Elektricitet australijske suše

The Kill Devil Hills (AUS) 19. oktobra u beogradskoj "Žici".

Izvor: Piše: Katarina Stankoviæ, slike: Reakcija

Sreda, 20.10.2010.

14:42

Default images

Cela saga je počela prilično neizvesno. Koncert australijskog alt-country-blues benda The Kill Devil Hills najavljen za ponedeljak, 18. oktobra, visio je o koncu zbog kvara na kombiju benda negde pored Trsta, da bi na kraju bio pomeren za naredni dan. Baksuzluk u startu - možda, ali ono što je usledilo narednog dana je dokaz da „loši znaci“ ponekad mogu biti potpuno pobeđeni iskrenom energijom. Jer uprkos početnim saplitanjima i prostoru „Žice“ naizgled nesposobnom da podrži bilo kakav složeniji zvuk, gitare koje su ječale i violina od koje svaka dlaka na telu stoji uspravno, uspešno su prevazišle sve poteškoće i u potpunosti su obuzele umove posetilaca koncerta. Australijski požari su se proširili i na Beograd.

Kao predgrupa nastupio je lokalno već dobro poznati sastav ŽeneKese. Izgleda da postoji neki prećutni dogovor da se domaći bendovi ne kritikuju previše, jer je na ovim prostorima teško nešto stvoriti, a još teže postići bilo kakav uspeh. No takav stav se na kraju krajeva obije o glavu samim izvođačima, jer ne mogu da imaju realnu sliku o onome šta rade. Iako Kese kažu da je „njihov cilj da postignu moć nastupa The Dirtbombs“, njihov zvuk mnogo više podseća na rani Van Gogh i generalno, rokenrol koji se vrteo na TV kanalima tokom „veselih devedesetih“ (Plejboj, DLM i slični). Činjenica je da su navežbani i da se trude, ali možda je upravo u tome problem - previše se upinju da budu nešto što su zamislili da treba da budu. Muzički im se i može gledati kroz prste - iako je zvuk prosečan, neki rifovi su čak prijemčivi za uvo. No tekstovi su blago rečeno, tragični. Pored toga što su šuplje pretenciozni (na isti način kao tekstovi već pomenutih „nacionalnih zvezda“ VG), potreba da uz to budu i buntovni ih vuče pravo na dno. Jer kada imate preko 30 godina i pevate o defekaciji, makar i „metaforično“, to nije ni malo „avangardno“ ili „revolucionarno“, već samo krajnje neprijatno i degutantno.
A onda su „Oziji“ opasali svoje instrumente i otpočeli koncert numerom „Angry Town“. Pesma koja na (debitantskom) albumu zvuči melanholično umirujuće - uživo je poprimila potpuno novu, predivno čudovišnu dimenziju - snažne gitare, koje po potrebi prelaze u distorziju, isprepletane sa zvukom violine koji čas predstavlja radost, čas jecaj. Sve ono što možete da čujete na albumima, uživo se potpuno raspakuje i otkriva svoju dušu. Način „vožnje“ je možda uporediv sa sastavom The Drones u svojim najboljim živim momentima, ali samo delimično. Kill Devil Hills su svoji. Pored autentičnosti bend pokazuje zaista neverovatno umeće, ali ono što je jače od bilo kakve „virtuoznosti“ je činjenica da su na bini jedan organizam - svaki ton jednog instrumenta se savršeno nadovezuje na ton drugog. Izuzetno mladi novi basista Ryan Dux i tek nešto stariji bubnjar - pratnja na evropskoj turneji, čine ritam kičmu i pored toga što su „prinove“ - odlično funkcionišu sa jezgrom benda: harizmatičnim vokalom i gitaristom Brandonom Humprhriesom, koji na bini pokazuje kombinaciju izuzetne energije i stabilnosti, Steveom Joinesom, čija gitara daje težinu zvuku i ne libi se da se poigra sa distorzijom i ječećim deonicama i Alexom Archerom - magom violine i odličnim gitaristom kad ustreba.
Ono što je neverovatno kod Archera je taj trans u koji pada dok svira - nešto što se nikako ne može odglumiti ili usiliti. Pogled mu je ubojito fokusiran u neku naizgled nepostojeću tačku u vazduhu; pokreti tela i tenzija mišića vam nameću zaključak da on samo spolja svira, a unutar sebe pleše sa svojom violinom. Posledica je zvuk od koga ćete se sigurno naježiti, a možda i iznenađeno zateći koju suzu na obrazu.

Set lista je bila idealno izbalansirana - sadržala je pesme sa sva tri albuma i lepo rasporedila intenzitet. Od pesama koje gotovo pozivaju na pankerašku šutku („Cockfighter“), preko (na albumu) tihih pesama koje uživo poprimaju potpuno novu energiju („6 = 5“), vesternolike „Gunslinger“, akustičnih „Lucy On All Fours“ i „Brown Skin“, do moćnih i neopisivo dirljivih „The Drought“, „Cool My Desire“ i „When The Wolf Comes“. Publika se najviše zažarila uz „Drinking Too Much“, po slobodnom mišljenju autorke ovog teksta jednu od najboljih pesama za opijanje ikada napisanih. Po završetku pesme i opšteg sing-alonga publike, pevač Brendon je sa smeškom simpatično prokomentarisao „You people have problems“. KDH su svirali nešto preko 90 minuta, do poslednje kapi energije i znoja koju su mogli da iscede iz sebe.
Van bine, KDH su dragi i zabavni ljudi sa obe noge na zemlji, čak i posle konzumacije dvolitarki piva (i potpune fascinacije činjenicom da se tako nešto proizvodi). Atmosfera posle koncerta ulivala je osećaj da je veza između benda i publike zaista ostvarena. Bilo da su u pitanju fanovi KDH, ili ljudi koji su došli zbog spominjanja Nika Kejva u najavi koncerta, ili oni koji su se jednostavno pojavili bez ikakvih očekivanja - niko nije ostao ravnodušan. A članovi benda su to osetili i isijavali zadovoljstvom i velikom zahvalnošću. Neverovatni splet okolnosti koji ih je doveo do druge strane planete urodio je koncertom koji će se dugo pamtiti. Osećaj naelektrisane pustinjske jeze ostaje da živi pod kožom.
Do kraja nedelje, The Kill Devil Hills nastavljaju svoju turneju po Srbiji i Balkanu. Beograđani koji su propustili priliku da ih čuju sinoć imaju priliku da to „isprave“ večeras, jer KDH ponovo sviraju u klubu Žica od 20h, uz domaću podršku Rough Blue. Nakon toga posetiće Zrenjanin, Smederevsku Palanku, Zagreb (HR) i Velenje (SLO). Tačan kalendar događaja možete videti na Myspace stranici benda.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: