Pregled stampe

"Nezavisne novine", Banjaluka, 23. februar

talk-show

pise: Aleksandar Tijanic

Avram, Hag i ludilo

Shvata li srpska opozicija i oni njeni lideri koji, odjeveni u sujetu i okiceni tastinom, melju gluposti i cekaju postmilosevicevski period - da je ovo posljednje vrijeme za njih, za naciju, za drzavu i da su se Srbi bez njihove prevelike zasluge okrenuli od svoje nekadasnje ikone. Zato, ako vjeruju da su Srbi vecinski odlucili da ovaj rezim, na izborima, sahrane prije nego sto on sahrani njih bez izbora - srpska opozicija mora da sacuva mir nacije, svoje zajednistvo i kolektivnu inteligenciju. Stranci moraju da povuku ovaj posljednji potez. Ako opozicija ili stranci ne uspiju, Srbija i njena sudbina bice tuzan, vjeciti dokaz kako istorija, s pocetka ovog vijeka, nije slijedila razum.

Za srpsku opoziciju, bas kao i za srpsku vlast, nijedna srpska katastrofa nije bila pedagoska: nikad nista iz njih nisu naucili. Jednacina stvarnosti je, medjutim, davno otkrivena. Kad je politika opozicije bolesna, nacija lijeze u krevet; kad je rezimska politika nerazumna, nacija lijeze u grob!

Zato ne razumijem one lidere antislobista koji se vladaju kao da je postmilosevicevska era zapocela: senluce u izjavama, senluce u placenim oglasima - na kojima ne izgledaju nista pametnije no u prirodi, senluce na posterima i senluce na svojim seansama.

Svilanovic, koji je potrosio malo bogatstvo na autoportrete po novinama, kaze - cuo sam to svojim usima - kako je spreman da u svoje ruke uzme odgovornost za sudbinu nacije i drzave!? Ne mogu da vjerujem; covjek koji unutar srpskog birackog tijela vrijedi jedan do dva procenata preporucuje sam sebe za danasnji Slobin posao. Gdje je tu ozbiljnost, gdje je tu realnost, gdje je tu samokontrola?

Bez obzira sto ga protezira srpska reprezentacija holesterola, bivsi politicari i funkcioneri koji su izgubili svaku bitku protiv Milosevica, ali jos misle da ce njihova rijec odluciti o njegovom nasljedniku, ovaj slucaj monomanije lidera Gradjanskog saveza ostaje karakteristican za autizam dijela opozicije.

Slucaj nije usamljen. Cio Beograd prica kako Covic, poznat kao kosarkas koji tokom bogate karijere prigradskog plej-mejkera nikad nije dodao loptu saigracu u boljoj kospoziciji od sebe, nerado gleda na mogucnost da jedna srodna stranka pristupi koaliciji Micunovica, Dusana Mihajlovica i njega. Valjda racuna da je jedna lopta premalo za sve ili da je, pak, izborni trijumf tako izvjestan da se ne isplati usitnjavati profit. Gdje je tu ozbiljnost, gdje je tu realnost, gdje je tu samokontrola?

General Perisic mnogo stroze postrojava opoziciju nego sto je to cinio sa slobistima u vrijeme dok je vodio Armiju. On ne razumije kako je za Srbe danas vaznija jednoglasnost opozicije no izdvajanje misljenja, nepotpisivanje dogovora te insistiranje na karakterologiji sopstvene stranke i sopstvene politike u fazi kad su izbori sasvim neizvjesni. Ima li general predstavu o tome koliko samcijat vrijedi na srpskoj politickoj pijaci? Ako nema, evo mu racunice: steta koju nanosi izdvajanjem od horskog cinodejstvovanja antislobistickih vladika veca je od najoptimistickije prognoze broja njegovih glasaca. Dakle, ako nije sa opozicijom - nikakva steta, ali velika zalost! Jos gore, general ne shvata koliko je srpska javnost zeljna demonstracije sloge, razumijevanja i shvatanja odgovornosti cjelokupne opozicije.

Najkomplikovaniji je slucaj dvojice nekadasnjih kraljeva srpskih ulica - Vuka i Zorana - koji danas, prakticno, izbjegavaju da definisu medjusobni odnos. Srbi ne znaju jesu li oni i dalje najzesci medjusobni protivnici, na cijem je antagonizmu i rivalitetu Milosevic zasnivao, uz smijeh, svaki plan razaranja opozicionog udruzivanja? Jesu li presli preko uzajamnih izdaja, vrijedjanja, neodrzanih rijeci i ujedanja poslije kojih su primali antitetanus terapiju? Mogu li svoje, i danas postojece neprijateljstvo, da utope u grupnu akciju opozicije koja bi naizgled plombirala sve medjusobne razlike? Biraju li obojica, za racun sopstvene sujete, a po cijenu sopstvenih glava, stetu za sve nas?

