Оpšta istorija masovne izolacije Druga faza: početak zatvaranja sopstvenog stanovništva
Ono što su činili Španci, Amerikanci, Britanci i Nemci sa stanovništvom dalekih zemalja (a postojali su i francuski, belgijski i holandski logori u kolonijama, ali podataka o njima gotovo da i nema), ipak predstavlja odnos prema strancu. Naseljenici su među starosedeocima uvek bili "corpus separatum".
Međutim, od 1914. neke države počinju, iz određenih razloga, masovnoj izolaciji da podvrgavaju sopstvene građane. To je krupna promena i nesumnjivo znači dalji razvoj pojave, pa na nju treba obratiti posebnu pažnju. Izraz „sopstveno stanovništvo“ treba ovde shvatiti uslovno, jer on skriva psihološki manevar bez koga sprovođenje masovne izolacije možda ne bi bilo moguće: onaj ko vrši izolaciju deo populacije koji zatvara više ne smatra svojim, iako su oni to do nedavno bili.
Habsburška monarhija je prva pribegla logorima kao sredstvu za rešavanje unutrašnjih problema, naročito za suzbijanje po nju razornog nacionalizma. Na udaru se, pre svega, našla inteligencija slovenskih i romanskih naroda Carevine, a ponekad, kao što je to bio slučaj sa Srbima, izolaciji je podvrgavana i masa ostalog stanovništva. Srbi su posebno bili na udaru, jer se u vladajućim krugovima smatralo da se upravo njihovim nacionalnim pitanjem otvorilo i životno pitanje Dvojne monarhije. Zbog toga je bilo moguće da nakon sarajevskog atentata Srbi kolektivno, kao narod, za jedne postanu simbol otpora omrznutoj Monarhiji, a za druge zloćudni rasadnik buntovništva.
To je sa sobom povlačilo brojne konsekvence, među kojima i planski sprovedenu masovnu izolaciju srpskih civila. Pripremljena je masovna evakuacija naroda iz pograničnih krajeva Austro–Ugarske monarhije, pa je već u avgustu 1914. bio izrađen carski dekret o pripomoći, smeštaju i izdržavanju evakuiraca. Taj dekret je bio samo mali sastavni deo opšteg ratnog plana Monarhije, koja je na svim svojim granicama imala narodne manjine onih naroda sa kojima se spremala da stupi u rat.
Ne može se reći koliki broj civila je prošao kroz carsko-kraljevske logore, a posebno koliko je među njima bilo Srba, jer to pitanje za sada u nauci nije razrešeno. Navodno je preko 100.000 Srba pomrlo po raznim logorima u Nemačkoj i Austro-Ugarskoj. Ukupan broj svih logoraša bi mogao biti daleko veći. Osim toga, nakon okupacije Srbije vršene su u masama internacije njenih podanika, kako u Carevinu tako i u Bugarsku.
U ovoj fazi je politički smisao logora izbio u prvi plan, što će uskoro početi da se oseća i u mnogim drugim primerima van Austro-Ugarske. To je bio slučaj kada su Britanci tokom Prvog svetskog rata internirali civile, Nemce, britanske državljane, pošto bi im to državljanstvo predhodno oduzeli. Olimpijski kompleks u Londonu je 10. avgusta 1914. pretvoren u koncentracioni logor čiji su prvi stanari bili tri stotine Nemaca osumnjičenih za špijunažu. Neki od njih su bili vrlo ugledni ljudi. To je ujedno i prvi primer da se sportski objekti koriste u takve svrhe.
Posebnu vrstu logora čine oni koje je Austro-Ugarska formirala za svoje vojnike koji su se vraćali iz zarobljeništva u Rusiji, tokom 1918. Duž državne granice Austro-Ugarske sa Sovjetskom Rusijom bili su osnovani posebni logori i prijemni punktovi u kojima su bivši zarobljenici tokom 25 dana prolazili kroz „moralnu i sanitarnu obradu“, zatim su ih delili na kategorije, prema stepenu „opasnosti“, zavodili ih u evidencione kartone i određivali stalni policijski nadzor.
Poznato je da je u Rusiji i pre dolaska boljševika na vlast postojala praksa izolovanja političkih protivnika u zabačenim provincijskim mestima. Iako se nikako ne mogu poistovetiti mere izolacije pre i posle Revolucije, one ipak predstavljaju izraz kontinuiteta, barem kada je u pitanju sticanje iskustva. To u carevini nikada nije poprimilo ni masovnost, ni radikalizam koji su poznati iz sovjetskih logora, ali i tada se težilo tome da se pojedinci zbog stavova koje zastupaju i šire drže podalje od ostalog stanovništva. Masovnu izolaciju određenih kategorija sopstvenih građana u Rusiji su sprovodili tek boljševici, i to od samog dolaska na vlast.
Glavni inspirator stvaranja logora bila je partija, a glavni sprovodilac njenih zamisli politička policija – VČK (Sveruska vanredna komisija za borbu s kontrarevolucijom i sabotažom) i njene naslednice. Prvi zvanični sovjetski logor nalazio se u starom manastiru na Solovjeckim ostrvima, u Belom moru, a bio je osnovan 15. aprila 1919. Uskoro je svaka od 97 gubernija imala po jedan logor, a neke i više njih. Bio je to početak institucije široko poznate kao GULAG (Glavna uprava logora), nastale iz ideje da prestupnike ne treba kažnjavati već prevaspitavati. Naravno, od same ideje do njenog ostvarenja dug je put i brojne mogućnosti interpretacije i modifikacija.
U svakom slučaju, motivi su u osnovi bili politički, a žrtve raznovrsne: od 1919. zarobljenici iz građanskog rata, carski činovnici, plemići i kler, nacionalisti, unutarpartijski oponenti, intelektualci, od 1921. „nepmani“, od 1924. „kulaci“, tokom 30-ih i „asocijalni“ (skitnice, prostitutke i sl.), sa otpočinjanjem Drugog svetskog rata pridružili su im se ratni zarobljenici, od 1943. „saradnici okupatora“ i povratnici iz zarobljeništva, itd. Spisak se progresivno širio, broj logoraša se više nije izražavao stotinama hiljada, već milionima, a vaspitnu svrhu je zasenila represivna i eksploataciona. Novost je bila i to da sada žrtvama sistema postaju i oni koji su ga stvarali, što je poetski sublimisano u frazi da „revolucija jede svoju decu“.
Od Svete Jelene do „Arhipelaga GULAG“ (i dalje ka sadašnjosti) postoje brojni primeri da su za izolaciju birana ostrva i tereni koji se dogradnjom mogu učiniti da budu nalik ostrvima. Ta matrica se pokazala zapanjujuće snažnom i funkcionalnom tokom svih narednih promena i preokreta, pa se treba zapitati ne leži li deo njene vitalnosti van sfere puke tehnološke efikasnosti? Postoje mišljenja da idejnu pozadinu masovne izolacije treba tražiti u utopijama, a da su logori možda u idejnom srodstvu sa mitskom slikom rajskog ostrva, koja leži na dnu utopijskih projekata kakve predstavljaju velike ideologije. Takva misao može da zvuči cinično, no nakon veka koji je doneo toliko razočaranja možda treba postaviti i to pitanje.
U međuratnom periodu, osim opštepoznatih sovjetskih, postojali su i drugi logori za političke protivnike, naročito u evropskim zemljama. Italija je, pored brojnih zarobljeničkih logora, odmah po okončanju Prvog svetskog rata sprovodila i masovnu izolaciju Slovenaca, Hrvata i Srba sa okupiranih teritorija na istočnoj obali Jadrana. To su bili ugledni civili, stvarni ili mogući lideri nacionalnog okupljanja i pružanja otpora italijanskom širenju na Balkanu, koje je italijanska vojska preventivno pohapsila i internirala odmah po okupaciji tih teritorija. Za internaciju su korišćene razne lokacije, uključujući i ostrva u Tirenskom moru, koja su tokom rata već bila korišćena za držanje zarobljenika. Ovo iskustvo dobro je došlo fašistima tokom preuzimanja vlasti u Italiji. Oni su, počev od 1923, takođe koristili pusta ostrva za interniranje svojih sunarodnika – političkih protivnika.
Sledeću mrežu logora u Evropi stvorili su nacisti, neposredno po svom dolasku na vlast 1933, za svoje političke protivnike i segmente nemačkog društva koje su smatrali nepoželjnim i štetnim. Broj logora je od prvobitnih šest postepeno rastao, tako da je tokom rata bilo trinaest lokacija samo u Nemačkoj. Neki su se razvili u velike logorske komplekse, sa više desetina podlogora i spoljnih komandi. Buhenvald je, na primer, imao ukupno 174 takve „filijale“. Osim što se ova praksa razvijala u samom Rajhu, stvarane su mreže logora i u okupiranim zemljama. Neki od ovih logora su takođe bili veliki kompleksi sa brojnim podlogorima i desetinama hiljada logoraša. Ali, pravi značaj ove mreže ipak nije samo u njenoj nezapamćenoj razvijenosti. Ona je donela i novi kvalitet.
