Transport pod paskom SIS-a

U strahu da haaski istrazitelji ne pronadju masovnu grobnicu s posmrtnim ostacima 18 mjestana Paulin Dvora, likvidiranih u noci izmedju 11. i 12. prosinca 1991., a potom godinama skrivanih ispod hrpe havariranih vojnih vozila u velikom vojnom skladistu Lug, nadomak Osijeka, hrvatske su vlasti pocetkom 1997. nalozile da se leseve potrpane u 18 crnih plasticnih vreca iskopa i transportira 500 kilometara dalje, u Rizvanusu kraj Gospica, gdje su pronadjeni ovog proljeca. Haaski su istrazitelji naime bili sve uporniji, jer je ocito da su imali pouzdane informacije kako se posmrtni ostaci 17 srpskih i jednog madjarskog civila nalaze upravo u Lugu. Operaciju prebacivanja leseva izvela je Hrvatska vojska, sasvim sigurno uz znanje i pod budnom paskom SIS-a. Te nove informacije o sokantnom Feralovom otkricu da su, u pokusaju prikrivanja zlocina, posmrtni ostaci prebacivani iz Slavonije u Liku, nasem je listu otkrio visokopozicionirani djelatnik SZUP-a, potvrdivsi usput kako SZUP o tom zlocinu u svojim arhivima nije imao gotovo nista.

Tako je potvrdjena nasa ranija informacija da osjecki SZUP o tom dogadjaju nije izvijestio Zagreb, vec da je sve islo po vojnoj liniji, izvan domasaja civilnih tajnih sluzbi. Cak ni policija - potvrdio je Feralu jedan bivsi djelatnik iz nekadasnjeg vrha MUP-a - nije izasla na uvidjaj, jer je Paulin Dvor bio u zoni potpune vojne odgovornosti. "Sjecam se kako su jedino trazili da im posaljemo osobu koja zna obaviti tehnicke poslove oko uvidjaja", rekao je Feralov sugovornik.

Ti iskazi posve demantiraju navode Ivana Vekica, u to vrijeme ministra unutarnjih poslova, koji je u osjeckom Glasu Slavonije ustvrdio kako je naredio uhicenja zbog sumnji u zlocin nad civilima. Vekic tvrdi kako "misli" da je njegova naredba i provedena, no da ne zna sto se dalje dogodilo. O zlocinu u Paulin Dvoru nista ne zna ni dr. Krunislav Olujic, u to vrijeme drzavni odvjetnik u Osijeku, a Marko Dumancic, predsjednik tadasnjeg osjeckog Vojnog suda objasnjava kako slucaj Paulin Dvor nikada nije bio na tom sudu "a nije ni mogao, jer se dogodio dva mjeseca prije nego sto je Vojni sud uopce bio ustrojen".

Sve nervozniji Branimir Glavas, tadasnji zapovjednik obrane Osijeka, prvo pere ruke izjavom kako je o Paulin Dvoru saznao iz novina, a nekoliko dana kasnije u Novom listu najavljuje da ce "suradjivati", ako "tijela pravne drzave to budu zahtijevala". Kako to Glavas, koji elegantno svu odgovornost prebacuje na Karla Gorinseka, tadasnjeg zapovjednika Operativne zone Osijek, misli "suradjivati", ako je doista, kako kaze, o svemu saznao iz novina? Koje to istrazne organe, igdje u svijetu, zanima sto je tko procitao iz novina?

Iznimka u opcoj amneziji koja je - kad je u pitanju Paulin Dvor - zahvatila vecinu aktera ratnih zbivanja u tom dijelu Hrvatske, jest Karl Gorinsek, koji je jedini priznao kako za dogadjaj zna, nazvavsi ga i pravim imenom: klasicnim ratnim zlocinom. Gorinsek medjutim o tome ne zeli govoriti u medijima i ocekuje poziv istraznih organa, kojima ce, najavljuje, sve reci. On se, objektivno, nalazi u daleko najtezoj situaciji jer je bio formalno odgovoran za podrucje Paulin Dvora i nece mu biti jednostavno dokazati svoju tadasnju vrlo ogranicenu moc koju je kao zapovjednik Operativne zone Osijek imao. Zato bi se - donese li Carla del Ponte odluku da se akterima krvavog dogadjaja u Paulin Dvoru sudi pred Medjunarodnim sudom za ratne zlocine, moglo lako dogoditi da drugi putnik iz Hrvatske, osumnjicen za ratni zlocin, nakon Albanca Rahima Ademija, bude Slovenac Karl Gorinsek!