Grijese obozavaoci i analiticari koji od njih traze da se, forme radi, sretnu i slikaju zajedno - kao srecan protivprirodni par - na nekom od sljedecih skupova opozicije. To je malo! Ovdje se, protiv rezima, igra plej-of, finalna utakmica koja odlucuje o pobjedniku prvenstva, o sudbinama osam miliona ljudi. Neka pokazu da su toga svjesni pa neka sjednu, na inicijativu Zorana koji je prvi prekrsio dogovor i utanace oblik, uslove i varijante buduce saradnje. Onda neka zajedno zatraze oprostaj od ljudi koji su ih - u ono doba - stotinu dana slijedili uprkos snijegu, pendrecima i medijskom lincu.

Ako Vuk ceka da Vuksa smijeni Djindjica, pa da tek onda udje u pregovore sa DS ili Zoran nastavi sa pricom o Promjenljivom savezu kao centralnom komitetu opozicije, koji uclanjuje nove ljude samo po pozivu - gdje je tu ozbiljnost, gdje je tu realnost, gdje je tu samokontrola?

Sasvim pogresno se vladajuci kao da je izborna kampanja u toku, mnogi lideri opozicije utrkuju se za tekst, oglas i sliku na prvim stranama novina. Otuda sijaset izjava o tome da se ide na izbore u jednoj, dvije, tri ili vise kolona, da se izlazi na izbore ili se ne izlazi, da se formira prelazna vlada ili se od nje odustaje, da se dijele ministarska mjesta po prvoborackom statusu i slicna inteligentna i za opstanak nacije i drzave nevjerovatno vazna pitanja.

Te izjave postaju neprekidni izvor polemika, podsticu uzajamna podozrenja, ogovaranja, podmetanja i strah da se ostane bez projektovanog plijena kad Sloba "tek sto nije pao"! Otuda komicna situacija kad koordinator jednog saveza putuje u inostranstvo, a ne ostavlja nikome, iz sopstvenog opozicionog kruzoka, poziv za sastanak udruzene opozicije kako ga okolnosti ne bi smijenile prije isteka njegovog sestomjesecnog mandata. Zasto ovi lideri opozicije misle da biraci sve to ne vide kad je trosenje energije na medjusobno trenje, guranje u prvi plan, nerazumno arcenje nacionalne energije, lutanje u ciljevima i metodama uocljivo bar kao plasticne kese iz njihovog sopinga poslije povratka iz inostranstva.

Rusenje Milosevica, smjena rezima koji je smrtno ozbiljan u namjeri da sebe brani po svaku cijenu, nije posao za amatere, hobiste ili ljude od kojih ne biste kupili polovni automobil. Zato oni lideri antislobista, koji sopstvenu velicinu grade na stetu partnera sa ove strane rezima - a nisu sposobni da sebe naprave u sudaru sa vlascu koja, kao sto znamo, nema milosti kad je njen opstanak doveden u pitanje, imaju sve razloge da se boje pada Milosevica. Pod uslovom, naravno, da do tog pada uskoro dodje.

To ce vrijeme biti cistiliste i za njih, za sve sujetne, za neke komicno umisljene vodje opozicije koji su od stava probali da naprave politiku. No, takvo ce vrijeme isturiti naprijed ozbiljne, temeljne ljude, one koji su tokom citavog opozicionog opusa govorili o predmetu spora - o rezimu koji je bezmjerno kostao naciju i drzavu, o sudbini malih ljudi zabrinutih nad ovakvim zivotom - a ne o kolegama ili o pobjedi koja ce pasti sama od sebe i gdje ce podjela pobjede na kriske biti najtezi dio posla. Pogledajte kako raste bodovni saldo Kostunice bez ijednog oglasa, bez kampanje, bez skandala, bez stranaca i bez traceva. Moja je prognoza da se, uz dobru kampanju, Voja moze vinuti do kontrole deset do 12 procenata biraca.

Jedna od neuralgicnih tacaka, koja se uporno izbjegava, a koja ce biti pogodna za raspirivanje bratoubilackog rata unutar opozicionog korpusa, bice pozicija Deda-Avrama. Po individualnom rejtingu, nekadasnji guverner spada u vrh opozicionih licnosti na kojima se moze bazirati uspjeh svake kampanje. Lukavi Djindjic je to osjetio i sada koristi Avrama kao stit ispred Promjenljivog saveza u kojem svi lideri zajedno, po glasovima, ne vrijede ni kao Dedina polovina. Prakticno, Zoran se vlada kao sef kabineta ili sef izbornog staba Avramovica. On je ujedno i Djindjicev najveci adut u pogadjanju sa ostatkom opozicije. No, ta izvanstranacka pozicija Avrama, koju i on sam njeguje, ali se drzi Promjenljivog saveza, i pred strancima njegov precutni status patrijarha srpske opozicije, ne dopada se ni Vuku ni jos nekolicini kolega.