Pre prelaska na tu temu treba pomenuti i logore koji su nastali neposredno nakon građanskog rata u Španiji. Oni su formirani sa obe strane Pirineja: u Francuskoj, za španske izbeglice i prebegle interbrigadiste, i u samoj Španiji, za Špance, protivnike Frankovog režima. Kroz španske logore i zatvore prošlo je, navodno, preko milion ljudi, ponovo su se za izolaciju koristili sportski objekti (arene i stadioni), a postupak je bio kudikamo stroži nego u francuskim logorima. U Francuskoj, u logorima Arželes, Sen Siprijen, Girs i Verne, bilo je izolovano oko 500.000 stranih državljana, vojnika i civila, uglavnom Španaca i interbrigadista, među kojima i oko 500 državljana Jugoslavije. Neke od tih logora sukcesivno su koristile nezavisna i višijevska Francuska, a potom i nacistička Nemačka.
Ali, logori za civile u ovo vreme se javljaju i u Britaniji, čija vlada je 1939. donela Defense Regulation 18B, po kojoj su potencijalno nelojalni građani i izbeglice iz neprijateljskih država internirani u logore. S druge strane Atlantika, Sjedinjene Američke Države su nakon japanskog napada na Perl Harbur, a na osnovu naređenja (Executive Orders No. 9066 and 9102) predsednika Ruzvelta, internirale oko 110.000 Japanaca. Bili su to američki državljani svih uzrasta i oba pola, rođeni na Zapadnoj obali ili na Havajima, koji su kolektivno bili osumnjičeni kao potencijalna peta kolona.
Logori na tlu Jugoslavije (1918-1941)
U trend masovne izolacije, koji je opštu istoriju karakterisao i tokom 19. veka, narodi zapadne polovine Balkana uključili su se tek po stupanju u zajedničku državu – Jugoslaviju. Pre toga, u kraljevinama Srbiji i Crnoj Gori, logora nije bilo. Prvi logori u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) bili su formirani počekom 1919, za pojedine građane sa teritorije bivše Habsburške monarhije i za strance, a radi zaštite od političkih aktivnosti koje su ugrožavale interese nove države. Potom su, uglavnom radi prevencije boljševizma, od septembra 1919. osnivani (a delom se i razvili iz prethodnih) logori za povratnike iz zarobljeničkih logora u Italiji i Rusiji, koji su trajali do 1922.
Glavne lokacije ove mreže logora bile su u Subotici, Mariboru, Ljubljani, Dubrovniku, Mostaru, Valjevu, Smederevu i Požarevcu. Postojali su u to vreme i tzv. zarobljeničke komande, ali osim jednog nedovoljno osvetljenog primera (u Smederevskoj tvrđavi) nema dokaza da su postojali isključivo zarobljenički logori. Karakteristično je da su u tim logorima naročitoj pažnji bili podvrgavani separatistički raspoloženi Hrvati i Slovenci i pripadnici nacionalnih manjina (Nemci, Mađari i Rumuni), kao i prema novoj državi neprijateljski raspoloženi stranci (naročito Rusi, ali bilo je i Nemaca i Mađara).
Sledeću fazu u razvoju domaćih logora čine oni formirani za vanparlamentarne političke protivnike (komuniste, VMRO-vce, ustaše) krajem 1939. i tokom 1940. u Lepoglavi, Bileći, Višegradu, Smederevskoj Palanci, Kerestincu, Međurečju (kod Ivanjice), Kruščici (kod Travnika) i Baratovu (kod Srebrenice). Ti logori su nastali na osnovu Uredbe o izmenama i dopuni Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi, koju je 15. decembra 1939. donela vlada Cvetković-Maček, nakon talasa demonstracija koje su organizovali komunisti. Ali, sigurno je i spoljnopolitički kontekst (naročito početak Drugog svetskog rata 1. septembra 1939. godine) znatno uticao na donošenje odluke o osnivanju logora.
U to vreme oko 500 jugoslovenskih komunista, bivših interbrigadista u Španiji, još uvek je bilo internirano u francuskim logorima, a oni koji bi odatle bili vraćeni u Jugoslaviju dospevali su, opet, u žice. Nakon ukidanja tih logora, naređenjem Ministarstva vojnog i mornarice (11. oktobra 1940. godine), od njihovih bivših stanara formirane su vojne radne jedinice, u kojima je naoružanje imalo samo 10% pouzdanog ljudstva. Na taj način su kontrola i izolacija nastavljeni do aprila 1941. Dakle, osim komunista, izolovani su bili isključivo pripadnici jedne separatističke (hrvatske) i jedne revizionističke (bugarske) političke organizacije.