Jednako kao i Paulin Dvor i veliko vojno skladiste Lug kraj Osijeka, nalazilo se u izravnoj zoni Gorinsekove odgovornosti. Jedan od rijetkih vojnih duznosnika iz tog vremena, tadasnji bojnik Damir Taslidzic, zapovjednik Logisticke baze Operativne zone Osijek, koji je, ne skrivajuci se iza uvjeta za anonimnoscu, pristao otvoreno govoriti o onom sto zna, izjavio je za Feral, kako je vojno skladiste Lug, u vrijeme masakra u Paulin Dvoru i godinu dana poslije, bilo u njegovoj nadleznosti. "Lug sam preuzeo 22. kolovoza 1991., a na celu Logisticke baze bio sam do konca 1992. U Lugu i drugim skladistima prikupljali smo i odatle distribuirali streljivo, odjecu, obucu, hranu i druge potrepstine za 22 brigade rasporedjene na prostoru od Virovitice i Slatine do Vukovara", kaze Taslidzic. On dodaje kako je osim Luga, bio zaduzen i za druga vojna skladista, te da s obzirom na obim posla nije mogao znati za sve sto se dogadja u Lugu. Iako ne zna da su lesevi onamo dovezeni, Taslidzic dopusta mogucnost da ih je bez njegova znanja netko onamo dopremio. U Lug se kaze moglo dolaziti i nocu, naravno s odobrenjem. No, nitko nije kontrolirao sto se u kamionima nalazi. Za osiguranje Luga, organizaciju straze i druge sigurnosne mjere, kaze Taslidzic, bila je odgovorna osoba koju je on imenovao. Na zamolbu Ferala za razgovor, ta je osoba medjutim odbila bilo sto reci, pravdajuci se aktivnom sluzbom u Hrvatskoj vojsci i pravilima da bez odobrenja nadleznih o vojnim pitanjima ne moze govoriti.

Taslidzic je potvrdio da su u Lug doista bila dopremana havarirana vojna vozila i, koliko se sjeca, bila su razvrstana u dvije skupine. U jednoj su se nalazila lakse ostecena vozila, koja je jos bilo moguce popraviti, dok su na drugu gomilana ona koja nije bilo moguce osposobiti. On ne zna jesu li ta vozila bila iskoristena za kamuflazu, kako bi se prikrila grobnica. "U jedno sam siguran", kaze Taslidzic, "ako su lesevi ondje i dovezeni, nekog velikog kopanja u Lugu nije moglo biti, a da to ne bi zamijetio veci broj ljudi".

Visoki izvor u drzavnom odvjetnistvu potvrdio je vecinu saznanja do kojih je dosao nas list, rekavsi kako mu se vjerodostojnima cine i Feralova saznanja o prebacivanju leseva u Liku, kao i motivi tog cina. U medjuvremenu Feral je od osobe koja je imala uvid u foto elaborat iskapanja u Rizvanusi, kraj Gospica, gdje su ovog proljeca iskopani posmrtni ostaci 18 zrtava iz Paulin Dvora, dobio potvrdu da su dokumenti nadjeni uz njihova tijela bili u gotovo besprijekornom stanju. "Jasno i bez teskoca, mogli ste s njihovih iskaznica procitati o komu je rijec", rekao je Feralov izvor.

Iz razgovora s brojnim sugovornicima o motivima zbog kojih je 18 leseva prebacivano iz Slavonije u Liku, dalo bi se zakljuciti da su u pitanju dva moguca razloga. Obje su teze, dakako spekulativne naravi i one ce, zacijelo, biti i najvazniji predmet zanimanja haaskih istrazitelja, ciji je dolazak za pocetak rujna najavio drzavni odvjetnik Mladen Bajic. Jedan bivsi djelatnik SIS-a, navodeci i imena dvojice visokih pripadnika te tajne sluzbe, tvrdi kako je razlog zasto su lesevi iz Luga prebaceni u Rizvanusu bio pokusaj da se oni pripisu gospickoj skupini, za koju se vec tada, 1997., znalo da ce biti optuzena.

Ta teza s primjesama fantastike, ali koja u obavjestajnim igrama nije i nemoguca, ima izrazito slabu tocku: uz zrtve masakra u Paulin Dvoru ostavljeni su i njihovi dokumenti. "No, dokumenti su, odlukom jednog lokalnog SIS-ovca, ostavljeni namjerno, kao sto su posmrtni ostaci zrtava namjerno stavljeni u bacve. Ne zbog jednostavnijeg transporta, vec zato da bi, kad-tad, s dokumentima bili pronadjeni i kako bi za njihovu smrt i kasnije prikrivanje tragova zlocina, odgovarali stvarni krivci", pojasnio je Feralovu novinaru nekadasnji visoko rangirani djelatnik jedne obavjestajne sluzbe.