Stoga pozicija Avrama mora biti rijesena sto prije: da li je on kandidat cijele opozicije za buduceg premijera, lako je rijesiti. Neka se ta stvar stavi na glasanje unutar sljedeceg skupa lidera opozicije. Ukoliko bi, pak, to posluzilo samo za uzajamnu svadju ili raspad svih dogovora, sam Avram mora da definise odnos sa Promjenljivim savezom ili kao uzajamno cvrstu obavezu ili da se izvuce iz tog Saveza i djeluje kao samostalni faktor. Tako bi imao snage da se odupre svakom poluinteligentnom zahtjevu Saveza, kakav je bio onaj za stvaranje Prelazne vlade, ali bi se, efikasnijom kontrolom onoga sa cim izlazi pred javnost, izbjegle situacije koje ruiniraju Avramov imidz.

Naime, njegov javni plan da Milosevic ode sa vlasti bez izbora a da mu srpska opozicija zauzvrat garantuje imunitet i bezbjednost, dirljivo je naivan. Srpska opozicija nosi glavu u torbi i nije u stanju sama sebi da garantuje bezbjednost niti je uvjerena da ce na broju sacekati rasplet srpske drame. Sloba to zna i sa njom, za sada, nece da pregovara ni oko prijevremenih izbora a ne oko svog odlaska. Kad iznese ovakav plan i kad ga cijela opozicija doceka na noz a Milosevic ignorise, Avram urusava svoj ugled, smanjuje tezinu svoje rijeci i pridruzuje se opstem tumaranju po muzeju vostanih figura.

Steta! Guverner je, kao svaki vrhunski ekonomista, imao dobru ideju: da Srbi prodju najjevtinije. To podrazumijeva neku trgovinu sa Slobom i svako koji kaze da je gadljiv na trgovinu sa Milosevicem, mora da nije gadljiv na krv. Sta to znaci? Nema srpska opozicija sta da pregovara sa njim; on je govorom na Kongresu zatvorio sva vrata sem vrata robijasnica i logora. No, osnovni plan opozicije jeste dobar - izbori, sa podnosljivim uslovima, na svim nivoima i mirna tranzicija vlasti. Buduci da je optuznicom za Hag Sloba oslobodjen svake odgovornosti za ono sto ce uciniti Srbima - drugim rijecima, ako je stavljen na dozivotnu prijetnju, cega jos ima da se boji na ovom svijetu; on racionalno sprema iracionalni plan o kraju parlamentarnog, pravnog i ekonomskog sistema te o direktnom usmjeravanju nacije na kolektivno samoubistvo uz zvuke himne i leprsanje zastava.

Trgovina sa strancima u obliku Karle del Ponte, dakle, tuzioca Tribunala: Hag za fer izbore u Srbiji, mada znam kako zvuci cistuncima, osvetoljubivima, zrtvama ili moralistima, nije poraz Zapada niti predstavlja skidanje istorijske anateme bilo koje vrste. Pa zar taj isti Zapad nije sa njim trgovao i za vrijeme opsade Sarajeva? Nece biti da su Vasington i Berlin u medjuvremenu postali gadljivi cistunci? Neka stranci pokazu da im nije do jos jedne tragedije, neka pruze sansu Srbima da na izborima pokazu jesu li preispitali ovu deceniju, jesu li prestali sa proizvodnjom viska istorije koja nije mogla da se konzumira lokalno?

Sve drugo ih cini odgovornim za kataklizmu koja se sprema, za godine diktature ili terora na koje je rezim sposoban ili za more krvi u revolucijama i kontrarevolucijama kojom se navodno iskupljujemo za sve za sta nas optuzuju.

Shvata li srpska opozicija i oni njeni lideri koji, odjeveni u sujetu i okiceni tastinom, melju gluposti i cekaju postmilosevicevski period - da je ovo posljednje vrijeme za njih, za naciju, za drzavu i da su se Srbi bez njihove prevelike zasluge okrenuli od svoje nekadasnje ikone. Zato, ako vjeruju da su Srbi vecinski odlucili da ovaj rezim, na izborima, sahrane prije nego sto on sahrani njih bez izbora - srpska opozicija mora da sacuva mir nacije, svoje zajednistvo i kolektivnu inteligenciju. Stranci moraju da povuku ovaj posljednji potez. Ako opozicija ili stranci ne uspiju, Srbija i njena sudbina bice tuzan, vjeciti dokaz kako istorija, s pocetka ovog vijeka, nije slijedila razum.