbama ljudi grcaju u suzama. Ništa od toga nije slučajno. Boris Miljković se na konferenciji za medije prisetio kako je video Marinu prvi put kada je imao samo 14 godina. U SKC-u, punom "čudnih" likova, Marina je, kako je objasnio, zračila posebnim svetlom znanja, hrabrosti i erotike, "tako krakata, visoka i nosata".
"Ovaj film je hod od 40 godina otkad sam je upoznao", kaže Miljković, svestan da je zadobio veliko poverenje ove umetnice.
Godine su ulagane u njihov odnos i navodi da nema nikakvih skrupula - zato je pričala sa njim potpuno ogoljeno o svom životu.
"Dao sam joj mnogo razloga da ona bude takva. Da nije bilo tako, napustio bih projekat", rekao je Miljković novinarima.
Reditelj Miljković nas vodi kroz simboličko putovanje Marininog života punog autodestrukcije, tereta, i njenih vapaja da bude slobodna.
Ona je htela da oslobodi svoj glas, svoja sećanja i svoje telo od svih stega i to je činila kroz svoju umetnost, koja ju je često ostavljala krvavu, promuklu, sa bolovima u vratu i kičmi, dehidriranu i gladnu.
Ima nečeg asketskog i metafizičkog, gotovo terapeutskog, u svemu što radi. Kako sama kaže, treba izdržati taj bol i nema boljeg osećaja nego kada se on prevaziđe - ona stalno postavlja sebi pitanje "da li možeš da izdržiš?". Njena umetnost je mučeništvo i prelaženje u neko drugo stanje svesti.
"Sve što sam ikada želela je da budem slobodna", kaže Marina u filmu, a ta rečenica ostaje lajtmotiv i obrazloženje zašto nikada nije imala dece ili stabilni odnos sa partnerima, zašto je nikada nije držalo mesto.
Marina je imala nekoliko abortusa, i nije htela decu. Ali ipak je uspela da stvori hiljade dece - mladih umetnika koji žele da dostignu njen nivo.
Kroz film gledamo njene pulene kako preoblikuju njene performanse i time ih čine svojim.
Manifest Marine Abramović, koji se često citira u filmu, navodi i da "umetnik ne treba da od sebe pravi idola", a u njenom, ali ne i samo njenom slučaju, ovo zvuči kao kontradiktornost. Miljković je na konferenciji za medije naveo da je to Marinin intimni stav i da smatra da umetnost ne priznaje tu vrstu ushićenosti.
Reditelj navodi da Abramovićeva za sebe misli da je njen put put neuspeha i usamljenosti, koliko god ona nama delovala uzvišeno.
Miljković je otkrio da Marina i za svoju smrt sprema performans.
"Želi da bude sahranjena u tri grada - Amsterdamu, Njujorku i Beogradu. U ta tri grada će se istovremeno spuštati kovčezi, ali nakon što se sahrani, niko neće znati u kom kovčegu je njeno telo", kaže reditelj.
A do tada, dobro došla kući, Marina.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Rat u Ukrajini – 794. dan. Ukrajinski presednik Volodimir Zelenski izjavio je da je Ukrajini potrebno najmanje sedam PVO sistema Patriot i pozvao ukrajinske partnere da ne gube vreme kako bi se Rusiji uputio "odlučan signal".
Glasanje o Rezoluciji o Srebrenici pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija, prvobito planirano za 2. maj, pomereno je za najmanje četiri dana, jer Zapad želi da dobije na vremenu kako bi prikupio dodatne glasove.
Borci veterani sa teritorije grada Čačka, koji su učestvovali prilikom NATO napada na SRJ 1999. u odbrani zemlje, njih 89, dobilo je boračke legitimacije.
Rat u Ukrajini – 795. dan. Nastavljaju se sukobi na istoku Ukrajine, a najžešće borbe tokom prethodnog dana vođene su u Donjeckoj, Zaporoškoj i Hersonskoj oblasti.
Glumica Nikol Kidman dobila je nagradu za životno delo Američkog filmskog instututa (AFI), čime je postala prva australijska glumica kojoj je dodeljena ta nagrada.
Zbog predstojećih prvomajskih i uskršnjih praznika očekuje se duži boravak u prirodi, gde je povećan broj krpelja, koje građani ne treba sami da uklanjaju ako primete ujed, već da se jave u najbližu zdravstvenu ustanovu, rekla je doktorka Milena Turubatović.
Tri žene kojima je dijagnostikovan HIV virus nakon tretmana u nelicenciranom spa centru u Novom Meksiku smatraju se prvim zabeleženim slučajevima osoba koje su virus dobile putem kozmetičke procedure, rekli su danas američki zdravstveni zvaničnici.
Glumica Nikol Kidman dobila je nagradu za životno delo Američkog filmskog instututa (AFI), čime je postala prva australijska glumica kojoj je dodeljena ta nagrada.
Komentari 243
Pogledaj komentare