Iz ovih primera se vidi da je politička elita Kraljevine SHS (tj. Jugoslavije) bila uhvatila korak sa svetom koji joj je služio kao uzor, i da je na ideološku opasnost odgovarala adekvatno svom vremenu. Ako se posmatra istorija Jugoslavije kao celina (od 1918. do 1991. godine), može se primetiti da su se logori javljali i kasnije, ali da su njihovi zatvorenici u vreme kraljevine ipak imali najblaži tretman.
Prethodni nastavci: Kratka istorija logora za izolaciju 1. deo i 2. deo.
Autor je istraživač-saradnik u Institutu za savremenu istoriju u Beogradu. Član je redakcija dva stručna časopisa: "Godišnjak za društvenu istoriju" i "Istorija XX veka". Aktivan je član Udruženja za društvenu istoriju.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Rat u Ukrajini – 831. dan. Ministarstvo odbrane Rusije saopštilo je da je protivvazduhoplovna odbrana oborila dva ukrajinska aviona "mig 29", kao i da je pod kontrolom vojske Umansko u Donjeckoj oblasti.
Veliki sporazum o gasovodu između Rusije i Kine navodno je u zastoju zbog onoga što Moskva smatra "nerazumnim zahtevima Pekinga u pogledu cena i nivoa snabdevanja".
Na očekivani životni vek utiče mnogo različitih faktora. Neki, kao što su genetika, bolesti i povrede, su van naše kontrole, dok na druge, kao što su ishrana i vežbanje, možemo u velikoj meri uticati.
Predsednik Toyote, Akio Tojoda, izvinio se zbog masovnog varanja na sertifikacionim testovima za sedam modela automobila, a japanska kompanija je obustavila proizvodnju tri od njih.
Portparol Stejt departmenta Metju Miler izjavio je da je predlog za prekid vatre u Gazi koji je izneo predsednik SAD Džozef Bajden "skoro identičan onom za koji je Hamas rekao da bi prihvatio pre samo nekoliko nedelja".
Vulkan Ibu na ostrvu Halmaher u Indoneziji ponovo je danas eruptirao izbacujući pepeo na visinu od pet kilometara, saopštila je indonežanska Agencija za vulkane.
Za lidere Hamasa i Izraela plan za okončanje rata u Gazi pretvara se u smrtonosnu igru opstanka, piše Bi-Bi-Si u analizi koja se osvrće na mogućnost postizanja sporazuma o prekidu vatre i trenutne prepreke.
Bivša američka porno glumica Stormi Danijels, osoba zbog koje je osuđen Donald Tramp i samim tim prvi osuđeni američki predsednik ikada, ima poruku za njegovu suprugu Melaniju Tramp.
Većina ljudi ne obraća pažnju na pupak, ali lekari upozoravaju kako se na njemu mogu pojaviti promene koje signaliziraju komplikacije ponekad i opasne po zdravlje.
Održavanje kognitivnog zdravlja vrlo je važno, posebno kako starimo. Iako mnogi faktori doprinose zdravlju mozga, ishrana igra značajnu ulogu u poboljšanju kognitivnih funkcija i odgađanju kognitivnog pada.
Serija "Suits", drama koja je prvobitno emitovana na USA Netvork-u od 2011. do 2019. godine, dostigla je ogromnu popularnost kada je stigla na Netfliks prošlog juna.
One person was killed today and another was wounded when an unknown man fired a gun in front of a restaurant garden in the French town of Saumur, according to French media.
In the Higher Public Prosecutor's Office in Zaječar, which is conducting the investigation into the murder of Danka Ilić, the hearing of S. J, one of the suspects in the murder of the girl in Banjsko Polje on March 26, is scheduled for tomorrow, June 4.
More than 50 people have died in India in the past three days due to high heat, most of them on Saturday, when the last phase of parliamentary elections was held.
Američka tehnološka korporacija Google objavila je danas da će uložiti dve milijarde dolara u izgradnju centra podataka i klaud infrastukturu u Maleziji.
Praćenje trendova za mlade u digitalnom dobu i onoga što deca pretražuju na internetu može biti izazovno za roditelje koji pokušavaju da dopru do svoje dece.
Komentari 0
Pogledaj komentare