Tko su medjutim te, stvarno odgovorne, osobe? Poznavatelji i svjedoci odnosa koji su vladali u ratnom Osijeku mogu posvjedociti o stalnoj, snaznoj netrpeljivosti izmedju Zapovjednistva obrane grada i zapovjednistva Operativne zone Osijek. Ta netrpeljivost nije se ocitovala samo u odnosu Branimira Glavasa, zapovjednika obrane Osijeka, prema Karlu Gorinseku, vec i prema Josipu Lucicu, koji je na celo Operativne zone Osijek dosao nakon Gorinsekove smjene (zbog neuspjele vojne akcije u Baranji u proljece 1992). Glavas nije podnosio da mu itko bude nadredjen i uzimao si je mnogo vise ovlasti nego sto mu je, formacijski, stvarno pripadalo. Iako sada elegantno pere ruke tvrdeci kako s Paulin Dvorom nema nista, i kako se njegova nadleznost odnosila samo na Osijek, upravo se Glavas hvalio svojim akcijama u Laslovu, Tenji, Baranji, cak i u planiranju rusenja dunavskih mostova kod Batine i Erduta...

To je ona klasicna prica o paralelnim, dvostrukim linijama zapovijedanja, koja se toliko puta susrece ne samo u ratu u Hrvatskoj, vec i u hrvatskom vojnom angaziranju u BiH, a koja je bila toliko ocita u "slucaju Blaskic". Glavasev odnos prema Gorinseku i genezu njihova sukoba koja se nalazila u Gorinsekovoj zelji da u zapovjednistvu ima skolovani vojni kadar, koji se tada jedino mogao sastojati od casnika JNA koji su pristupili Hrvatskoj vojsci, za razliku od Glavasa koji je povjerenje imao iskljucivo u svoje ljude, okupljene oko HDZ-a, najbolje ilustrira Glavasev intervju iz ozujka 1992., dok je Gorinsek jos bio na celu Operativne zone Osijek.

"Ako se nalazi na mjestu zapovjednika Operativne zone u dobroj namjeri" umotao je u kondicional svoje tvrdnje Glavas, "jer u vezi Gorinseka ne moze se reci da je vodjen nekakvim rodoljubnim osjecajem, ovo nije njegova domovina, on je samo profesionalni vojnik. Zasto to radi, zasto koci nabavku opreme, zasto ne zapovijedi odredjene pokrete jedinica kad mu to mi predlozimo, sve vise i vise pocinjem vjerovati da u pozadini takvog njegovog rada ima i nesto drugo. Ne mogu reci da radi za stranu vojsku, odnosno za KOS, ali sam duboko uvjeren da jedan dio ljudi oko njega radi za tu stranu obavjestajnu sluzbu, a on nista nije poduzeo da se ti ljudi uklone."

Jos drasticniji Glavasev odnos prema Josipu Lucicu, zapovjedniku Operativne zone koji je zamijenio Gorinseka, potvrdjuje incident koji se zbio na proslavi godisnjice osnivanja Zone. Uz tadasnjeg nacelnika Glavnog stozera Zvonimira Cervenka, proslavi u Osijeku prisustvovali su i zapovjednici Operativne zone, na cijem je celu, u vrijeme kad se odrzavala, bio Djuro Decak. Kad se nakon rucka malo popilo i kad je Cervenko otisao, dogodio se ozbiljan incident. Lucic je, u razgovoru koji je poprimao sve ostrije tonove, pred Decakom i drugim casnicima, izravno optuzio Glavasa da je planirao njegovu likvidaciju, tvrdeci da je o tome imao pouzdane podatke. U svom stilu, Glavas mu je odbrusio da je bolesnik, no Lucic je tada ustao i otprilike rekao: "Znao sam sto smjeras i sklonio sam se u osjecki Hotel Central. Kad je te noci nestalo struje, pokupio sam svoje stvari i s cetvoricom tjelohranitelja, u vojnim vozilima, iste noci otisao u Zagreb, pravo Tudjmanu, da mu kazem kako pod takvim uvjetima vise ne mogu biti u Osijeku. Od tada se vise nisam vratio u Osijek".

Budu li haaski istrazitelji, kad se zbog slucaja Paulin Dvor u rujnu nadju u Hrvatskoj, pokazali zanimanje za stvarne odnose koji su vladali izmedju Operativne zone Osijek i zapovjednistava obrane grada, kao i njihove stvarne nadleznosti, Gorinsek mozda vise nece biti u fokusu njihova zanimanja, kako stvari, na njegovu stetu, s formalne tocke gledista, sada stoje.